Sitna slova na ugovoru

Potpisivanje ugovora svake vrste posao je koji zahtijeva duboku koncentraciju i smirenu glavu. Najprije treba pročitati tu gomilu slova i brojki (i to ne jednom, nego tri puta), a onda potpisati bez brzopletog vjerovanja u „velika“ slova za koja naočale i povećalo nisu potrebni. Klijent i ugovaratelj, prije potpisivanja svakog ugovora, imaju pravo na jasne, točne i potpune informacije. Sva ta sićušna slova koja većina zapravo ne smatra bitnim – bitna su i odlučujuća (u većini slučajeva).

Dno papira koji je pred nama krije tajne koje nam osoba preko puta možda nije ni spomenula, a nama nije bilo ni na kraj pameti da bi nas mogla koštati živaca, vremena i onog što danas uvelike otežava život – novaca. Pitanja koja nas muče i nakon što nam je stručna osoba objasnila što se spremamo potpisati treba postaviti bez straha i/ili odugovlačenja. Svaka nejasna sitnica može biti odlučujuća kod poteza olovke po papiru. Zašto da ugrozimo svoje živce i bankovni račun ako to možemo izbjeći u par brzih i jasnih koraka, odnosno pitanja i odgovora?

Dođem na besplatnu večeru koju mi je agencija ponudila samo kako bi me privukla i popunila prostor za prezentaciju. Fino se (besplatno) najedem i slušam sve te prekrasne monologe koje gospodin i gospođa iz agencije drže:

„Posjetite Tunis jer ovo što vam sada nudimo više neće biti ponuđeno. Vidjeti predivnu zemlju, upoznati njihove običaj, kulturu i mnogobrojne znamenitosti za malo novaca danas je jednostavno nemoguće propustiti. Opustite se uz izlete koji su uračunati u paket koji smo vam predstavili i s vama dragom osobom otputujte na tjedan dana. Zaboravite svakodnevicu koja vas tlači i pustite mozak na pašu. Ovo je možda posljednji put da nudimo baš ovaj paket, i to baš vama, baš na ovom mjestu i u ovo vrijeme…“

Osjećam se kao da mi nude set posuđa za 199 kuna, a ne putovanje za dvadeset puta višu cijenu. I tako oni pričaju sat vremena i, naravno, uvjeravaju me u ono što su ispričali jer su moje misli već na pola puta do Tunisa.

Zagrizla sam nakon prvih pet fotografija koje su pokazivali uz monolog za koji sam mislila da će trajati cijelu vječnost. Odlučim da ću potpisati ugovor, otići na tjedan dana u Tunis, voziti se na devi, uživati u suncu i neograničenim količinama pijeska, i to zato što trenutno imam ušteđevine, a odmor će mi dobro doći.

Vrijeme predviđeno za putovanje slijedi nakon ispitnih rokova, i to je jedino što u ovom trenutku znam. Gospođa koja mi daje ugovor nasmijana je i dotjerana žena u ranim tridesetima. Kroz osmijeh koji joj krasi prekrasne crte lica objašnjava (poslije shvaćam nebuloze) i svim me silama želi uvjeriti u to da je sve ono što je upravo s kolegom ispričala sažeto u ugovoru ispred mene.

Naravno da joj povjerujem, ali kažem joj da ću još jednom sve pročitati i tek onda potpisati, a ona (dok ja čitam) i dalje ponavlja: „Ali sve smo Vam upravo rekli.“ Čitajući ugovor i pokušavajući je ignorirati – jer mi je već dosadna ponavljanjem istih stvari o jedinstvenoj i neponovljivoj ponudi – sjetim se mame i njenog „Čitaj i ono sitno što piše dolje“.

Mamine riječi, u cijeloj toj buci i pritisku koji mi stvara, baš i ne razumijem – i znam samo da me Tunis čeka. Da se želim odmoriti, uživati na pijesku i suncu… I da mi tih par tisuća kuna ne predstavlja problem jer sve što u njih ulazi jednostavno je vrijedno malog truda koji ću upotrijebiti na crti dolje desno ispod koje vidim jasna slova – Potpis ugovaratelja. Ali ipak se saberem i ono malo zdravog razuma koji mi je u cijeloj ovoj bajci ostao – pretvorim u djelo. Isključim se iz klepetanja sada već naporne gospođe i krenem čitati ugovor ispočetka.

Dobro, razumljiv je i u njemu je zbilja sažeto sve što su mi ispričali. Ali prebacim pogled na sitna slova – na ono dno za koje mama kaže da je obavezna literatura prije svakog potpisa – i naiđem na zanimljive podatke.

Svi izleti koji su nam predstavljeni kao uračunati dio paketa zapravo se plaćaju posebno, i to nevjerojatnih 50 eura svaki. Čekaj…. čekaj! Svaki? 50 eura? Ali to nam nisu spomenuli. Rekli su da je sve uračunato u cijenu paketa!

Vrištim iznutra, šokirana i razmišljam: „Pa možda ih nisam dobro razumjela.“ Ali, opet, takvo što mi sigurno ne bi promaklo. Pogledam par koji sjedi pored mene i bez ozbiljnog čitanja potpisuje. U tom trenutku odlučim upitati dotičnu gospodu koja nam je bez imalo oklijevanja predstavila plan i program nezaboravnog putovanja koje je trebalo imati pregršt nabrojanih izleta i posjeta. Zbilja bi i bilo „nezaboravno“ da se nisam sjetila maminih riječi iz ne tako daleke prošlosti… Na moje pitanje o tome zašto su nam izleti predstavljeni kao uračunati dio ponude rekli su: „Pa ne može sve biti besplatno. Izleti su nešto što možete i ne morate posjetiti.“

OK, ne moram. Ali vi ste rekli da su obavezni. Čemu cijela ova priča? Par koji je presudio svom medenom mjesecu s nevjericom i izbezumljenošću skreće pogled s predstavnika agencije na mene pa opet na njih – i tako u krug. Žao mi je jer nisu imali mamin unutarnji glas da ih savjetuje. Mladi su – naučit će. Opekli su se i pamtit će putovanje, sigurna sam.

Predstavnici agencije nisu dali obrazloženje svoje ponude, a nisu se čak ni ispričali. Bez imalo srama pokupili su se i otišli. „Doviđenja“ nismo čuli.

Čemu svi ti monolozi kod predstavljanja paketa koji nam se nude? Kredita, štednji ili bilo čega što nas može izbaciti iz takta i zadati nam glavobolju. Čemu iznošenje podataka o nečemu što, kako se kaže, ne drži vodu?

Nije mi jasno što se time želi postići i koja je svrha cijele te govorancije, ali znam da svaka prezentacija na koju moja malenkost bude pozvana odsad dobiva negativan odgovor. Ne putujem nigdje, ne zanima me ništa i ništa mi ne treba. Opekla sam se, skoro. Ali ipak sam u cijelo maštanje o Tunisu unijela malo pametnog razmišljanja i čitanja s razumijevanjem. Sad znam da opreza kod potpisivanja bilo kakvog papira, a kamoli ugovora – nikad dosta!

Čitajte i razmišljajte o pročitanom, a ono što nikako nemojte zaboraviti jest to da morate biti pažljivi kad koristite olovku. Možda baš taj sitni font na dnu odluči umjesto vas, a da toga niste ni svjesni.