SVI SMO MI ŠVICARCI

Rupe u ementaleru njegova su najprepoznatljivija karakteristika. Zlobnici će reći dijetalcima da su to jedini dijelovi sira koji ne debljaju. Šaljivci će reći da se te rupe srećom ni ne plaćaju. Rupe su, ako ih za ovu priliku pokušamo definirati, odsustvo nečega u čemu se zapravo nalaze. Već s etimološke strane rupe su ponešto nejasna mjesta. Za razliku od rupa u švicarskom siru, rupe i s time povezane nejasnoće koje su u kontekstu rješavanja akutnih problema sa švicarskim frankom u Hrvatskoj, mogle bi se plaćati višestruko.

Prva rupa u problematici kredita s valutnom klauzulom u švicarcima jest odgovor na pitanje zašto je takva klauzula uspostavljena. S obzirom na to da takvo nešto ne postoji, kao raširena praksa barem, u Njemačkoj, u Francuskoj, u Velikoj Britaniji i sl., a postoji u zemljama nekadašnje Jugoslavije, u Mađarskoj i Poljskoj, lako je zaključiti da banke jednostavno nisu imale dovoljno povjerenja u valute tih zemalja. Bilo je logično očekivati da će u nekoj od tih zemalja doći do inflacije pa bi banka za vrijednost kredita prilikom vraćanja u devalviranoj valuti dobila manju vrijednost od predviđene; drugim riječima – manju zaradu ili možda čak gubitak. Ali kako se logičnom činila pretpostavka o mogućem padu vrijednosti valute neke od spomenutih zemalja – tako se, ili još mnogo više trebala činiti logičnom pretpostavka o rastu vrijednosti švicarskog franka, i to ne samo u odnosu na dotične sumnjive valute nego i na one najstabilnije. Rečeno i nešto stručnijim jezikom, a inače ćemo stručnost u ovom razmatranju namjerno izbjegavati za razliku od zdravorazumske razine – visina rizika dio je cijene kredita. Manji rizik jednako niža cijena. Evo još jednog razloga da krediti s pokrićem u švicarcima budu jeftiniji. Ali…

Tu se sada javljaju rupe nejasnoća. Ako su banke mogle predviđati nepovoljan razvoj odnosa švicarca i nacionalnih valuta, tj. u korist prvoga i na štetu drugih, nisu li se plasiranjem zajmova s takvim pokrićem upustili u financijske špekulacije, poput onih kakve se događaju na burzama? Iako ta vrsta aktivnosti ne bi smjela biti dio poslovanja banaka, u kontekstu poznatih činjenica ne može se banke olako osloboditi od sumnje za takav krimen. Bila bi riječ o sumnji da su banke pokušavale zaraditi izravno na štetu svojih komintenata. Ma kako se takav pokušaj činio nečasnim i nepoštenim, takva se sumnja ne može jednostavno isključiti.

Bankari u novonastaloj situaciji ističu da su ovim stjecajem okolnosti svi na gubitku. Jesu li doista? Pojednostavljeno gledajući, banke su u Hrvatskoj davale zajmove u kunama, dužnici su ih vraćali u kunama, ali vraćali su i više nego što su kuna posudili. U takvim je odnosima stvari sasvim jasno tko dobiva, a tko gubi. Ali…

Kako nas uvjeravaju bankari, pa i predobro uhljebljeni guverner hrvatske nacionalne banke, ukupni je iznos zajmova u švicarcima morao biti pokriven dijelom bankarskog portfelja u stvarnim švicarskim francima, a to su onda banke-zajmodavci morale posuđivati od inozemnih banaka. Potpisnici ovoga teksta naprosto ne vjeruju da je takva potpuna pokrivenost stvarnim francima  doista postojala. Zašto? Prvo, zato što je to jednostavno i unosno izbjeći; drugo, zato što o tome nisu predočeni nikakvi dokazi iako su sumnje izrečene javno. Ali…

Pokušajmo bankama ipak dati benefit of the doubt. Ako su doista posuđivale rečene franke, u punom ili djelomičnom iznosu, onda su ih posuđivale od svojih stranih centrala, vlasnika ili partnera. Ako je to pak tako, onda su banke ipak zaradile na predvidivim tečajnim razlikama. Za sve manje franaka dobivale su sve više kuna koje su mogle plasirati u daljnje poslove. Dakle, nisu u situaciji punoj rupa, baš svi na gubitku! I ovako i onako – banke jesu profitirale.

Ostavimo opoziciji da brunda o tome kako je odluka vlade o zamrzavanju tečaja franka u odnosu na zajmove tek dio predizborne kampanje. Dobronamjerno pretpostavimo da je u pitanju dobronamjernost, tj. socijalna osjetljivost prema kreditno oštećenom dijelu stanovništva. Doista, ako je netko podigao zajam za mali stan, otplatio dvostruki iznos od dobivenog, a još je uvijek dužan, onda je riječ o višestrukoj nepravdi, ali i o tome da su mnogi ljudi dovedeni u bezizlaznu situaciju. S te strane čini se postupak vlade opravdanim. Ali…

Ako je netko podigao velik zajam, recimo milijun kuna, uložio to u unosan biznis i pritom dobrano zaradio, zarađuje još uvijek i zarađivat će sutra – pretpostavimo da je u pitanju neki dobro postavljen ugostiteljski objekt – pitamo se: ima li vlada prava pokrivati i takvome troškove zajma koje na koncu konca i opet plaćaju svi građani? Dakle, i mi koji nismo digli nikakav zajam i ništa kupili ili na takav način stekli… Ipak, pokušajmo pretpostaviti i da je vlada dužna postupati prema svim građanima-dužnicima jednako, iako se i ovom prilikom, po ustaljenom pravilu, više pogoduje bogatima nego siromašnima. Ali…

Slijedi zapravo višestruko ali. Tečajnim su razlikama oštećeni i oni zajmoprimci, ili je možda točnije reći dužnici, koji imaju zajmove vezane uz euro. I mnogi su od njih u uvjetima dugotrajne krize dovedeni u težak položaj. U situaciji kada su mnoga zakonska rješenja, mnoge regulative upitne u odnosu na jednakost zajamčenu Ustavom pa se i prečesto nađu pred Ustavnim sudom, moglo bi se inzistirati na tome da su neka prividno principijelna prava u koliziji sa zakonskim, prividno na štetu prvih. Svima nam je, čini se, jasno da se potpisom nekog ugovora obvezujemo na izvršenje odredbi toga ugovora. Svojevremeno je jedan od dvoje potpisnika ovoga teksta na nagovor bankarice svoju skromnu štednju uložio u tada prosperitetne fondove (usput rečeno, službenica je bila zgodna plavuša, a suprotno popularnim vicevima, u poslovima s plavušama, muškarci obično ispadnu budale). Kada su se odnosi promijenili, umjesto skromne kamate, uložena je svota polučila gubitak od nekoliko stotina kuna. Jesmo li mogli očekivati da će nam netko taj gubitak nadoknaditi? Nije nam ni na pamet padalo! Jedno od nas potpisalo je bilo ugovor o prijenosu sredstava u rečeni fond. Ugovor! U civiliziranom društvu potpisani je ugovor obvezujući. Kada se ugovori prestanu poštivati, ugrožava se pravni poredak, ugrožava se civilizacija, a jedno i drugo predstavlja gubitak zaštite za većinu građana. U takvom hipotetičkom kontekstu neka huliganska grupa, pozivajući se na izmišljenu kategoriju većeg dostojanstva ili zasluga, može za sebe tražiti bilo kakve privilegije na račun ostalog stanovništva. U takvom hipotetičkom kontekstu, a možda i nije pretjerano hipotetički, gospodari novca, a time i gospodari svega ostaloga, mogli bi nas sve dovesti na prosjački štap, ma kako to bilo u krajnjoj konzekvenciji u korist vlastite štete i nedopustivo nemoralno. Kao da žele posredno slijediti misao Davida Harveyja: Pogreška je govoriti o moralnom kapitalizmu, njegova je bit u tome da je amoralan.

Nije, dakako, unutar dometa našega teksta da ponudimo sustavna rješenja za veliki problem o kojem je ovdje riječ, ali je naša odgovornost upozoriti na to da nam se, slikovito rečeno, naplaćuje sir, a prodaju samo rupe.