Smiju li novinarske greške biti nešto što se podrazumijeva?

Kraj 2014. godine u američkim medijima obilježila su dva „sočna“ skandala koja su dala novi vjetar u leđa onima koji jedva čekaju povod za napad na novinare zbog neprofesionalnosti i senzacionalizma. Koncem studenoga američka novinarka Sabrina Rubin Erdely u časopisu Rolling Stone objavila je šokantnu priču o grupnom silovanju mlade studentice na kampusu Sveučilišta Virginia.

Prema navodima žrtve silovanja, izvjesne Jackie, silovana je dvije godine ranije na zabavi koju je organiziralo bratstvo Phi Kappa Psi spomenutog sveučilišta. U objavljenom tekstu navodna žrtva detaljno opisuje kako je na prevaru dovedena u mračnu prostoriju u kojoj su je silovala sedmorica muškaraca. Žrtva u članku tvrdi kako zbog straha slučaj nije odmah prijavila policiji, već je to odlučila učiniti tek dvije godine kasnije. Nakon što je naišla na otpor brojnih institucija, Jackie je, prema vlastitim navodima, odlučila progovoriti u medijima. Spomenuti slučaj odmah je na noge podigao svekoliku američku javnost. Istragu je pokrenulo i sveučilište. Međutim, vrlo brzo pokazalo se da Jackieina priča ima puno rupa te se ispostavilo da uopće nije točna. To su uvidjeli i u Rolling Stoneu, zbog čega su se naknadno ispričali zbog iznošenja netočnih informacija.

Nedugo nakon toga američku javnost potresao je novi medijski skandal. New York Magazine je u prosincu objavio spektakularnu priču o 17-godišnjem srednjoškolcu Mohamedu Islamu koji je mešetarenjem na burzi navodno stekao 72 milijuna dolara. Članak koji je još jednom trebao poslužiti kao dokaz da priče o američkom snu zaista postoje također se vrlo brzo pokazao neistinitim. Naime, svega nekoliko dana nakon objave spornog članka, Islam je New York Observeru priznao kako je najobičnija laž sve što je ranije rekao novinarki Jessici Pressler.

Istraživanja provedena posljednjih godina pokazuju kako javnost sve manje vjeruje medijima. Ispitivanje koje je prošle godine proveo američki Gallupov institut pokazalo je kako manje od polovice Amerikanaca (tek oko 40 posto) vjeruje da mediji informiraju potpuno i točno. Većina ispitanika zamjerila im je pristranost. U Hrvatskoj je takvo ozbiljnije istraživanje posljednji put provedeno 2007. godine, a također ga je inicirao Gallupov institut. Ono je pokazalo još poraznije rezultate nego što je to pokazalo ispitivanje javnog mnijenja u SAD-u; povjerenje u medije tada je izrazilo tek 27 posto Hrvata.

Jedan od glavnih razloga zbog kojih sve manje građana vjeruje u ono što piše u novinama ili se emitira na televiziji je sve veći broj neistinitih i neprovjerenih priča, kakve su i dvije navedene na početku ovog teksta. U želji da privuku sve veći broj čitatelja, slušatelja ili gledatelja – a pod pritiskom sve veće konkurencije – mediji danas ne prežu pred plasiranjem senzacionalističkih priča koje intrigiraju javnost. Nažalost, često se takve priče pokažu potpuno neistinitima. Pritom treba razlikovati dvije situacije. Dok neki mediji lažne priče plasiraju svjesno, za pretpostaviti je kako su u mnogim situacijama od strane svojih sugovornika (baš poput javnosti) obmanuti i sami autori spornih priloga. Te dvije situacije najbolje ilustriraju dva već navedena primjera.

Poznavatelji rada novinarke Sabrine Rubin Erdely koja je u Rolling Stoneu obavila lažni članak o silovanju na kampusu kunu se kako je morala biti svjesna da joj glavna protagonistica priče ne govori istinu. Pojedini mediji koji su se nakon objave članka agresivno okomili na Rolling Stone i Erdely u svojim viđenjima spomenute afere navodili su niz argumenata i dokaza kojima su vjerodostojno pobili većinu tvrdnji iz Rolling Stoneova teksta. Neki su otišli tako daleko da su utvrdili kako je Erdely morala znati da joj sugovornica laže, ali da je svjesno zažmirila na tu činjenicu. Erdely je, naime, u novinarskim krugovima poznata po svojim feminističkim stavovima, zbog čega su mnogi zaključili kako se svojom najnovijom pričom odlučila okoristiti kako bi još jednom upozorila na potlačenost žena u društvu.

Za razliku od Erdely, malo tko je posumnjao u iskrene namjere novinarke Jessice Pressler koja je objavila priču o „milijunašu“ Mohamedu Islamu. Javnost je jednostavno prihvatila činjenicu da ju je, jednako kao i čitatelje New York Magazinea, nasamario Islamov prijatelj preko kojeg je novinarka došla u kontakt s kontroverznim mladićem, ali i sam Islam.

Oba primjera dokaz su kako smo okruženi modernim tehnologijama koje imaju svoje pozitivne i negativne strane. Iako su uvelike pojednostavile istraživačko novinarstvo i brojne izvorne informiranja učinile dostupnima, istovremeno su stvorile uvjete za manipulaciju podacima. U moru informacija ponekad je teško procijeniti koje su informacije točne. Jedini način da se izbjegnu situacije u kakvima su se našle spomenute Erdely i Pressler jesu višestruke provjere podataka koje novinar planira koristiti. Važno je napomenuti kako je to za novinare ponekad teško ostvariva misija s obzirom na to da se od njih danas očekuje da u relativno kratkim vremenskim rokovima urednicima na stol donesu velike količine materijala.

Konkurencija na medijskom tržištu sve je snažnija, potrebe za novim i drugačijim pričama koje će zaintrigirati javnost sve su izraženije, a redakcije istovremeno broje sve manje zaposlenih. U takvim uvjetima rada novinarima je sve teže obavljati posao. Stoga su greške i propusti posljednjih godina postali nešto što se u novinarskom poslu praktički podrazumijeva. Cijena takvog načina rada vrlo je visoka, a očituje se upravo u rezultatima spomenutih istraživanja o povjerenju građana u medije. Njih treba shvatiti kao upozorenje na to da situacija u medijima nikad nije bila gora, ali i kao apel na to da se po tom pitanju nešto pod hitno mora mijenjati.