SVEN ŠESTAK: Odlazim iz Kulturnog vijeća Koprivnice!

S poznatim smo glumcem Svenom Šestakom razgovarali samo dva dana prije nego što je javnost uzburkala kaznena prijava koju je protiv njega podnio Mladen Pavković zbog navodnog sukoba interesa. Pavković je, naime, Šestaka prozvao da sam sebi dodijeljuje sredstva iz gradskog proračuna namijenjena kulturi s obzirom da je u isto vrijeme predsjednik Kulturnog vijeća i izvršni producent Ludens Teatra. Za Pressedan je poznati Koprivničanac na stalnom angažmanu u zagrebačkoj Gavelli najavio svoj odlazak iz Kulturnog vijeća Koprivnice, ali i kazao što misli o koprivničkoj kulturnoj sceni, kazalištu i svojim glumačkim početcima.

PRESSEDAN: Kako ste se odlučili za glumu, je li to bio Vaš prvi odabir?

Početak je bio u dugom razredu osnovne škole. Tada su nas odveli u sportsku dvoranu gdje je dramska grupa učenika viših razreda izvodila predstavu. Sjećam se da se radilo o Djedu Mrazu i da su se grudali zgužvanom aluminijskom folijom što im je bilo jako zabavno. Sve mi se to jako svidjelo i već sam tada rekao da bih ja to u životu volio uvijek raditi. Do sedmog razreda nisam ni znao da za glumu postoji škola i fakultet, mislio sam da je dovoljna moja želja. Na kraju osnovne škole usmjerili su me prema gimnaziji, iako se poslije pokazalo da gimnazija nije nužna za upisati glumačku akademiju. Preselio sam u Varaždin jer je tamo bio smjer koji je bio najbliži onome što se radi na akademiji. Četiri godine se uopće nisam bavio glumom jer je škola bila preteška da bi se bavio još nečim osim učenjem. Na prijemni ispit za glumačku akademiju otišao sam potpuno nespreman i to je tako neslavno završilo da mi je trebalo nekoliko mjeseci da se oporavim. Onda sam se za sljedeću godinu ozbiljno pripremio i prošao prijemni.

PRESSEDAN: Je li Akademija nužna za bavljenje glumom?

Moje mišljenje je da Akademija nije bitna. Bitno je kakav je tko. Čak ni talent nije bitan. Probat ću parafrazirati pokojnog Bobija Marottija koji je uvijek govorio da je oko 10 posto za glumca bitan talent, oko 45 posto rad i oko 45 posto čista sreća. Ako je netko dobar glumac, ako je ovladao zanatom, onda nije bitno je li završio akademiju ili ne. Gluma je prije svega zanat i ima svoje zakonitosti, ali je i umjetničko zanimanje. Kod umjetnosti, pa i glume, uvijek se javlja pitanje tko određuje što je dobro, a što nije. Ja mogu odigrati ulogu za koju ću dobiti sve nagrade kritičara, ali Vi osobno možete doći na predstavu i neće Vam se svidjeti. Tko može reći da Vi niste u pravu? Mišljenje svakog gledatelja mora biti jednako važno kao mišljenje kritičara. Smatram da svatko može odigrati jednu ulogu, ali netko može odigrati samo tu jednu ulogu, a netko može odigrati dvjesto-tristo uloga i od toga napraviti karijeru. To je osnovna razlika između profesionalca i amatera.

PRESSEDAN: Koje su osobine dobrog glumca?

Što se tehničkih osobina tiče, glumac mora biti utreniran. Mora stalno raditi na sebi. Pero Kvrgić je jednom rekao da svaki puta kada kreće raditi neku ulogu, kreće iz početka. Bez obzira što ih je prije toga napravio dvjesto, njemu je svaka uloga nova. Kod mene se uvijek javlja strah. Imam osjećaj da je svaka nova uloga ta koju neću uspjeti odraditi i da će to biti kraj moje karijere. Još se nije dogodila takva uloga, ali svaki put imam taj strah. Što se tiče odnosa s publikom, glumac mora imati šarm. Mora imati karizmu, igrao on pozitivce, negativce, tragične ili dramske uloge. Mora se probiti ta barijera tog takozvanog četvrtog zida koji dijeli glumce od publike. Ima glumaca koji zaborave taj dio s karizmom i šarmom i onda na njima vidite napor. Pretjerano znojenje i zadihanost kod nekih drugih zanimanja je možda pohvalno jer pokazuje kako netko naporno radi, no u glumi se ne smije vidjeti napor. Gledatelj treba dobiti dojam da predstava teče bez napora, da je sve na sceni zgođušno i lako. A da bi postalo takvim potrebno je dva mjeseca krvavog rada.

PRESSEDAN: Kako se nosite s negativnim kritikama?

Kada sam bio mlađi su me negativne kritike više pogađale, kada sam bio malo stariji me manje pogađalo, a sada me skoro uopće ne pogađa. Planiram jednim mentalnim treningom doći do toga da negativne kritike uopće ne čitam. Naravno to je gotovo nemoguće. Kada pročitaš takvu kritiku, govoriš si da te nije briga. Naravno da te je briga jer netko ocijenjuje tvoj rad, nešto u što si uložio cijelog sebe. Potrošio si dobar dio svojih živaca i onda dođe netko tko te često i neopravdano kritizira.  Ali, tako je u svakom poslu.

PRESSEDAN: U čemu najviše profesonalno najviše uživate? Jesu li to kazališne daske?

Volim kazalište, zavolio sam ga kada sam prvi put ušao u kazališnu zgradu, ali ne kao publika, nego s one druge strane. Volim miris kazališta koji je nekome odbojan jer je to festival prašine. Volim sve što je vezano uz kazalište, u njemu provodim gotovo svaki dan i usudio bih se reći da mi je kazalište nekako najdraže, to mi je baza.

PRESSEDAN: Koja je prva profesionalna predstava u kojoj ste glumili?

Prva profesionalna predstava bila je „Mušica“ od Ruzzantea. To je bila renesansna komedija koju je tad radilo jedno nezavisno kazalište koje se tek osnovalo. Sjećam se da su se predstave igrale u atriju gimnazije Tituš Brezovački na Gornjem gradu u Zagrebu. Odigrali smo je sedam ili osam puta. To je bila prva profesionalna predstava i zato ostaje u sjećanju.

PRESSEDAN: A koja vam je najdraža?

Neke su mi drage jer sam sentimentalno vezan za njih, neke su mi drage jer za njih vjerujem da imaju najveći umjetnički potencijal, na nekima je bilo prekrasno raditi, neke je publika najbolje prihvatila. Sada sam već ostvario više od 50 uloga i jako je teško izdvojiti najdražu. Ipak, po svim kriterijima koje sam naveo, najdraža bi mi možda bila „Brana“ od Conora McPhersona. Ne bi trebalo dijeliti ulogu od predstave. Nekad mi netko zna reći: “Prestava je bila grozna, ali ti si bio odličan”. Što to znači? Tu onda nešto nije u redu. Primarno je da predstava bude dobra, a onda tek neki njezini segmenti. Isto vrijedi i obrnuto. Ako je jedan kotačić u predstavi loš, onda ni prestava nije dobra.

PRESSEDAN: S obzirom da ipak živimo u Hrvatskoj je li potrebna veza za dobru ulogu?

Nije. Ta praksa koja se uvriježila u našem narodu i u našem mentalitetu, u ovom poslu nije prisutna.Pojavljuju se i priče poput “tko ti je bio veza za upis na Akademiju”. Nema toga. Posao je jednostavno takav. Što znači dobiti ulogu preko veze ako je poslije “zbrčkate”?!  Naravno, postoje lobiji, ali nijedan lobi neće zagovarati nekoga tko nije za tu ulogu. Redatelj ima veliku slobodu odabrati glumca koji je za njegovu predstavu i njegov koncept najbolji. Klasične korupcije u glumi nema.

PRESSEDAN: S kojim vam je redateljem bilo najdraže surađivati?

Najdraže mi je bilo surađivati sa slovenskom redateljicom Matejom Koležnik. Radili smo tri predstave zajedno, “kliknuli” smo i privatno i poslovno. Ona je žena s muškom energijom što je odlična kombinacija za kazalište. Izuzetno je velika profesionalka, a opet dovoljno fleksibilna da pušta glumca da i on da nešto od sebe. Nije onaj despotski tip redatelja koji glumcu nešto naređuje bez obrazloženja i zato se odlično slažemo.

PRESSEDAN: Što smatrate prednostima, a što manama vašeg matičnog kazališta Gavelle?

Držim se onoga: “ne grizi ruku koja te hrani”. Mislim da Gavella ima prednosti i mane kao i druga kazališta. Ponekad uspijemo ostvariti odličnu sezonu, ponekad nam je neka sezona malo lošija. Što je točno uzrok lošijoj sezoni, teško je reći. Ako se zareda niz manje uspješnih naslova, mogli bi smo reći da je to razlog. Ali koji je onda razlog da se to dogodilo? Je li to loša repertoarna politika ili jednostavno predstava nije uspjela? Nekad predstava jednostavno ne uspije, bez obzira na to što ima najbolje glumce, najboljeg redatelja, brdo novaca i što je u to uložen ogroman rad. To je jednostavno dio bavljenja umjetnošću. Što se poslovanja Gavele tiče, time se ni najmanje ne bavim.

PRESSEDAN: Kako ste odlučili krenuti u osnivanje Ludens teatra u Koprivnici?

Niz faktora utjecao je na osnivanje Ludens Teatra. Prvo ja sam Koprivničanac i uvijek ću to ponavljati. Jako volim svoj grad i svoje sugrađane i bez obzira na to koliko to puta ponavljam, smatram da ne može biti deplasirano. Oduvijek sam smatrao kako bi Koprivnica trebala imati kazalište. U životu me pokreće popularni truc, ljudi iz ovoga kraja znat će o čemu govorim. To je dosta blizu dalmatinskog dišpeta, odnosno inata, možda čak i jače. Jedan od razloga bilo je i to što sam od trećeg razreda srednje škole govorio da ću u Koprivnici pokrenuti kazalište i morao sam to ispuniti. Stvarno mislim da ovaj grad zaslužuje imati svoje kazalište. Našli smo model po kojem Koprivnica može imati kazalište i nadam se da će taj projekt rasti i da će se još približiti građanima, ali i financijskim strukturama. Osim toga, volio bih se ovdje vratiti kad se umirovim i raditi u Ludensu koliko budem mogao i htio. Vjerujem u projekt Ludens teatra i razvijat ćemo ga koliko nam budu financije dozvoljavale. Osim predstava imamo i glumačke radionice, no nedostaje nam prostora pa ne možemo primiti sve koji bi se htjeli okušati u glumi. Ne znam koliko ćemo uz problem s prostorom moći nastaviti s radionicama.

PRESSEDAN: Predsjednik ste Kulturnog vijeća Koprivnice. Možete li se zajedno sa gradskim vlastima izboriti za prostor?

Otkrit ću vam da sam predsjednik Kulturnog vijeća u ostavci. Prihvatio sam se toga jer sam mislio da svojim znanjem mogu pridonijeti da se kulturni život grada poboljša, iako bavljenje kuturom i poduzetništvom u kulturi nije isto. Međutim pokazalo se da nemam toliko vremena da uspijem sve dovesti na razinu koju sam odredio i koju sam želio postići. Taj posao se ispostavio puno većim nego što sam mislio da će biti, ali i otpor prema tome se ispostavio puno većim nego što bi to trebalo biti.

PRESSEDAN: Čiji otpor?

Otpor samih kulturnih djelatnika u Koprivnici. Imamo velik broj djelatnika u kulturi koji odlično rade svoj posao, ali su u sukobu sa poduzetništvom u kulturi. Oni to ne razumiju i trebali bi se u tom dijelu više educirati. Kulturnjaci su mahom umjetnici i imaju veliku averziju prema papirologiji, zakonima, pravilnicima. U Kulturnom vijeću Koprivnice se konkretno radi o raspodjeli novca poreznih obveznika. To što neko nije sklon papirologiji, ne znači da se taj novac može dijeliti bilo kako.  Ipak treba poštivati zakone i pravilnike. I onda kada to činite javi se otpor koji nema realno uporište.  

PRESSEDAN: Što Vaš odlazak znači za Kulturno vijeće Koprivnice?

Mislim da sadašnji sastav Vijeća ostaje, samo se mora naći član koji će me zamijeniti. Napominjem da ne odlazim odmah, ne ostavljam brod bez kapetana, svoj ću posao ove godine u potpunosti odraditi do kraja. Na kraju godine odlazim jer imam drugog posla u životu.  

PRESSEDAN: Koliko ste nezadovoljni konstantnim smanjivanjem novca za kulturu. Možete li uopće preživljavati?

Činjenica je da se po kulturi prvoj “udara”. Čim dođe neka kriza prvo nastrada kultura. Valjda oni koji odlučuju smatraju da je kultura najmanje bitna. Ja se s tim naravno ne slažem. Mislim da je to na neki način kulturocid. Parafrazirat ću jedan citat. Ako ubijete kulturu u ljudima onda stvarate nekulturne ljude. A nekulturnim ljudima se vrlo lako obračunati s tim što je od kulture ostalo. Ne znam zašto se smatra da je kultura najmanje bitna. Mi to itekako osjećamo, sad koliko direktno, a koliko indirektno ovisi o svakom pojedinačnom slučaju. Moram priznati da je meni lakše, ja sam glumac na stalnom angažmanu u Gavelli. Mi imamo svoj osobni dohodak. Nezavisna kultura puno više stradava, a kako sam ja jednom nogom u zavisnoj odnosno u javnom sektoru, a drugom nogom u nezavisnoj, onda znam i muke kroz koje prolaze slobodni umjetnici kojima je sve teže.  

PRESSEDAN: Što mislite o medijskoj prezentaciji kazališta?

U posljednjih nekoliko godina baveći se i poduzetničkim dijelom u kazalištu uspio sam naučiti da medijska prezentacija uvelike ovisi o službi za odnose s javnošću u kazalištu. Što je ona aktivnija, to novinari bolje reagiraju. Znam da novinari danas imaju prevelikog posla s onim drugim kazalištem. U Hrvatskoj su trenutno političari najveće zvijezde, puno veće zvijezde i od glumaca, i od glazbenika. Novinari su zato više zaokupljeni njima pa se mi za svoj medijski prostor moramo više boriti. Tko se od nas više bori, taj dobija više prostora. Mislim da je trivijalizacija svega, pa i kazališta, čista glupost. No, kod nas kazalištaraca uvijek se postavlja pitanje odgajamo li mi publiku ili joj idemo niz dlaku pa proizvodimo predstave koje današnja publika želi gledati. Čini mi se da isti problem imaju i novinari. Hoćete li obrađivati teme kojima ćete utjecati na čitateljstvo i na neki način odgajati ih da svoju energiju i misli usmjeravaju u pravom smjeru, ili ćete “ganjati” tiražu i gledanost i proizvoditi sadržaj koji narod želi čitati i gledati. Ako ćete pisati o konceptu Sofoklove drame sigurno ćete imati manje čitatetlja nego ako napišete da je Nives Celzijus bila na premijeri.