Što je ključ Guardianove neovisnosti?

Britanske dnevne novine Guardian stekle su ugled razotkrivajući skandale, i to skandale kakvima se većina svjetskih medija ne nastoji baviti. Guardian je tako prvi pisao o zviždaču Edwardu Snowdenu, prisluškivanju privatnih telefona medija News of the World i WikiLeaksu Juliana Assangea. Bavljenje velikim temama često podrazumijeva i visok stupanj uređivačke neovisnosti i financijske slobode, a upravo to Guardianu omogućuje specifična poslovna struktura.

Guardian je osnovan davne 1821., i to kao reakcija osnivača na gašenje radničkih novina Manchester Observer. Upravo zbog toga list je sve do 1959. bio poznat kao The Manchester Guardian. Novine su nacionalno priznanje stekle pod urednikom C. P. Scottom, koji je na toj funkciji proveo punih 57 godina. Scott je 1907. postao i legalnim vlasnikom lista.

Guardian se danas nalazi u vlasništvu istoimene medijske grupe, kojom pak upravlja Scott Trust Limited. Spomenuti je fond osnovan još 1936. kako bi listu dugoročno osigurao uređivačku slobodu i financijsku neovisnost. Osim toga, fond je vrlo utjecajan u štićenju Guardinove liberalne pozicije, kao i u blokiranju komercijalnih uplitanja u poslovanje novina. Objašnjavajući svoju strukturu, iz fonda vole naglašavati da profit investiraju u novinarstvo, a ne u džepove vlasnika i dioničara.

Netom nakon osnivanja fonda Guardian je počeo dobivati međunarodno priznanje, a posebice simpatije lijevog spektra. Naime, tijekom Španjolskoga građanskog rata (1936. – 1939.) list je javno stao na stranu republikanske vlade koja se sukobila s nacionalistima Francisca Franca.

Osim što se rano pozicionirao kao protivnik stranih autoritarnih režima, Guardian je često bio kritičan i prema potezima domaćih političara. Novine koje su u to vrijeme još uvijek djelovale pod imenom Manchester Guardian, izrazile su protivljenje vojnoj akciji tijekom Sueske krize 1956. Anglo-francuski ultimatum Egiptu list je prozvao glupošću.

Iako je organiziran kao tvrtka kojoj je na čelu izvršni direktor, a za čiji rad financijsku odgovornost snosi fond, Guardianov pravi vlasnik njegov je glavni urednik. Sve do prošlog ljeta tu je funkciju obnašao Alan Rusbridger. U prijevodu, Rusbridger je predstavljao i glavnog stratega i moralni kompas lista.

Osim što je za vrijeme njegova vođenja izašao iz britanskih okvira, Guardian je postao i jedan od najutjecajnijih medija na svijetu. Njegovom ugledu nisu naštetile ni česte optužbe za antisemitizam. Naime, list je u proteklom desetljeću nekoliko puta bio prozivan zbog navodne pristranosti u izvještavanju o Izraelu. Braneći svoju uređivačku slobodu, Guardian se optužbi obranio svojim pravom na izražavanje mišljenja.

Tijekom 2009. godine list je u jednom od svojih brojeva na naslovnici objavio da mu je zabranjeno izvještavanje iz Parlamenta. Budući da je vijest bila nadopunjena navodima da je Guardianu zabranjeno imenovati člana parlamenta koji je postavio pitanje, kakvo je pitanje bilo, koji je ministar na njega mogao odgovoriti i gdje se pitanje može pronaći, nalog o zabrani pokazao se kontraproduktivnim. Situacija, koju je Guardian opisao kao kafkijansku, ubrzo je svoj epilog dobila u otkrivanju svih zabranjenih informacija. Osim toga, Guardian je još jednom dobio aplauz javnosti.

Michael Wolff, povremeni Guardianov suradnik i jedan od ljudi koji su radili na širenju lista u SAD-u, u svom je komentaru za GQ Magazine iz 2014. Guardian usporedio s obiteljskim poduzećem. Nazvao ga je uredom u kojem se kapital usmjerava u obiteljske interese. Tadašnju ulogu Alana Rusbridgera opisao je kao apsolutnu i isključujuću, a kao jedinoga pravog oponenata naveo je Paula Dacrea. Kao glavni urednik britanskog Daily Maila, lista potpuno drugačije poslovne i uređivačke politike od Guardiana, Dacre je opisan kao talent sa suprotne strane.

Rusbridger je na poziciji urednika proveo punih 20 godina. Umjesto u mirovinu, najavio je da će iz Guardiana otići na – čelo fonda koji njime upravlja. Takav potez uistinu govori u prilog Wolffovim tvrdnjama da je Guardian poduzeće u kojem jesi ili nisi. Drugim riječima, ili si dio obitelji ili iz nje ispadaš. Njegov nekadašnji urednik odlučio je da će u obitelji ostati. Rusbridger, koji je prije svog odlaska agresivno radio na pozicioniranju i jačanju digitalne novinske platforme, a potom i njezine američke verzije, danas Guardian promatra iz druge pozicije.

Iako se razotkrivanjem posljednjeg velikog financijskog skandala, tzv. Panama Papers, prvi počeo baviti njemački Süddeutsche Zeitung, Guardianov ugled u očima javnosti teško je izbrisati. Ipak, teško je izbrisati i popularnost konkurentskih tabloida i gubitak gomile novca, čime je rezultiralo moderniziranje digitalne verzije. Unatoč problemima, Guardian se nije odlučio na mijenjanje uređivačke politike. List koji uživa međunarodno priznanje zbog razotkrivanja svjetskih financijskih i špijunskih skandala, nada se da još uvijek ima za koga pisati – stvaranjem američke i australske online platforme pogotovo.

Gnijezdom zmija, kako je Guardian po riječima Wolffa opisao jedan vanjski suradnik, danas upravlja Katharine Viner. Tijekom ožujka glavna je urednica najavila reduciranje troškova i otpuštanja otprilike 250 ljudi. Slijedom događaja The Times je prošlog mjeseca izvijestio o unutarnjim previranjima u vrijeme dok se Rusbridger pripremao za upravljanje fondom. Je li Rusbridger uistinu previše trošio i može li fond štititi Guardianovu poziciju u budućnosti, tek će se vidjeti.