SARAČEVIĆ U SVOM INTERVJUU ZA PRESSEDAN U LIPNJU PROŠLE GODINE: „Nije dovoljno biti dobar rukometaš, treba imati i nešto u glavi“

Dana 21. veljače 2021. godine, rukometni svijet je zavijen u crno. Preminuo je legendarni rukometaš i trener, osvajač prvog hrvatskog olimpijskog zlata,  Zlatko Saračević.

Pozlilo mu je nakon pobjede Podravke nad Lokomotivom, dok je vozio kući trenericu vratarki Barbaru Stančin. Ona je brzo pozvala hitnu, koja je zatim brzo reagirala, ali četrdesetminutno oživljavanje je bilo neuspješno. Preminuo je u koprivničkoj bolnici u 59. godini života.

„Pamtit ćemo ju po tome, što je bila prva. U to vrijeme, taman godinu poslije rata, to je bilo od posebnog značaja za cijelu Hrvatsku. U početku nismo bili svjesni ni sami što smo napravili. Prvu je najteže osvojiti i baš zbog toga sam sretan i ponosan, jer smo upravo mi bili ti, kojima je pripala ta čast.“

Tako je Zlatko Saračević na pitanje o olimpijskom zlatu,  još relativno nedavno govorio u svom intervjuu za Preseedan. Bio je to moj prvi intervju s medijski eksponiranom osobom. Zlatka ću po tome zauvijek pamtiti. Ne mogu reći da sam ga poznavao, jer je 45 minuta razgovora nedovoljno da nekog upoznaš, ali mogu reći da sam u tih 45 minuta stvori svoj prvi dojam. Zlatko Saračević bio je izuzetno prizeman i susretljiv lik, ni u jednom trenutku nisam osjetio egoizam u njegovu ponašanju, razgovarao je sa mnom kao i sa svakim drugim novinarom, temeljito slušao pitanja i temeljito odgovarao. Bio je iznad svega gospodin. 

U svom intervjuu tada, Zlatko je govorio o životu u Koprivnici, ciljevima RK Podravke, Draženu Petroviću i raznim drugim temama –

U Koprivnici ste skoro pa dvije godine. Tijekom igračke i trenerske karijere bili ste u više sredina, od BiH, Zagreba, Dubrovnika pa sve do Francuske. Kako ste se snašli u Koprivnici?

Dobro sam se snašao. Grad je lijep i ugodan za život. Usput, radim u klubu koji ima velike ambicije.

Je li Vam tu možda lakše raditi, obzirom na to da je Koprivnica manja sredina od Zagreba, u kojem ste prije bili trener?

U principu je svugdje pristup jednak. Pritisak je prisutan uvijek, svaki klub ima ambicije, nevezano, bilo to u Zagrebu ili Koprivnici.

Podravka je prije stanke igrala odličan rukomet, u Hrvatskom prvenstvu ste doslovno nepobjedivi, a čak ste i dospjeli u polufinale EHF kupa. Kakvi su planovi za narednu sezonu, obzirom na to da je ova završena. Jeste li si  kao klub postavili ciljeve koje bi željeli ostvariti u sljedećoj sezoni?

Nama je cilj da iz sezone u sezonu težimo ka tome da budemo bolji, da podižemo ciljeve i cjelokupnu kvalitetu Podravke kao kluba. Sezona je nažalost prekinuta i sada je dosta nezahvalno određivati ciljeve, jer je korona sve zaustavila. Ciljevi su svakako, igranje Lige prvaka i osvajanje hrvatskog prvenstva i kupa.

Rekli ste u podcastu Sportkluba  da je razlika između ženskog i muškog rukometa, u tome da žene rukometu pristupaju s puno više emocija. Koji bi onda bio vaš trenerski kredo? Jeste li bliže Velimiru Kljaiću, koji je poznat po spartanskom principu rada ili ste ipak nešto blaži i pristupate svakom rukometašu ili rukometašici osobno i temeljite svoj rad više na psihološkoj pripremi ekipe?

U današnje vrijeme teško je pristupati na spartanski način. Mislim da je to prošlost. Smatram da sa sportašima, koji su isto ljudi kao i svi ostali, treba pristupati na blaži način. Ja sam takva osoba, nastojim atmosferu održati opuštenom, ali da se ipak zna koji su ciljevi i što se treba raditi da bi se ti ciljevi ispunili.

Smatram da je pristup, koji ja nastojim održati, puno teži i zahtjevniji. Jer, najlakše je biti trener terorist. Tuci, deri, pa tko izdrži.

Igor Vori novi je trener PPD Zagreba. Mnogi su već kritizirali tu odluku. Koje je vaše mišljenje o tome, je li Vas ta odluka iznenadila?

Zvao sam ga, čestitao sam mu i zaželio sreću. Igor Vori ima karizmu velikog igrača i nadam se da će se dobro snaći i uspješno voditi  PPD Zagreb.

Osporavanja su uvijek prisutna, to je jednostavno tako.  Svakako da je u Zagrebu kao i u svakom drugom vrhunskom klubu, teško biti trener. U Zagrebu su očekivanja velika.Ipak, moramo biti svjesni da klubovi, koji konkuriraju Zagrebu u Ligi prvaka, imaju barem 10 puta veći proračun. Novac ne mora biti presudan, ali je jako bitan faktor. Pogotovo ako težiš ka samom vrhu.

Otac Vam je bio odbojkaš i nogometaš, a stric proslavljeni bacač kugle, koji je na OI 1992. u Barceloni nosio zastavu BiH. Kako to da ste se Vi baš odlučili za rukomet?

Djetinjstvo sam proveo u Banja Luci, a tih godina, RK Borac je bio prvak Europe. Normalno, isto kao što u današnjici uspjeh Podravke generira to, da djevojčice u Koprivnici sanjaju da jednog dana postanu rukometašice Podravke ili generira to da djeca u Dubrovniku, upravo zbog uspjeha Juga, sanjaju da postanu vaterpolisti.

Tako sam i ja, ponukan uspjehom RK Borca, sanjao da postanem rukometaš.

Da niste rukometaš, što biste bili?

Pitaj Boga. Dok sam bio dijete, sebe sam zamišljao kao vozača kamiona ili autobusa.

Koliko  mislite da je obrazovanje bitno u sportskoj i trenerskoj karijeri?

Smatram da je obrazovanje jako bitan faktor. Ono ti daje neko opće znanje. 

Nije dovoljno biti dobar rukometaš, treba imati i nešto u glavi. Jako puno sportaša, pogotovo nogometaša, ne stignu završiti srednju školu.  Iako, oni tijekom svoje karijere nedostatak obrazovanja. donekle kompenziraju putujući svijetom te tako napreduju. Ipak, riskantno je odlučiti se na to da postaneš profesionalac. Pogotovo u rukometu, tu ako nisi na vrhuncu, moraš znati, da samo od rukometa, živjeti ne možeš.

Rukometašice Podravke većinom paralelno s rukometom, studiraju. Neke su već diplomirale,a neke polako završavaju svoje studije. Sigurno da im je onda puno lakše, pristup svemu je puno opušteniji, jer su svjesne da imaju neko povratno rješenje. Jer nikad se ne zna, kada ti se u karijeri može dogoditi ozljeda.

Najsretniji su oni koji rade u struci, a malo je takvih, zar ne?

U razgovoru sa svojim ocem, koji je dvije godine stariji od Vas, rekao mi je, da ste igrom, barem po njegovom mišljenju nalikovali na Kirila Lazarova. Biste li mi mogli reći koji bi igrač ili profil igrača, u današnjici bio najsličniji Zlatku Saračeviću ’90-ih godina?

Pa da, otprilike tako nešto kao Kiril Lazarov. Iako, svako vrijeme donosi svoje. U moje vrijeme, rukomet se igrao znatno sporije, napadi su trajali duže, a shodno s tim, bilo je i manje udaraca. Profil igrača sličan meni, u današnjem rukometu, ako bi želio konkurirati za sastav, morao bi puno više igrati obranu.

Jeste li poznavali Dražena Petrovića i ako jeste, kakav je utjecaj ostavio na Vas?

Imao sam sreću poznavati ga. Iako je po godinama bio kao i mi, Dražen je svima nama predstavljao idola. Jedno vrijeme, dok sam bio u Zagrebu, pili smo kavu u istom kafiću. Čuo samo sto puta, da bi došao u 6 ujutro, popio kapučino i otišao u dvoranu te ispalio svojih 500 do 600 šuteva. Jednostavno je bio rođeni pobjednik i šteta što je tako rano i na tako glup način otišao s ovoga svijeta. Tko zna gdje bi mu bio kraj.

 „Svjetski prvak si 4 godine, europski prvak si 4 godine, ali olimpijski prvak si čitav život.“ Vaša poznata izjava, koja se naravno referira na Vaš najveći uspjeh, prvu zlatnu Olimpijsku medalju u Atlanti 1996. Znam da je bilo pregršt anegdota i svega, no, što je ono što ćete najviše pamtiti iz te legendarne ’96?

Pamtit ćemo ju po tome, što je bila prva. U to vrijeme, taman godinu poslije rata, to je bilo od posebnog značaja za cijelu Hrvatsku. U početku nismo bili svjesni ni sami što smo napravili. Prvu je najteže osvojiti i baš zbog toga sam sretan i ponosan, jer smo upravo mi bili ti, kojima je pripala ta čast.

Radili ste kao sukomentator na RTL-u, te ste shodno s tim podobnije upoznati s novinarstvom. Možete li za kraj, dati neki savjet meni i drugim mladim sportskim novinarima. Čemu dobar novinar treba težiti, a što svakako treba izbjegavati u svakodnevnoj suradnji sa sportašima?

Kao prvo, razlika je između pisanog i televizijskog novinarstva. Za televizijsko novinarstvo je karakteristično, da novinar reagira u trenutku. Pogotovo u prijenosu utakmica. Moraš u trenutku vidjeti što se događa i shodno s tim i reagirati. Treba biti oprezan, primjerice može se dogoditi da neki igrač prvih pet minuta utakmice odigra katastrofalno. Ako to odmah idete kritizirati, mogli biste se oskliznuti. Lako je moguće, da taj isti igrač, u nastavku odigra briljantno. Treba biti strpljiv.

Kod pisanog novinarstva je osnovno da se prvi dan piše izvještaj, a drugi dan komentar. U komentarima treba naći mjeru. Ne treba ništa previše hvaliti, a ni previše kritizirati. Trebamo biti svjesni da je sport prolazna stvar. Dobra i temeljita priprema te vladanje pojmovima, neki su od ključnih elemenata dobrog novinarstva. Da bi bio uspješan sportski novinar, važno je stvoriti određene dobre odnose s trenerima i igračima. Također bitno je i to međusobno povjerenje. Na kraju krajeva, oni žive od tebe, a ti živiš od njih.

Novinarstvo je jedan lijep, ali stresan posao. Taj posao jednostavno živiš.