SFeraKon ili „volontiranje za izgubljenim vremenom“

SFeraKon je konvencija znanstvene fantastike te svake godine traži volontere koji bi pripomogli u organizaciji i pripremi. Godine 2018. sam volontirala sa srednjoškolskim prijateljima te smo tamo upoznali još neke ljude s kojima se družimo i dandanas. Ove godine sam odlučila volontirati bez svojih volonterskih prijatelja, okružena novim radnim snagama. Nisam ni znala da započinje avantura puna nostalgije i zabave koja me podsjetila kako se vremena uistinu mijenjaju.

Problemi s temom i pomoć u nevolji

„Reportaža o hrani u studentskoj menzi? Možda reportaža o BusKu? Treba biti nešto originalno.“ bila su moja razmišljanja krajem travnja kada sam polako trebala započeti sa svojim radom iz kolegija Novinarska radionica II. Već sam se neko vrijeme premišljala o temi svoje obavezne vježbe za objavu kada sam 19. travnja zaprimila e-mail „volonteri – WE’RE BACK! SFeraKonsko volontiranje“.

Bio je to e-mail s linkom na obrazac za volontiranje na konvenciji znanstvene fantastike „SFeraKon“ gdje sam volontirala 2018. godine. Mjesto gdje sam upoznala osobe s kojima se još uvijek čujem i s kojima dijelim ugodna, radna i zabavna sjećanja. Gledajući u e-mail, vraćala su mi se sjećanja kako bismo se na kraju napornog dana svi skupili u jednoj prostoriji i jeli sendviče, igrali poker, razgovarali. Kako smo slušali predavanja o japanskoj animaciji filmova te za vrijeme pauze kupovali narukvice, privjeske i slične ukrase…

„Naravno. Zašto ne.“ Isti obrazac kao i te davne 2018. Jedina je razlika bila ta što sam ga sada popunjavala u svom stanu u Koprivnici, a ne u školskoj kantini okružena prijateljima iz razreda. Nisam se dvoumila. Odmah sam upisala svoje podatke u obrazac te dopisala kako sam već bila volonter. Zapisala sam se za 13. svibanj kao dan kada mogu doći i odraditi volontiranje, ali sam i dopisala kako bih dan kasnije snimila jedan TV prilog o njima za kolegij Televizijsko izvješćivanje i pisanje priloga. Sad samo čekam odgovor. Hoće li me primiti ili ću opet smišljati i naprezati moždane stanice samo o temi rada?

Zvuk mobitela me probudio 2. svibnja. Neki meni nepoznat broj osvjetljavao je ekran. Kako je podne već prošlo, promumljala sam dva-tri puta samo da osoba s druge strane slušalice ne pomisli da sam se tek probudila. Prestala sam mumljati, javila se i nadala se da nisu tele-operateri.

„Bok Klara!“ čovjek s druge strane linije predstavio se kao organizator volontera ovogodišnjeg SFeraKona. Nazovimo ga Stjepan. Stjepan je bio poprilično ležeran kroz razgovor što me navelo da pomislim kako razgovaram s istim organizatorom od prije četiri godine. Zvao je da provjeri hoću li uistinu volontirati ili ne. „Ma može, čujemo se još za sve ako će biti potrebno“, to je to. Tim je razgovorom moja reportažna tema bila potvrđena i moj odlazak na SFeraKon zagarantiran. Ubrzo me ubacio u razgovor na WhatsApp-u u kojem se nalazilo još 30-ak ljudi, a među sudionicima sam vidjela dva-tri poznata imena.

Najveći problem je bila moja organizacija jer sam u Koprivnici. Isto tako, pohađam autoškolu, znam da predavanja prve pomoći imam taj tjedan kada bih trebala ići na SFeraKon, ali nitko mi ne javlja točan datum i vrijeme. Uslijedilo je nekoliko dana mijenjanja planova i kontinuiranog ispričavanja. Stjepan, s kojim sam cijelo vrijeme bila u kontaktu za volontiranje, je bio pun razumijevanja te mi je dao do znanja da mu je najbitnije da sve javljam na vrijeme.

Iščekivanje neočekivanog

Kao malo dijete prije izleta u zoološki vrt – tako sam i ja noć ranije uzbuđeno pripremila odjeću koju ću nositi na volontiranju. Stvarno sam bila sretna i nisam mogla dočekati da vidim tko će sve biti prisutan. Plan je bio doći u Zagreb u 13 sati, otići na FER (Fakultet elektrotehnike i računarstva), pričekati predavanje prve pomoći koje počinje u 14 i nakon dva sata predavanja nastaviti volontirati.

Tijekom vožnje u vlaku sam pročitala u grupi na WhatsApp-u da su se volonteri počeli okupljati na fakultetu. Po dolasku na Glavni kolodvor, odlučila sam nazvati Stjepana da ga pitam za neke informacije o volontiranju koje su mi još uvijek bile nejasne. „Idem u autoškolu i imam predavanja online iz prve pomoći. Kako nisam mogla uskladiti volontiranje i predavanja, mogu li doći na FER i odraditi predavanje preko laptopa pa da nakon 2 sata tek počnem raditi? E, da, nisam uspjela pronaći program radionica i predavanja na internetu. Hoćemo li to dobiti na papiru? Još nešto, javila sam se kako bih sutra došla i snimila događanje za TV prilog za faks. Računate li onda mene i kolegicu koja bi došla sa mnom kao press ili…? –„Joj Klara, ne zezaj. Ne brini ništa. Sve će ti biti riješeno.“ Nasmijala sam se. Bila sam ugodno iznenađena tako pozitivnim i opuštenim pristupom. Nisam mogla dočekati da vidim kakva je situacija sada kada me nije bilo tri godine za redom.

Jedva sam pronašla ulaz FER-a. Da me neka studentica nije zaustavila i pitala trebam li pomoć, vjerojatno bih se još 15 minuta vrtjela oko laboratorija fakulteta. Bila sam poprilično izgubljena. Odlučila sam pitati za pomoć u našem chatu. Ekipa je bila pristupačna te su odgovorili nakon nekoliko sekundi. Objasnili su mi kako moram ući na ulaz s Vukovarske i od tog trenutka je pronalaženje ulaza bio mačji kašalj.

Odmah kako sam zakoračila u zgradu, s moje desne strane u holu je stajala skupina od petero volontera koji su slušali jednog od organizatora. „Bok! Klara, je l’ tako?“ ruku mi je pružio stariji muškarac te se predstavio kao Stjepan. Onaj isti organizator s kojim sam se čula preko telefona te sam u tom trenu shvatila da to nije isti organizator od prije. Bila je to prva neočekivana promjena. Odmah kako sam ostavila svoje stvari u tom hodniku i pridružila im se, Stjepan je izjavio „Ljudi, moram vas upozoriti. Moj smisao za humor je čudan. Nešto prepisujem svojem karakteru, a nešto i svojem zanimanju jer se bavim socijalnim radom. Pa mi nemojte zamjeriti ako vas slučajno uvrijedim, nije mi namjera.“ „Obećavajuće“, pomislila sam si uspoređujući svoje prvo volontiranje s ovogodišnjim upoznavanjem. „Moglo bi biti jako zabavno“, pomislila sam. Stjepan nam je uručio karte te nas proveo kroz hodnik FER-a pokušavajući nam vizualizirati mjesta gdje će biti koji poslodavci i izdavači. „B4! To je prostorija u koju ćemo se prebaciti kada studenti izađu oko sedam sati. Za sada smo u igraonici – prostoriji za društvene igre“, rekao je organizator volontera misleći na onaj hodnik u kojem nam se predstavio.

Uslijedio je izlazak na glavni ulaz zgrade gdje nam je rečeno da treba prenijeti neke stvari. Stjepan je zakoračio u pretinac auta:

„Ovo iznosimo?“ držeći spremnik piva okrenuo se prema drugom organizatoru koji je stajao na stubama FER-a.

–„Nije to naše, ostavi ih unutra.“

-„Pa gdje su onda naše?“

-„Ne znam. Trebale su već doći.“

Kako je bilo 14:45, odlučila sam napustiti razgovor i otići natrag u igraonicu da uključim laptop i pripremim se za predavanje iz prve pomoći.

Shinobu, Lift Gang i sendviči s okusom nostalgije

Oko sat vremena od početka predavanja, prostor se počeo puniti novim organizatorima i volonterima. Neki od njih su imali šarolike, pomalo zastrašujuće leće. Netko je imao tirkiznu kratku kosu i umjetne, vilenjačke uši. Srednjoškolci za koje sam shvatila da su došli volontirati, počeli su biti sve glasniji i glasniji (zbog čega je i moje slušanje predavanja počelo biti samo gubitak vremena) te su na trenutke pričali na engleskom. Ono što mi je posebno zapelo za uho je trenutak upoznavanja dviju volonterki.

„Hi, what’s your name? Oh, sorry. Croatian or English?”

 -„Croatian but I prefer English, so we can continue. “

(„Bok, kako se zoveš? Joj, oprosti? Hrvatski ili engleski?“ –„Hrvatski, ali preferiram engleski pa možemo nastaviti.“)

„Vidim, nije se sve promijenilo u tri godine“, pomislila sam u sebi. U srednjoj školi sam svakodnevno slušala vršnjake kako razgovaraju na engleskom tako da ovaj prizor nije bio iznenađujuć. Uostalom, bila sam na geek okupljanju, a i volonteri su bili srednjoškolci, ponajviše maturanti.

“Prva pomoć” u igraonici

Predavanje prve pomoći završilo je u 16 sati. Pospremila sam laptop u ruksak te krenula tražiti neki volonterski posao. Hodnik su ispunjavale poluprazne klupe, a našli su se i poneki prodavači s Game of Thrones i Marvel majicama. Ipak je prvi dan SFere, zar ne? Trebalo bi biti radno.

Nije bilo.

Hodala sam od jednog do drugog zaposlenika i ispitivala znaju li gdje mogu pronaći nekakav posao. Uspjela sam se „skrpati“ ekipi koja je nosila klupe kako bi ih poslagali kao štandove, ali i postavili u igraonicu za društvene igre.

Jedan je tim bio na katu i donosio klupe do dizala. Zatim bi ih drugi tim, „Lift Gang“ kako su se nazvali, unio u dizalo i iznio u prizemlju nakon čega bi ih mi, treći tim, nosili do na karti određenih mjesta. Svaka klupa je imala svoj broj, a mi smo u rukama nosili karte s lokacijom svakog broja.

Nakon raspoređivanja klupa koje je trajalo sat vremena, otišla sam natrag u igraonicu. Nekako sam počela voditi ugodan razgovor s jednom curom (koja se sasvim slučajno zove kao i moja prijateljica koja je isto volontirala 2018. godine) o cosplayu i natjecanjima. „Trenutno volontiram, ali kasnije ću cosplayat’. Kada prestane biti toliko posla, presvući ću se u kostim Shinobu iz Demon Slayera.“

Shinobu

„Trebamo pomoć sa stvarima na parkingu!“ netko od organizatora je doviknuo i prekinuo ćaskanje. Kako sam se cijeli dan pokušavala uvući u svakojaki rad, tako sam se i javila za ovu dužnost. Otišli smo do auta gdje su nam dali materijal za unijeti u igraonicu. Bile su tu kutije s kolažem, papirima, figuricama i svim potrebnim materijalima za ukrasiti prostor.

U jednom trenu sam između kutija vidjela oko 40 sendviča te sam se istog trenutka sjetila događanja prije četiri godine: Sendviče smo tada dobivali u večernjim satima. Organizatori bi već s vrata viknuli „Sendviči!“ kada bismo svi navalili na njih kao gladni vukovi. Kako bi se već tada sve primirilo i ne bi bilo toliko posla, otišli bismo iza najdaljih sjedišta u predavaonici i igrali bocu istine, kartali ili jednostavno čavrljali jedeći te ogromne sendviče s kulenom, majonezom, sirom i salatom. Dan danas mi je to jedna od najljepših srednjoškolskih uspomena.

U rukama sam tako nosila 20-ak sendviča natrpanih u dvije plastične vrećice do igraonice.

Nakon unošenja stvari, još uvijek nije bilo pretjerano teškog posla. Ubacila sam se u grupu volontera i organizatora koji su mi od prije bili poznati. Sjedili su na podu i rezali znakove za vrata i zidove, ali i papirnate naočale i maske koje će služiti kao ukrasi za fotografiranja. Po dolasku su mi odmah uvalili nekoliko slika među kojima je bio Thorov čekić i Iron Manova maska. Našalila sam se kako mi treba puno radnih zadataka kako bih uspješno napisala reportažu što im je bilo zanimljivo za čuti. „Novinarstvo? Zanimljivo! Nadamo se pročitat’ pozitivne stvari! Ha ha“, rekla je organizatorica cosplaya kroz osmijeh.

„Dolazim i sutra, ali ne kao volonterka nego kao studentica sa zadatkom. Moram napraviti TV prilog pa ću i to napraviti na temu SFeraKona. Hoće li mi netko od vas htjeti dati izjavu sutra?“

„Ja!“ veselo se javila Shinobu preko puta mene. „Super.“ pomislila sam si. „Već imam i izjave za sutra.“

Proces rezanja

Prebacujemo se iz igraonice – završne pripreme

„Skupite sve stvari i nosite ih iz igraonice! Prebacujemo se u B4!“ doviknuo nam je Stjepan s ulaza. Skupili smo sve ruksake, torbe, vrećice i kutije i odnijeli ih u onu istu prostoriju u kojoj smo bili po cijele dane prije četiri godine. Zakoračila sam, a nostalgija me već pogodila kao munja. Odložila sam svoje stvari i krenula uza stube koje su vodile do zadnjeg reda predavaonice. Prisjećala sam se našeg sjedenja u krugu kao i dubokoumnih razgovora. U isto vrijeme sam se osjećala kao da je bilo nedavno, a neka su se sjećanja činila stara kao da je prošlo deset godina. Barem sam si dokazala da sjećanje na otvaranje prozora i hodanja po krovu nije bilo lažno jer je uistinu prozor bio pozicioniran u ravnini bokova da se moglo izaći, samo što ove godine to nikome nije palo na pamet.

Stjepan je zapljeskao kako bi zadobio našu pažnju što me probudilo iz sanjarenja. „Ovo je naše mjesto (osoblja) sljedeća tri dana. Kada nemate nikakvog posla, onda ste ovdje i čekate dok vas netko ne pozove. Sada… da vidimo što je čija dužnost.“

B4

Pozicije volontera su „uređenje“ (pomoć oko uređenja prostora), „predavanje (volonteri koji su prisutni na predavanjima i pomažu predavačima, donose vodu, zovu organizatore u slučaju poteškoća)“, „gofer“ (od riječi „go for“, prilagodljiv, pomaže u bilo čemu), „security“ (brinu se da svi prisutni imaju akreditacije), „stolovi“ (slažu stolove, točnije klupe) i „tehnički asistent“. „Danas nam ne treba puno zaštitara. Više nam trebate vi koji ćete biti prisutni na predavanjima. Prvi je dan i potrebno je više publike. Za druge dane će biti lakše.“ Prijavila sam se za poziciju „gofer“, što je označavalo da ću biti na predavanju.

Po izlasku iz B4 oko 18 sati, uslijedilo je uređenje igraonice. Otišli smo na prvi kat i opet nosili klupe. Slučajno se poklopilo da mi je stolove pomogla nositi, po meni, volonterka najotkačenijeg izgleda. Podsjećala me na Seleniju iz Arthur u zemlji Minimoya. Niska, kratka tirkizna kosa, umjetne vilenjačke uši, baš kao neki pixie. „Inače, ja sam Danny“, predstavila se vedra cura. Toliko je bila opuštena i pozitivna atmosfera da su stvarno svi bili prijateljski raspoloženi i razgovorljivi.

Slaganje stolova je završilo u 18:30 sati kada smo se okupili u B4 i kada nam je Stjepan rekao „Ljudi, sve pohvale. U četiri sata smo odradili sve stolove bez greške.“ Zahvalio nam je te nam dao na znanje da dobro odrađujemo posao. „U 19 počinje prvo predavanje tako da svi vi koji niste zaduženi za šank ili security, odlazite na to.“

„Na rasporedu je pisalo „Siva soba Q&A Francesco Verso“

“Tko je to?“ upitao je netko te se činilo da je osoba pročitala pitanje koje nam je svima stajalo kao upitnik iznad glava. Nitko uistinu od nas nije nikada čuo za gospodina. „Eto posla za mene.“ Krenula sam googlati kao da se radi o iznenadnoj press konferenciji. Talijanski pisac znanstvene fantastike i prevoditelj s engleskog na talijanski. To je sve što smo uspjeli saznati u kratkom vremenu prije negoli smo s manjom grupom ljudi zakoračili u prostoriju. U sivoj sobi je već bio čovjek koji me u licu jako podsjećao na hrvatskog pjevača Petra Grašu – bio je to Francesco. Psihički sam se pripremila na 45-minutno slušanje kako bih mogla postaviti neka pitanja, onako kako to radimo i na faksu.

Francesco Verso i voditeljica

Predavanje je bilo na engleskom. Osim odgovaranja na nekoliko kratkih pitanja kao što je „Pizza ili pasta?“, „Espresso ili macchiato?“ organizatorica i voditeljica ga je ispitivala o razdoblju kada se bavio pisanjem, o prevođenju, nagradama i slično. Možda da ga pitam koliko unosi vlastiti karakter i ponašanje u karakter svojih likova? Ima li uzora među autorima? Od kuda crpi ideje za svoja djela? Kako se zainteresirao za science fiction? bila je to šansa da provjerim koliko sam naučila na prvoj godini iz Intervjuiranja.

„Kao što ste rekli tijekom ovog razgovora, sada kao prevoditelj primjećujete greške drugih autora koje ste i sami radili. Koje su to greške i što biste htjeli da ste znali ranije?“ upitala sam.

„Žao mi je što nisam bio svjestan koliko je dijalog moćan alat. Dijalog je multifunkcionalan. Prati događanja u priči, upoznaje čitatelja s likovima. Možete ga koristiti kao predah od radnje, ali i za napredak iste. Ponekad je nepotrebno opisivati prostor, prikaze likova ako to može učiniti lik te pri tome opisati nešto iz vlastite perspektive.“ pitanje je bilo dobro. Osjećala sam se kao da je to bio njegov zaključak koji je izvukao iz tolikih godina iskustva, a koji je jako želio podijeliti s nama.

Odbrojavanje do odlaska

Predavanje je nakon toga završilo, a ja sam svoje zadnje minute kao volonterka na ovogodišnjoj konvenciji odlučila potrošiti na šetnju hodnicima. Štandovi s narukvicama, ogrlicama i privjescima su me najviše zanimali pa sam tako i kupila jedan hydro privjesak iz igrice Genshin Impact.

U 21:40 sam otišla do jednog organizatora i rekla kako je vrijeme da odem. Za svaki slučaj sam napisala poruku Stjepanu da odlazim i da se vidimo sutradan kada ću doći snimiti TV prilog. „Vidimo se sutra. Hvala ti.“ čitala sam poruku organizatora volontera stojeći na glavnom ulazu FER-a. Nisam htjela otići. Zašto? Možda zbog kiše koja je lagano počela padati? Možda sam samo bila lijena i nije mi se dalo hodati do Glavnog kolodvora? Ako srednjoškolski volonteri nisu bili moj uzrast i ako se nisam ni s kime povezala do toga da bih izlazila na kave s njima, zašto mi je bilo žao otići?

Pozitivna atmosfera i osjećaj nostalgije.

Nekoliko sam sati bila okružena timskim radom i ljudima koji daju sve od sebe da se posjetitelji osjećaju ugodno ta tri dana u godini. Skupili smo glave i radili složno bez drame, bez problema i  bez negativnih emocija.

Hodajući između zgrada od fakulteta do centra Zagreba, razmišljala sam o promjenama koje su se izdogađale od 2018. godine. Ove godine sam volontirala sama bez svoje družine (Mala Blue, Rain, Mijo, Jakov, Petra, Nika i ostali). Većina tadašnje generacije volontera danas radi ili studira. Za neke od njih nisam čula već godinama, a s nekima sam još uvijek u kontaktu. U svakom slučaju, radi se o ljudima s kojima sam izlazila i nakon ta tri dana prije četiri godine, koji su neko vrijeme (ako nisu i još uvijek) bili dio mog života.

Usudila bih se reći da sam prestara. Ne za znanstvenu fantastiku. Za to nitko nije prestar, ali za volontiranje među srednjoškolcima. Razlog mog volontiranja sa 16 godina je bilo prikupljanje radnog iskustva te provođenje vremena s prijateljima pritom radeći nešto korisno. Ono što nas danas sve sprječava u volontiranju su obaveze koje imamo nakon srednjoškolskog obrazovanja. Nastavili smo se baviti drugim stvarima i pronalaziti zanimaciju kroz druge događaje i krećemo u nove pobjede.

Ne mogu reći da mi nije bilo lijepo vidjeti nove generacije mladih ljudi koji se zabavljaju i upoznavaju. Na isti način su i naša poznanstva nastajala. Zanimljivo je promatrati kako se snalaze u situacijama u kakvima smo i mi bili jednom. Grade nove odnose koji će, vrlo moguće, potrajati još neko duže vrijeme.

Koračala sam dalje tamnim ulicama s ruksakom na leđima ne žaleći ni za jednom promjenom.

Fotografije: Klara Postek/privatna arhiva