A šta da radim, Azra

She’s the mean one, miss Grinch. Sve okej, ne brinite, i dalje se suzdržavam od razbijanja kuglica koje me sve više i više gledaju. Trudim se i kontrolirati onog malog zločestog Grincha na desnom ramenu. Zasad uspijevam. Makar, priznajem, sve manje imam potrebu pokazivati to zeleno čudovište. Nekako svake godine, obično u isto vrijeme (sada dosta ranije ili se to samo meni čini) obuzdavam se od pokazivanja zelenih prstiju sve dok ne krene Sam u kući. Tu mi je granica božićne zločestoće. Onda se u potpunosti prebacujem u duh Božića. Ali, čisto da se zna, svatko je u nekom periodu bio Grinch. Barem malo. Možda ne pred sami Božić, ali nekada tijekom godine jest. Čekajte,  je li još uvijek prerano za ovakav razgovor? Nije? Odlično. Drago mi je da još netko računa božićno vrijeme od početka božićnih filmova. Samo malo! Je li počela božićna reklama Coca Cole? Ili? Okej, okej. Obuzdavam veselje. Još uvijek nije vrijeme za sve to. Makar, lampice su kupljene. Kao i adventski kalendar. I velika čaša za kuglice. Da, stavit ću kuglice u čašu. Okej, okej, dosta. Osjećam da me sada oba Grincha smiruju. I tjeraju na još malo zloće. Da ne bude bilo da ne zaslužim šibu 6. prosinca.

Pao je prvi snijeg. Prvi dokaz da je vrijeme za manje temperature i više slojeva odjeće (ne zaboravimo deku-šal). Znam da još nije službeno zima, ali točno vidim staricu u dugom, elegantnom bijelom kaputu s tamno plavim rukavicama kako polako dolazi u naše krajeve i prekriva ga hladnoćom, a nadajmo se i snijegom. Nekako imam osjećaj da bi nju ljudi izbjegavali. Samo prošli pored nje kao da nije tamo. Dok ona s onim šarmantno zločestim osmijehom krade toplinu.

Ne znam što je to u ovo vrijeme da ljude potakne da budu dobri. Daleko smo od toga da se bojimo da ne dođemo na popis zločeste djece. Možda hladnoća vani jednostavno potakne ljude da izvuku toplinu iznutra. I onda dođe pritisak. Onaj dobro poznati pritisak da moramo konstantno biti veseli i nasmijani. Da se ne smijemo svađati. Ili prigovarati. Da moramo pristati na sve zbog mira s drugima. O, da. Svi smo mi Grinchevi. Ponekad. Ovih zadnjih par tjedana pokušavamo izbrisati sve one plusiće koji nas drže u koloni zločesti, čisto za svaki slučaj da se odjednom ne pojavi Djed Mraz (znam da je u Finskoj).

Nedavno smo na faksu komentirali pričicu u kojoj je glavna riječ bila DELETE. DELETE ovo, DELETE ono. DELETE sve ono beskorisno iskorišteno vrijeme na odrađivanje beskorisnih gluposti od kojih nemamo nikakvih koristi. Zašto? Mislite da ćete bolje izgledati u očima Djeda Mraza? Ili u svojim očima? Ne, ne. Ne ide to tako. O, ne ide. Bolje biti svoj, nego pokušavati kamuflirati svoju Grinch stranu. Da se razumijemo, svi rade greške. I u redu je raditi greške. I u redu je nekada puknuti. I slomiti se. I u redu je nekada poslušati razum, a ne srce. I obrnuto. I u redu je biti miran dok drugi divljaju. I redu je divljati dok su drugi mirni. I u redu je sve što mi mislimo da je u redu. Ali bez laži. Bez glume. Bez kamufliranja. Bez potrebe da se DELETE išta. Idemo biti svoji. S oba Grincha na ramenu. Ponosni dok pokazujemo kartu nas samih i sve što smo prošlo. Sve što nas čini nas. Zašto nešto DELETE jer se prestrašimo da će drugi to osuditi beskorisnim? Zašto se uopće prestrašimo? U redu je. U redu je voljeti sebe, svoju kartu, svoje borbe, svoje mane, vrline, način razmišljanja i izražavanja. U redu je voljeti druge. U redu je i pogriješiti. I voljeti krive. I krivo. U redu je dok god mi mislimo i znamo da je u redu. Na kraju dana najbitnije je leći u krevet bez potrebe i pritiska da se preispitujemo. To ćemo postići samo ako u potpunosti prihvatimo sami sebe. Ako u potpunosti riješimo sami sa sobom svu prošlost i ono što smo bili i prošli i budemo u miru s onim tko smo sada. Ili možda želite da vas na Badnjak posjete duhovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i podsjete vas na to tko ste i što ste (znam da se sjećate filma Scrooged i da jako dobro znate kakve creepy scene vas čekaju)?

I sad razmišljate. Što bi rekao duh prošlosti? Nabrojao sve greške, krive ljude, krive odabire? Pa što, neka broji, preživjeli smo sve to i došli točno tu gdje smo sad. Što bi rekao duh sadašnjosti? Jesmo li ponosni na to što smo sada? Da li djelujemo onako kako želimo, razmišljamo, divljamo, stojimo mirno? O, da. Ponosno s dva Grincha na ramenima, bez žaljenja i želje za DELETE ičega. A duh budućnosti? Što bi nam pokazao? Kamo bi nas odveo? Na koji dan, koliko godina unaprijed? Eh. Sad bi sve htjeli znati. Postupci danas će nas odvesti u te dane i godine. Idemo skupljati šibe. Idemo biti dobri jedni prema drugima. Idemo se poštivati. Poštivati različitosti. Možda gurnuti koju kuglicu potaknuti onim Grinchem na desnom ramenu. Idemo se smijati. Uživati. Divljati. Voljeti. Zezati se s nečim s čime zbilja ne bi trebali. Idemo puknuti, pokazati sve osjećaje.  Nije do doba godine. Nije do Božića. Do svih 365 dana je (366 ako je prijestupna godina). Do toga je kakva si osoba. I da li si čovjek. Božićno vrijeme je samo rendgen koji svima uokolo pokazuje tko si.