Student koji je posvetio svoje dvadesete putovanjima po svijetu

S tek napunjenom 21. godinom, student treće godine digitalnog marketinga, Luka Koški obišao je 31 zemlju svijeta. Iako rodom potiče iz Osijeka, trenutno je u Nizozemskoj na razmjeni studenata pri Erasmus+ projektu pa se razgovor o njegovim svjetskim pustolovinama odvijao putem Google Meet aplikacije, ali to nije umanjilo mogućnost da s nama podijeli nevjerojatna iskustva svojih putovanja. Veliki ljubitelj filmova, otkrio nam je što ga je sve snašlo u novootkrivenim dijelovima svijeta.

Putovati znači razvijati se

Odakle tolika želja za istraživanjem svijeta?

– Moram reći kako je sve počelo u ranim godinama moga djetinjstva kada sam po prvi puta letio avionom. Tada sam doživio nalet adrenalina i taj osjećaj me prati i dan danas. Također, obiteljske okolnosti su mi pružile mogućnost stalnog kretanja unutar Hrvatske prvenstveno, a zatim i svijetom. Zapravo, mogu reći kako su moji roditelji, baka, djed i tetka najviše zaslužni za moju empatiju prema putovanjima te sam im na tome jako zahvalan.

Što te najviše ispunjava na putovanjima?

– Ljudi. Na kojem god putovanju se našao, u koje god mjesto došao, što god proživio, uvijek su ljudi ti koji me pokreću i ispunjavaju. Ponekad mi se ne dopadne na samom početku zemlja u kojoj se nalazim, ali grupa ljudi, koja mi istinski pruži dobrodošlicu i provede vrijeme sa mnom, učini da taj grad, taj doživljaj bude najbolji mogući.

Koliko takvi poduhvati oblikuju tebe kao osobu?

– Vjerujem kako su me putovanja oblikovala u svakom smislu. Prvenstveno su putovanja utjecala na širenje mojih, ali i svjetovnih vidika. Svakim putovanjem sazrijevam i to iskustvo me do sada naučilo da uvijek treba ići korak dalje i željeti više. Također, svakim korakom van moje sigurne zone stvaram nevjerojatne prilike u svom životu te na vlastitoj koži učim savladati novonastale situacije.

Koje putovanje je ostavilo najveći trag na tebi?

– To je definitivno bio moj odlazak u Egipat prije dvije godine. Na tom putovanju sam se našao u najviše nepoželjnih i neugodnih situacija koje su me očvrsnule za daljnje avanture svijetom. Putovao sam i prije, ali ovo je bilo prvi puta da sam samostalno otišao na drugi kontinent pa su me snašle mnoge neprilike. Bio sam primoran na samom dolasku tražiti novi hostel usred noći, tijekom cijelog putovanja su me pratile duge rasprave s taksistima, najmodavcima, neosnovano su me izbacili iz smještaja i još mnogo negativnih elemenata koji su ostavili traga na svim mojim budućim putovanjima, ali u pozitivnom smislu. Naime, svaka navedena situacija me naučila strpljenju i tome da niti jedan problem nije nerješiv.

Koji savjet bi dao mladoj osobi koja nikada nije putovala izvan Hrvatske?

– Vjerujem, kako je za jednu mladu osobu koja još nije imala prilike doživjeti drugu kulturu u punom svjetlu, najbitnije putovati samostalno. Ono što primjećujem je da mnogi gube priliku proživjeti neka lijepa iskustva samo zato što njihovi prijatelji ne mogu ići s njima ili što će biti sami u nepoznatome. Također, vjerujem kako najbrže, najbolje i najlakše učimo putovati i iskoristiti što nam svaka zemlja donosi tako da sami sebi pružimo izlazak iz zone sigurnosti.

Kulturna raznolikost

Čiju kulturu bi izdvojio kao najmanje blisku tebi i tvom načinu života?

– Kultura najmanje bliska mom načinu života bila bi muslimanska kultura iz perspektive žene i način na koji su one primorane živjeti. Primjerice u Egiptu, državama Sjeverne Afrike i Bliskog istoka religija je ta koja diktira preveliki dio života. S obzirom da sam ja ateist, odnosno osoba koja nije niti najmanje u vjeri, mogu shvatiti određene religijske stavove, ali ne i stavove koji ograničavaju ljudsku slobodu. Također, ljudima s izraženom muslimanskom kulturom religija se najviše manifestira kada je riječ o ženskome rodu. Žene imaju vidno manja prava u svakom pogledu, ali si ujedno one same ograničavaju mogućnosti prema svijetu zbog slijepog praćenja onoga što piše u „knjizi“.

Postoji li mišljenje o nekom zemlji, narodu ili kulturi koje ti se promijenilo tijekom putovanja?

– Vjerujem kako su mi se neka mišljenja potvrdila, ali prije svega moram reći kako u većini slučajeva ne dolazim u neku zemlju već s unaprijed predodređenim mišljenjem ili stereotipima. Nisam jedna od onih osoba koje se zamaraju predrasudama ili da imam ustaljeno mišljenje o nekome ili nečemu. Uglavnom si dam prostora vidjeti, čuti i osjetiti taj grad ili tu kulturu. Također, ne volim ljude koji stereotipiziraju iako, naravno, poneki stereotipi nose svoju istinu, ali to je opet u jednu ruku pretežno individualno. Naravno, upoznao sam nacionalnosti koje su po svim kriterijima identične onako kako ih se opisuje, ali ujedno i totalno drugačije negoli se govori. 

Fotografija: Luka Koški

U kojoj zemlji si se najviše osjećao dobrodošlim?

– Ono gdje sam se najviše osjećao dobrodošlim i kao doma je bila Poljska. Bio sam tamo sa srednjom školom pa na dva projekta, koncertu i dobio sam dojam da imaju navike slične našima, topli su i neopisivo srdačni. Mogu reći kako se tamo uvijek dobro osjećam!

S obzirom na to da si se izjasnio kao ateist, a zemlja u kojoj se osjećaš toliko dobrodošlim je poznata po vrlo visokom stupnju štovanja katolicizma, kako tumačiš te dvije naizgled nespojive činjenice?

– Iskreno, upoznao sam mnoštvo mladih Poljaka i Poljakinja i došao sam do zaključka da je ta slika o njima kao izrazito vjerskoj naciji zapravo čin manipulacije i pogrešne percepcije od strane politike. Također, mišljenja sam da su u tom pogledu vrlo slični nama, odnosno da je takav oblik vjerske tradicije nametnut od strane starije populacije. Generalno gledajući, mladi ljudi Poljske, niti su pretjerano religiozni niti stavljaju vjeru u prvi plan tako da se zaista tamo osjećam dobrodošlim.

„Žao mi je što nismo u mogućnosti provesti više vremena zajedno na jednom mjestu“

S obzirom na to da, zbog mnogobrojnih putovanja, izbivaš od svoje obitelji i prijatelja, kako se oni nose s tim?

– Što se tiče obiteljskog aspekta vjerujem kako su oni već navikli na moja izbivanja, štoviše jer sam već odlaskom na fakultet studirao u „tuđem“ gradu tako da i kada sam bio u Hrvatskoj nisam provodio previše vremena u Osijeku. Izuzev toga, nisam još toliko putovao u životu da sam izbivao duže od 3-4 mjeseca te bi se uvijek vratio barem na par dana prije sljedeće destinacije. Međutim, kada govorimo o prijateljima to je već teže za objasniti, pojasniti i zadržati. U određenoj mjeri sam se udaljio od društva iz Osijeka, ali kada se vratim i kada se vidimo imam taj osjećaj kao da nije prošlo toliko mjeseci već da smo se jučer vidjeli. Najviše mi je žao što nismo u mogućnosti provesti više vremena zajedno na jednom mjestu.

Fotografija: Luka Koški; Prijateljica iz Rumunjske 

Jesi li ostvario neka životna prijateljstva tijekom putovanja?

– Rekao bih da jesam unatoč tome što je to vrlo promjenjiva stavka zbog okolnosti u kojima se nalazimo, odnosno na putovanjima, provedemo tek koji mjesec skupa pa se tu rijetko pronađe vrijeme za dubinu nekog odnosa. Iako, jedna djevojka iz Rumunjske, koju još znam s projekta u Egiptu, bila je jedina s kojom sam proveo zajedno od prvog do zadnjeg dana tog putovanja te smo se kasnije još vidjeli i u Rumunjskoj pa održavamo kontakt i dalje.

U kojem trenutku si najviše osjetio nostalgiju za domom?

– Nisam baš nešto nostalgičan za domom, ali u počecima mojih putovanja se osjetila doza nesigurnosti, a samim time i želja za povratkom kući. Sjećam se kako sam već prvi dan projekta, koji je bio u Njemačkoj, smišljao kako da se vratim nazad u Hrvatsku. Kao primjer mogu navesti situaciju kada smo trebali sami, iz ničega, sagraditi šator negdje usred šume i prespavati praktički u divljini. Jedna od čestih misli tih dana je bila ta da bi mogli iznajmiti auto i jednostavno se vratiti u Hrvatsku. Međutim, kako vrijeme prolazi, bilo to u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje, tako i ta želja za povratkom blijedi.

Vidiš li sebe u budućnosti u Hrvatskoj ili bi volio izgraditi život ipak negdje u nekoj od posjećenih zemalja?

– Rekao bih da se ne vidim još neko vrijeme u Hrvatskoj jer smatram da svoje dvadesete godine trebam provesti što više u istraživanju novoga. Teško je reći gdje ću izgraditi život zbog toga što ne znam što mi točno budućnost donosi, ali s obzirom da mi je gotovo cijela obitelj u Lijepoj Našoj vjerujem kako ću uvijek u nekom trenutku biti povezan s Hrvatskom gdje god se nalazio i kako će mi povratna destinacija svakog putovanja biti upravo Hrvatska.

Putovanje u doba COVID-19 pandemije

Kako je utjecala pandemija COVID-19 na tvoja putovanja?

Fotografija: Yasir Sayid; Grand Canaria, Španjolska

– Moram reći da je dosta utjecala, kako na život općenito, tako i na moja putovanja. Sve je krenulo nizbrdo otkazivanjem Erasmus+ razmjene u Parizu, a zatim i odgađanjem Work and travel programa u Americi. Međutim, ne mogu da je pandemija utjecala na način da sam manje putovao zato što sam baš zahvaljujući pandemiji  bio na 6 kraćih Erasmus projekata pa opet u Poljskoj, Bugarskoj, Italiji i Španjolskoj. Upravo zato što su mi predavanja bila online i što sam imao priliku lakše pratit fakultetske obveze te nisam trebao biti stacioniran u Zagrebu cijela ta situacija mi je zapravo omogućila više putovanja. Također, ukoliko gledamo iz perspektive jednog turista, koji želi što više posjetiti znamenitosti nekog grada ili države te se uživjeti u kulturu nekog naroda, pandemija je u punom smislu otežala tu mogućnost. Vrlo je frustrirajuće, ali nakon nekog trenutka se čovjek navikne da su letovi jedan za drugim otkazani, da na neke lokacije ne smiješ ići pa ideš i probaš nešto drugo kombinirati. Nisam se niti u jednom trenutku pomirio s činjenicom da ne mogu negdje nešto vidjeti već sam uvijek pronašao drugo ili bolje rješenje. Bitno je ne odustati i ostati tu gdje jesi već se prilagoditi i otputovati možda i na neočekivanu lokaciju.

Budući da si tijekom pohađanja studentske razmjene u ožujku 2020. godine boravio u Parizu, možeš li mi opisati kako je bilo doživjeti globalnu pandemiju na razini ovako velike države kao što je jedna Francuska?

– Da, bio sam svega par dana u Parizu kada je započela cijela priča oko COVID-a 19 na globalnoj razini i moram reći kako nije bilo niti najmanje ugodno. Već prvi tjedan fakulteta imali smo posebne sastanke na kojima smo raspravljali o tome što se uopće događa i kako ćemo dalje nastaviti Erasmus+ projekt. Tjedan kasnije najavili su ekstremni lockdown i to je bio trenutak kada je sve poprimilo osjećaj apokalipse. Tisuće ljudi stajale su ispred trgovina, nije se moglo izaći nikuda van bez određene propusnice, uniformirani ljudi opkolili su grad, policijski sat je bio vrlo strog, a ulice su zjapile prazne.

Zanimljivosti o državama svijeta

Fotografije: Luka Koški; Jordan

Od svega viđenog, koja ti je omiljena turistička atrakcija?

– Rekao bih da mi se dvije turističke atrakcije ističu, a to su Black and White desert u Egiptu i Petra u Jordanu. Što se tiče Egipta, mogu reći da je bilo vrlo zanimljivo jer smo proveli dva dana u safariju te išli u obilazak pustinja. Također, spektakularnu večer smo proveli na čistom pijesku ispod milijun zvijezda gdje nema signala, nema nigdje nikoga, samo je pustinja oko nas bila. Ujedno, Petra u Jordanu mi je bilo jedno od nevjerojatnih zato što nije onako kako se promovira na slikama već je u stvarnosti puno ljepše. Tamo smo proveli puna dva dana i u tom razdoblju sam prošetao 70-ak kilometara. Impozantnu sliku stvarao je cijeli taj narančasto-crveni reljef koji okružuje Petru, crvene stijene i zemlja, a hramovi uklesani u stijenu su nešto što se ne viđa svaki dan i što te jednostavno ostavi bez daha.

Što bi rekao gdje si imao priliku doživjeti najljepši zalazak ili izlazak sunca?

– Kako nisam baš ranojutarnji tip osobe, ne mogu reći da sam puno izlazaka sunca doživio, ali neku posebnu draž imaju zalasci sunca u egipatskim pustinjama. To su područja gdje je nebo čisto, nema oblaka, a odsjaj pijeska stvara nevjerojatan doživljaj. Također, posebni su i zalasci u Portugalu ukoliko se nađete u tom trenutku uz ocean gdje je poznati most u Lisabonu Vaco da Gama.

Za koju zemlju smatraš da odiše umjetničkim duhom?

– Za mene je to Italija. Budući da sam prošao gotovo cijelu Italiju, od sjevernog dijela pa sve do južnog, mogu reći kako ta zemlja zaista odiše umjetničkim duhom. Trgovi, crkve i galerije ostavljaju apstraktan dojam kojem se poželiš još jednom vratiti. Ponajviše Firenca i Rim koji su takozvani gradovi muzeji. Većina talijanskih gradova ima ono nešto.

U koju zemlju bi se volio još jednom vratiti?

– Definitivno bih još jednom posjetio Portugal i Lisabon jer smatram da ta država i taj grad savršeno odgovaraju mojim afinitetima. Ocean je u neposrednoj blizini, mogu surfati, stari dio grada zrači svojom ljepotom, multikulturalnost je sveprisutna, financijski ne odskače previše od naših standarada i postoji obilje nevjerojatnih okolnih destinacija za posjetiti. Sve su to razlozi zbog kojih bih se volio još jednom vratiti u taj kraj. Također, ono što me najviše privuklo jesu ljudi i njihova pristupačnost zbog koje sam se tamo jako dobro osjećao.

Budući da si sportski tip, koja zemlja ti je pružila najuzbudljivije adrenalinsko iskustvo? 

– Moram opet spomenuti Portugal, ali tamo mi je bilo u tom nekom adrenalinskom pogledu najbolje i najuzbudljivije. Uspjeli smo sastaviti ekipu za nogomet, koji smo onda igrali dva puta tjedno, par puta sam probao surfati i naučio sam tamošnji najpopularniji sport- Padel. To je kombinacija tenisa i skvoša, odnosno koristi se teniski teren, ali u zatvorenom prostoru kako bi se loptice mogle odbijati od mantinela. Sve u svemu, uspješno sam spojio tri sporta koja su mi bila zanimljiva i baš mi je bilo dobro.

Spomenuo si pokušaj surfanja, a kako u Hrvatskoj nemamo velike mogućnosti za taj sport, možeš li mi pobliže opisati taj osjećaj?

– Da, da, probao sam svega triput i to samostalno bez instruktora. Prvi puta sam surfao na otoku usred Atlantskog oceana, Azorima, gdje se valovi ne kreću prema obali pojedinačno već u svim smjerovima što je učinilo moje prvo iskustvo nezaboravnim. Kada gledaš s obale sve se to čini vrlo jednostavnim, ali do trenutka kada se osoviš na dasku traju igre izdržljivosti. Naime, najkompliciranije je doći do pravog vala jer dok bi osoba došla do 20 metara u ocean bila bi izudarana od strane istih i tada nastupa umor. Nekada je potrebno čak 20-ak minuta borbe s valovima kako bi uhvatio onaj pravi i samim time smatram ovaj dio surfanja najkompleksnijim.

Imaš li neku domišljatu riječ ili rečenicu koja ti se urezala u pamćenje tijekom svih ovih putovanja?

– Moram priznati vrlo čudno i neobično pitanje, ali u Egiptu sam naišao na zanimljivu uzrečicu koja savršeno odgovara na ovo pitanje. Naime, tamošnji ljudi su vrlo lijeni i teško ih je motivirati da se pokrenu oko nekih stvari pa je shodno tome postojala rečenica koju su neumorno ponavljali: „Jala, jala, jala, meshi, meshi“. U prijevodu, uzrečica ima u hrvatskom jeziku slično značenje kao: „Idemo, idemo!“

Fotografija: Luka Koški; Helsinki-Finska

Koju zemlju ti je bilo najteže napustiti?

– Unatoč tome, što mi je gotovo svaku zemlju bilo teško napustiti, najteže mi se bilo oprostiti od Finske. Naime, povezanost koju sam osjetio s tamošnjim ljudima bila je nevjerojatna i ostavila je istinski trag na meni. Zanimljivost u svemu tome je što smo svi karakterno vrlo različiti i svađe su bile česta pojava, ali s vremenskim odmakom nas je to na kraju ujedinilo i  učinilo nerazdvojnima.

Amerika

Koja je sljedeća destinacija?

– Amerika. S tim da, zbog vremenske razlike u letovima, prvo ostajem dva dana u Beogradu pa ću prenoćiti u New Yorku i onda je konačna destinacija Seattle gdje ću započeti prošlogodišnji otkazani Work and travel program. Tamo ću biti spasilac u jednom od njihovih poznatih vodenih parkova i nadam se da je to tek početak avanture na drugom kontinentu.

Kada kažeš da je to tek početak avanture, znači li to da osim Seattlea imaš već u planu i neke druge lokacije posjetiti?

– U naredna tri mjeseca, koliko mi traje ugovor na poslu kao spasilac, fokusirat ću se isključivo samo na to, ali ujedno pronaći još jedan posao sa strane kako bih zaradio što je više moguće novaca u svrhu novih putovanja. Ukoliko se vikendima otvori prilika za posjetiti obližnje lokacije, posjetit ću, a zadnja tri tjedna planiram obići L.A., Las Vegas, San Francisco, Grand Canyon i mnoge druge atraktivne lokacije.

Želiš li putovanje u budućnosti učiniti svojom profesijom?

– Mogu reći kako bih volio spojiti svoje dvije najveće strasti, film i putovanja, te ih učiniti dijelom profesionalnog života. Također, smatram da, ukoliko ostvarim svoj akademski cilj i uđem u filmsku industriju, putovanja i selidbe će biti u opisu mog posla pa ću samim time indirektno ispuniti želju za dinamičnim životom i putovanjem kao životnim stilom.