SPORT

Velika nada Varaždina koja u ritmičkoj gimnastici, usprkos preprekama, neprestano niže velike uspjehe te predstavlja Hrvatsku i Varaždin u inozemstvu.

Ritmička gimnastika je individualan sport za djevojčice koji nosi puno dobrih, ali isto tako puno loših posljedica. Sport koji je u Hrvatskoj jako slabo razvijen, a ako se u njega ulazi profesionalno može biti jako težak. Treninzi traju po pet sati dnevno i to šest dana u tjednu što je jako naporno, a opstaju samo djevojke koje imaju jako veliku ljubav prema ovom sportu. Varaždinka Tamara Artić, sedamnaestogodišnja učenica Druge gimnazije Varaždin, jedna je od primjera vrlo uspješnih hrvatskih ritmičarki. Iako su joj kroz cijelu sportsku karijeru na putu stajali problemi kao što su svakodnevni bolovi u tijelu, stres, psihički napor, česte promjene trenera i pritisak okoline, ona se sa svime time bori, neumorno niže uspjehe i dostojno predstavlja Hrvatsku u inozemstvu. Kako zvuči cijela priča o njezinoj sportskoj karijeri? Dopustite mi da vam ispričam!

Počeci sportskog puta

Ono što nas uvijek zanima prvo jest kako je sve počelo. Kao djevojčica,Tamara je bila vrlo fleksibilno, ali i živahno dijete koje je žudjelo za bilo kakvom vrstom treninga. Bilo joj je zanimljvo raditi mostove, špage, hodati na prstima i sve to joj je dobro išlo. Ubrzo je Tamara već napunila pet godina, a u vrtić u kojem je bila, došla je njezina prva trenerica Maja i glavna trenerica varaždinskog gimnastičkog kluba Vindija. One su provjerile kakve su Tamarine predispozicije za ritmičku gimnastiku te se ispostavilo kako je vrlo fleksibilna, što je za ovaj sport jako važno, i da ima dobre fizičke karakteristike. Trenerice su njezinim roditeljima dale listić za upis i petogodišnja Tamara upustila se u čari ritmičke gimnastike.

“Naravno u početku su me zadivile špage i razgibavanja, ali i zabavan način treninga koji je vodila moja prva trenerica Maja”, otkrila je Tamara kada se prisjetila svojih prvih treninga. Oni su u početku bili 3-4 puta tjedno, ali bili su prilično naporni. Njezina ljubav prema sportu sve više je rasla pa joj tako niti jedan odlazak na trening nije bio težak. Trenirala je marljivo i nakon godinu dana otišla na svoje prvo natjecanje u Pulu. Po prvi se puta Tamara našla u velikoj dvorani, vidjela je puno cura iz drugih klubova koje su se natjecale. Taj dan je saznala kako to izgleda jedan dan na natjecanju u ritmičkoj gimnastici te došla kući sretna i puna dojmova.

Napornim treniranjem, Tamara je ubrzo iz slabijeg B programa prošla u jači A program što je označilo njezinu kvalitetu i pokazalo da je svakodnevno trenirala i trudila se. Prvi njezin zapažen rezultat, odnosno uspjeh bio je nastup na Državnom prvenstvu u već spomenutom A programu. Na tom natjecanju osvojila je broncu u vježbi bez rekvizita što ju je jako razveselilo. Ovaj događaj dao joj je snažnu motivaciju da radi još više i trudi se kako bi ostala u A programu i nizala još veće uspjehe.

Nova stepenica – reprezentacija

Je li Tamara ostala u A programu i ostvarivala svoje ciljeve koji su bili sve viši? Itekako jest, ali ne samo to. Nije se zadržala samo na tome da ostane u najjačem A programu, već je ulaskom u juniorke ušla i u reprezentaciju Hrvatske u ritmičkoj gimnastici. “Sve je nekako spontano došlo, naravno, uz puno rada, truda i odricanja, ali realno nisam baš bila svjesna da sam ušla u reprezentaciju”, rekla je iskreno Tamara kada se prisjećala spomenutog perioda.

Ovaj korak za svakog sportaša je san i svaki sportaš želi predstavljati svoju zemlju u inozemstvu pa tako i Tamara. Osim sreće i ponosa koje je osjećala u tom periodu, ulaskom u reprezentaciju stavljen joj je velik teret na leđa. Ovaj korak u sportskoj karijeri nosi svoju težinu, kod sportaša se sve diže na višu razinu, a to za sobom povlači i jako veliki pritisak koji sportaš doživljava. Ista situacija bila je i kod Tamare. Kada je odlazila na natjecanja od nje se očekivalo da dobije visoke ocjene kako bi ostala u reprezentaciji. To je posebno izraženo na Državnim prvenstvima gdje su uvijek sve hrvatske sutkinje, treneri, ali i djevojke koje su konkurencija. U svemu tome javlja se i osjećaj da ne razočara prvo sebe, a zatim i trenericu koja je s njom svakodnevno po nekoliko sati. Sve to može biti jako veliki pritisak za djevojčicu koja u tom trenutku ima samo 12 godina.

Testiranje izdržljivosti

Kroz cijelu svoju karijeru Tamara je promijenila nekoliko trenera što može biti izuzetno naporno i stresno. Svaki trener ima svoj pristup, svoja stajališta i uvjerenja kako treba raditi sa sportašima, a naravno i različite načine kako motivirati, bodriti i postići rezultate sa sportašem. Svaka Tamarina trenerica bila je drugačija što je nju, uz sve druge probleme i prepreke koje je imala, dodatno uzdrmalo. Jedna njezina trenerica htjela je i radila jednu stvar, dok je druga bila strogo protiv takvog pristupa. Kako niti jednom sportašu takve situacije ne bi bile jednostavne za prebroditi i većina ih osjeti želju za odustajanjem od sporta, tako je bilo i s Tamarom. Osjetila je to s jednom od trenerica pokraj koje se nije osjetila prihvaćeno, dobro i ugodno. Počela se osjećati sve lošije pa je to za sobom povuklo i osjećaj da jekolegice u klubu ne prihvaćaju i ne vole. Zbog cijele te situacije ona se zatvorila u sebe te su svi oko nje, a posebice prijateljice iz kluba počele osuđivati njezino ponašanje, širitineistine o njoj, ne znajući što se zapravo događa i što je ona proživljavala u svojoj glavi.

Osim toga, rastom i razvojem tijela sve teže je trenirati toliko, ostajati u formi i nizati odlične rezultate. Kao malena gledala je treninge više kroz igru i fizički je bilo puno lakše podnijeti napore svakodnevnih treninga, međutim što je Tamara više rasla sve teže je kontrolirala tijelo, skakala i radila elemente. Svaki dan na treningu osjećala je bolove u tijelu što joj često smeta kako bi bezbrižno odrađivala treninge. Bez obzira na to što pokušava slušati svoje tijelo, često prelazi granicu boli zbog čega joj nije žao i svjesna je kako će iz toga jednog dana proizaći još bolji i veći rezultati jer je to cijena profesionalnog sporta.

Škola kao smetnja ili ipak ne?

Ono što ne smijemo zaboraviti jest to da Tamara, uz svakodnevne treninge po nekoliko sati, normalno odlazi u školu na nastavu i ima odlične ocjene. U zemljama u kojima je ritmička gimnastika razvijena, ritmičarke koje su članice reprezentacije ne odlaze u školu, već žive u internatima, ne idu na nastavu, nego odlaze samo na ispite i cijeli život im je podređen sportu. Nažalost, Tamara kao i ostale ritmičarke u Hrvatskoj nemaju tu mogućnost zbog slabe razvijenosti ovog sporta kod nas.

Upravo zbog toga, njezine uspjehe trebali bismo još više cijeniti jer nije jednostavno usklađivati višesatne treninge sa školom. “Ponekad je stvarno teško biti odmoran za trening, a ujedno biti i dobar u školi”, kaže Tamara koja spava 5-6 sati dnevno. Ujutro odlazi u školu, nakon toga odlazi na trening s kojeg se vrati kasno navečer i tek tada krene učiti. Često se dogodi da uči do 1 ili 2 sata ujutro ili se pak budi jako rano prije škole kako bi mogla učiti. Bez obzira na to što dobro organizira svoje vrijeme i što to vremenom postane rutina na koju je navikla, takav je tempo vrlo naporan, potrebno je imati puno volje, želje i ljubavi prema sportu kako bi sve to izdržala. Osim toga, jako je važna i podrška okoline. Neki profesori u školi ne razumiju profesionalne sportaše kao što je Tamara koji ponekad zbog natjecanja ili treninga ne mogu doći u školu. Međutim, Tamara s profesorima ima sreće i svi shvaćaju njezine izostanke koji se dogode najčešće kada odlazi s reprezentacijom na velika natjecanja poput Europskog ili Svjetskog prvenstva gdje nekad ostaje čak tjedan dana. Njezini prijatelji su također velika podrška i prate ju kroz svaki uspjeh. Kao najveću podršku izdvaja svoje roditelje koji su uz nju od prvog dana kada je došla u dvoranu. Slavili su s njom sve uspjehe, ali i bili uz nju u teškim trenucima kada nije sve išlo po planu, žrtvovali su sebe, svoje vrijeme i novac kako bi ona rasla i razvijala se općenito u životu, a posebno u sportskom smislu.

Budućnost i ciljevi

Kada pogleda iz trenutnog ugla, ugla sedamnaestogodišnjakinje, vidi i dobre i loše strane sporta kojim se bavi. Smatra kako ima puno više dobrih strana, a spominje stjecanje odgovornosti i dobrih organizacijskih vještina, stjecanje discipline i strpljivosti, puno putovanja i ono što je najljepše jesu prijateljstva koja su se rodila s djevojkama iz drugih država i klubova. Loše strane su sve prepreke koje dolaze konstantno kroz karijeru i pokušavaju ju omesti u ispunjavanju svih ciljeva. Najveću joj prepreku predstavljaju svakodnevni, već spomenuti, bolovi u tijelu od čega najviše u leđima, koljenima i zglobovima, svakodnevno se bori s pritiskom okoline i stresom zbog njezinih velikih postignuća koja svaki sljedeći puta mora i želi nadmašiti. Bez obzira na to što su ju takve stvari često uzdrmale i u tom trenutku bile jako teške, danas im je zahvalna jer je svjesna kako su ju ojačale i zahvaljujući njima danas puno hrabrije korača kroz život i svoju karijeru.

Razmišljajući o budućnosti shvatila je da do kraja srednje škole želi trenirati i ostvarivati svoje ciljeve, ali najviše od svega uživati u sportu koji najviše voli. Nakon završetka srednje škole plan joj je upisati logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu i nastaviti trenirati, ako će joj to vrijeme i obaveze na fakultetu dozvoljavati. Ono što ju je naučila njezina bogata i turbulentna karijera puna uspjeha, ali i padova jest to da uživa u svakom trenutku koji provodi u ovom sportu čime se želi voditi kroz život i ostatak sportske karijere.

 

Fotografije: Tamara Artić/privatna arhiva

?>