Suada, Plavi orkestar

Now, pay attention,’cause I’m about to tell you the secret to life. You ready? The whole damn thing is about decisions, time, seemingly insignificant decisions that clear the road for monster truck life-altering ones. Jedan od meni osobno najdražih opisa, izreka, poslovica, pametovanja o životu, kako god to želite nazvati ili kako god to već zovete. Sami probajte reći da nije istinita, istinit, istinito, opet ovisno o tome kako to zovete. Nemam neku tajnu o tome kako da sve bude idealno, kako da se preskoče prepreke, glupi ljudi, glupe situacije, glupi dani, sve ono ispred čega imate potrebnu staviti glupo, glupi, glupe, u kojem god obliku željeli iskoristiti tu prilično jaku riječ. Čudo kako male riječi, sastavljene od naizgled random slova, čine tako snažnu riječ koja odzvanja. Nemam neki savjet niti se smatram idealnom osobom za dijeljenje savjeta i duhovne podrške ili nečeg trećeg što može biti dobra motivacija za nastaviti dalje. Zapravo, ono što ću sad napisati, zvučat će poprilično glupo. Ali tako barem ja ne vidim glupe ljude, glupe situacije i sve ispred čega ja osobno stavljam riječ GLUPO u svim njenim oblicima. Stvar je u naočalama.

Vjerujete, stvar je prilično jednostavno. Kada shvatite kako to funkcionira. Do onda, možda je cool kupovati one lažne dioptrijske naočale jer čine odličan modni dodatak koji je baš sada IN. TRENDI. Nosit naočale je nekad zbilja, ali zbilja naporno. Konstantno čišćenje. KONSTANTNO. Ne samo ujutro nakon buđenja. KONSTANTNO. Čim padne nekoliko kapljica kiše, moram otvorit kišobran jer mi kapljice padaju na naočale. Što znači svaka dva metra novo čišćenje naočala. Jer kapljice smetaju. Prašina pada stalno. Što znači ponovno čišćenje naočala. Nema šanse da zaplačem na ljubiće bez da trepavicama prenesem suze na naočale. Što god da radim, uvijek otiđe na naočale i eto novog čišćenja. Volim ja njih. Zbilja. Imamo tu neku love-hate relationship. Nevjerojatno koja je to navika na njih. Recimo, kada ih skinem s nosa, obavezno imam tu naviku da rukama pokušavam podignut naočale koje su mi skliznule niz nos, kad ono NAOČALA NEMA. I onda shvatim koliko sam naviknula na njih pa, izuzev situacija kada konstantno brišem stakla u pokušaju da nešto vidim, sada izgledam blesavo jer dižem s nosa imaginarne naočale. I smijem se zapravo ljudima koji imaju te lažne naočale. Svaka im čast i na outfitu i svemu, ali ljudi, ono, zbilja? Nemate pojma koje su to muke.

Ali ima nešto posebno što volim kod nošenja naočala. Imam običaj kada mi je zbilja dosta svega i kada zbilja ne mogu više gledat išta što ispred sebe ima riječ GLUPO, da skinem naočala s nosa. Zašto? Jer onda vidim čisto samo nekih metar, možda metar i pol ispred sebe. Sve ostalo su samo obrisi. Samo neke boje, oblici. Nakon prvog puta sam se naviknula da ne pokušavam izoštrit te obrise. Čemu? Ako imam neke koristi od takvog vida, neka to iskoristim najbolje što mogu. Najdraže mi je to što ljudi nemaju pojma da ih ne vidim. Ne vidim tko prolazi, tko dolazi, ne vidim slajd prezentacije koja se vrti ispred mene, ne vidim glupe ljude i glupe situacije. Sve je isto. Mutno. Skoro bi rekla jednodimenzionalno, ali taj termin koristim samo za ljude. Ovo mi je prevelika uživancija s viđenjem, odnosno ne-viđenjem, da mogu iskoristiti isti opis za to.

Eto, tako ja prolazim kroz život. Nekad mutno, nekad oštro. Kako koji dan, kako koji ljudi. Kako moje raspoloženje. Znam da nije od neke koristi za ljude bez naočale ili one s lažnim naočalama. Ali meni s naočalama pomaže. Možda nekada i treba biti mutno. Možda nekada i trebaju biti samo svi ti obrisi ispred mene. Možda zbilja nije do izoštravanja slike. Možda pričam gluposti, naravno, ali barem vidim svijet na dva različita načina. Jedan je stvarni, čisti. S dodatkom glupoga. A da taj dodatak glupoga nestane, dovoljno je skinut naočale. I voila! Ne brinite, ne propuštate ništa. Samo malo obrisa bez izraza lica. Nešto kao naslovnica Vriska. Šalim se, nije tako strašno. Ali barem odmorim od glupoga.