Sve ove godine, Indexi

Neki dan me prijateljica pitala za postojanje neke čarobne formule po kojoj biram naslove kolumna. Vjerujem da su svi primijetili sličnosti i međusobnu povezanost tih naslova kojima je cilj navući ljude da pročitaju tekstić koji slijedi odmah nakon njega. Zapravo, tek sada mi je palo na pamet da se pitam koliko se ljudi razočaralo kada je vidjelo da ispod nisu lyrics ili neki odličan događaj koji je doživio svoj vrhunac na koncertu upravo dok je svirala točno ta pjesma koja stoji u naslovu. Ili možda bilo kakav događaj koji je izravno povezan s naslovom, ako ništa, barem sadržajem. Nešto. Moram vas sve razočarati još jednom – apsolutno nikakve povezanosti nema između naslova i sadržaja kolumna. BAM! Nije baš neko iznenađenje, znam. Zapravo, vjerojatno ste već sve to znali. Ako ništa, skužili sami odmah nakon čitanja prve rečenice. Pjesme koje završe u naslovu su zapravo sasvim slučajno tamo završile. Nekim sretnim spletkom okolnosti. Ili možda hirom sudbine. Ili realnije, random glazbenom listom koju nađem na YouTube-u. Obično je neka pjesma koja mi zapne u glavi i svira ondje cijeli dan. Nemam nekih pravila ili granica. Samo neko drugo desetljeće, neki drugi ljudi i deri. Ali lagala bi kada bi rekla da se nekada pjesma nije uklopila sa sadržajem. Zato kažem da je to možda nekada i hir sudbine. Nekada se baš sve lijepo poklopi. Ali, da ja naglasim još jednom – svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna. Osim ako nije.

Uzela sam 5 dana odmora. Nisam sigurna od čega je to bio odmor. Ne, zapravo znam. Od ljudi. Nekako sam trebala odmor. Za sebe. I glavu. Izležavanje na suncu bez razmišljanja o bitnim temama, bez razmišljanja o tome kako promijeniti svijet, odnose, ljude, prijateljstva, kako sve to napraviti, a ostati dosljedna sebi. Trebao mi je odmor od razmišljanja. Chill. Bez pretjeranog analiziranja, bez osmišljavanja poteza figura na šahovskoj ploči. Bez nekih strategija, opreza prilikom razgovora o nekim temama, cenzura. Trebala sam odmor. Od svega. Ponajviše od ljudi. Znam da nije do mene. Znam da možda previše očekujem. U današnje vrijeme, iskrenost nije nekima prvi izbor. U današnje vrijeme, ljudi očekuju da im se prilagodimo. Da svoje mišljenje utopimo s njihovim. Da zaboravimo na svoje želje i prvo ispoštujemo njihove. Ljudi zapravo žele utopiju. Utopija je zamisao o idealnom društvu. Samo što je njihova zamisao iskrivljena krivim idealima. A opet, tko sam ja da kažem što je točno, a što krivo? Vjerujem da znam. Vjerujem da znam što funkcionira za mene. I vjerujem da je u redu očekivati barem obrise tih sitnica u drugima. Ne sudim onima koji žive prema svojim pravilima, prema svojim idealima. Dapače, poštujem takve osobe. Zašto? Jer jedino što zauzvrat očekujem je da oni poštuju mene, moje ideale, moja razmišljanja, stavove, način gledanja na svijet, ljude. Nikada ne bih tražila da netko prekrši svoja uvjerenja zbog mene. Zapravo, svatko zna što je najbolje za njega. Bitno je samo slijediti svoj put, svoje ciljeve. Svoje stepenice. Ali i dalje stojim iza toga da su ljudi iskrivili stvarnosti. Raširili je u neprirodne oblike. Kao kada pokušavamo smanjiti ili povećati fotografiju pa savršeno pravilni oblici ispadnu izobličeni. Točno tako definiram današnje društvo. Možda je prevelika želja za savršenošću slučajno uništila i iskrivila prave vrijednosti. Ideale. Slučajno? Namjerno? Tko više zna granicu.

Od toga mi je trebao odmor. Imam osjećaj da me više umore takvi neki blah ljudi nego npr. sati i sati putovanja na faks i natrag. Ili noćno učenje. Ili vježbanje. Ili nešto četvrto. Vjerujem da postoje vampiri. Ne, ne mislim sada na studente vampire koji hvataju prve zrake sunca nakon zaključavanja u sobu i učenja cijeli tjedan. I ne, ne mislim na horor filmove ili ljubiće ili neki treći žanr u kojem su vampiri bili svakakve pojave. Sada mislim na one vampire koji uspiju zakloniti i ukrasti energiju drugih i ostaviti im samo svoj crni i bezdušni oblak negative, krivih ideala, zanovijetanja, očaja, jadikovanja, savršenosti, ljubomore, konstante rutine. Da, mislim na one prirodne energetske vampire koji jedino poznaju žaljenje na svako danas i sutra, koji osuđuju sve ljude koji nemaju isto mišljenje kao oni, koji govore jedno, a rade drugo ,koji, čim dođu, dovuku sa sobom crni oblak, i puf! Ukradena sva energija. Znam da znate na što mislim. Neki ljudi su jednostavno takvi. A vi se trudite i trudite i trudite, uporno dajete šanse i mislite da će se s godinama upristojiti i doći k sebi. No, nakon 25. puta, počnete se pitati je li do vas. Nakon 48. se pitate u čemu je zapravo problem. A nakon 53. shvatite. Zbilja nije do vas. Do krivih osoba je. Ovdje se zapravo zbilja može primijeniti i obrnuta izlizana izjava za prekid. Oh, no. It’s not me. It really is you.