Sve je otišlo u krivom smjeru; igraju se arijevske rase. Boljih. Zdravijih. Bogatijih.

Ana je sestra moje najbolje prijateljice, ima 36 godina, pametna je, lijepa i ugodno društvo za pijenje kave. U sebi nosi cijeli spektar emocija koje jasno pokazuje i smisleno sastavlja rečenice, poput svih ostalih. E da, bavila se boćanjem i bila je dobra u tome. U čemu je stvar, ha?

Ana ne hoda, ima cerebralnu paralizu i cijeli život je u kolicima. Obilježena je. Ona je invalid, nju se u kafiću ne pita što će popiti, pita se onoga tko je došao s njom. Onog “normalnog”. Nju se ne pita kako je, pita se onog tko ju gura ulicom. Ne kako je on, nego kako je ona. Jer ako si u kolicima onda ne znaš odgovoriti na ta komplicirana pitanja. Kolica oduzimaju mogućnost govorenja. U nekim slučajevima možda je tako, ali u ovom nije i to se po njoj jasno vidi, ali ljudi ne gledaju, da ne ispadne da bulje u invalida. To je nepristojno, tako su nas učili. Zapravo, nitko nas nije učio, u tome je problem.

Često od poznanika dobije male znakove pažnje, poput onih koje daješ klincima. Žena od 36 godina. Ja obožavam dobiti takve stvari, čokolade pogotovo, ali moja čokolada je samo čokolada, njena čokolada je ponekad čokolada sažaljenja. Ne znak pažnje, nego znak prihvaćanja invaliditeta kao njenog identiteta, koji to nikako nije. Nije to ništa zlonamjerno, ljudi se uzjebu kad nemaju pojma, a to što nemaju pojma možda nije njihova krivica.

U mjestu gdje sam odrasla, ove godine upisali su dva prva razreda. Raspodijelili su ih, nebitno kako, sva djeca su jednaka. Na kraju se ispostavilo da su neka ipak jednakija. Nekolicina roditelja pobunila se jer u razred s njihovom djecom idu siromašni i bolesni. Odnosno, djeca roditelja slabijeg imovinskog stanja i ona s posebnim potrebama ili invaliditetom. Škola je ponovno raspodijelila učenike. Sada postoji razred jednakih i onaj jednakijih.

Sve je otišlo u krivom smjeru. Igraju se arijevske rase. Boljih. Zdravijih. Bogatijih. Odgajaju, ne one koji daju čokoladu sažaljenja, nego one koji ne daju ništa jer ti “drugačiji” ionako nisu bitni.

A ja sam upoznala gospođu koja je predsjednica Udruge invalida jednoga malenoga grada. Gospođu koja ima invaliditet, ali je s tim strašnim teretom (jer živimo u takvom društvu) brda pomaknula kako bi uspjela. Ne samo ona, nego i svi oko nje. Kako bih dokazala da invaliditet nije identitet i to joj je, uz mnogo truda, pošlo od ruke.

Ambicioznost, marljivost, dobroćudnost, suosjećanje. To je ono što opisuje junakinje moje priče. I drago mi je što imam priliku poznavati takve ljude. Njihov invaliditet nije neprimjetan, ali je naspram svih vrlina zanemariv. Pogledajmo izvan kutije, ne odgajajmo generacije kretena!

foto: Zeda