Selfie kao posljedica globalizacije, poremećaja osobnosti ili nešto treće?

Zašto ne zabilježiti lijep trenutak i stvoriti uspomenu? To nužno ne podrazumijeva njegova objavljivanja na socijalnim mrežama, ali zašto ne podijeliti ono što nas čini sretnima i zadovoljnima? Bilo da smo u izlasku s društvom ili proživljavamo trenutak koji smo voljni pokazati nekome, lijepo je osvrnuti se na prošlost i pomoću samo nekoliko pritisaka na ekranu prisjetiti se proživljenih situacija.

Slavni selfie još je uvijek rastući trend među ljudima u cijelome svijetu, a popularizirao se u proteklih nekoliko godina. Ako slučajno niste upoznati s ovim terminom, radi se o trenutno najraširenijoj formi fotografije koja prikazuje autoportret snimljen vlastitom rukom. Proslavio se 2012. godine kada su se počeli proizvoditi pametni telefoni koji između ostaloga posjeduju i prednju kameru, a postaje pristupačan i uobičajen te opće prihvaćen zbog stranica poput Facebooka, Instagrama i Twittera.

Selfie se često povezuje s narcisoidnošću, odnosno željom za samopromocjiom i dokazivanjem, posebno kod mladih, a raširenost raste iz dana u dan zbog rasta novih tehnologija. Kvaliteta ovakve fotografije ocjenjuje se povratnom informacijom, to jest količinom komentara i oznaka “sviđa mi se” koji potiču provjeravanje mobilnih telefona uvijek i svugdje. Osobe s manjkom samopouzdanja na ovaj način traže potvrdu svoje vrijednosti što može dovesti do opterećenosti izgledom, kompleksa manje vrijednosti i pogrešne predodžbe o samome sebi, a za sobom povlači i druge probleme. S druge strane, narcisi na ovakav egoističan način svjesno veličaju sebe i svoj život, kakav god on bio.

Svatko ima potrebu stvarati željenu sliku o sebi, a za to postoji više različitih načina od kojih je objavljivanje ovakvih fotografija putem društvenih mreža najjednostavniji i najbrži. Podrazumijeva trenutnu participaciju “prijatelja” kojom se održava određen željeni pogled na sebe i može dovesti do ovisnosti o tuđim mišljenjima. Javno objavljivanje neprikladnih sadržaja kao što je pornografija, nije opravdano i prikazuje ljude kao seksualne objekte, a kako ih danas ima mnogo, postaju normalni i uobičajeni te ih djeca i mladi mogu vidjeti kao uzor što zasigurno nije ono čemu težimo.

Ipak, zašto bi fotografiranje samoga sebe bilo loše ako ne prelazi neke norme ponašanja? Procjena o tome vršiti se može na temelju prikazanog sadržaja, cilja, svrhe, vidljivosti i pristupačnosti kao i količine objavljivanja fotografija. Prihvatljivo je sve što ima limit i dozu opreza. S vremena na vrijeme i više je nego u redu objaviti uobičajen selfie u svrhu povezivanja s prijateljima i obitelji, ovjekovječivanja zabavnih i lijepih trenutaka te stvaranja slikovnih uspomena, što potiče sreću i dobro raspoloženje.

Ako se ne pretjeruje, obična, banalna fotografija za sobom ne može potegnuti tako veliki problem kao što je poremećaj osobnosti jer on obuhvaća mnoge kriterije i ispitivanja koja treba zadovoljiti da bi se zbilja mogla ustanoviti nekakva bitna smetnja u čovjekovu ponašanju. Ako selfie nije nečija svakodnevica i ako se ne proteže svim segmentima nečijeg života, nema mjesta brizi.

Selfie nam dopušta da vidimo svoj odraz u kameri ili ogledalu prije samog fotografiranja. Izraz lica ovisi o situaciji, a može biti u obliku osmijeha, grimase ili pak najrasprostranjenijih napućenih usana (“duck face”) i na te načine stvaramo željenu sliku o sebi. U selfie ne uključujemo samo fotografije lica, to mogu biti i naše noge s pogledom na rijeku.

Istraživanje je pokazalo da dobar autoportret smanjuje razinu tjeskobe i tuge kod žena te podiže njihovo raspoloženje. Jeste li za selfie?