Šal od svile, Haustor

11 dana od početka te famozne Nove godine. Gdje god pogledam, svi se primili novogodišnjih odluka, promjena, želja, ovoga i onoga. Novi početak, kako kažu. A što je s ostalih 365 dana, to nije ništa? Svi ti dani koji su, očito, samo prolazili u čekanju sljedeće godine da se onda može službeno krenuti od 1. 1. 2019. Treba od nekuda krenuti, naravno, ako je za novi početak potrebna nova godina, samo naprijed. Osobno, previše puta samo čula takve stvari da sada mislim da su išta više od izlika i straha koji je paralizirao nove početke usred godine. Zašto novi početak ne bi započeo 13. 5.? Ili 7. 6.? Uvijek je pravo vrijeme za početi. Čekanje samo udvostručuje strah koji nas do koljena zacementira u pločnik dok novi početak bježi po ulici ispred nas.

Strah je izbor. Strah je iluzija koju stvori naša glava jer ne znamo kako će izgledati tijek odluke koju donesemo. Ne znamo kako će izgledati konačni ishod. Ne znamo kako će reagirati neka osoba ako joj kažemo sve što joj želimo reći. Strah je izbor kojeg biramo umjesto djelovanja. On je taj koji nas koči i drži svojim koncima. Strah je iluzija koja u glavi stvori mali milijun smjerova u kojem naša odluka može otići. Strah je zid kojeg sami izgradimo i smjestimo ravno ispred nas. I onda ne možemo dalje. Što je najgore, noge nam nisu zbilja zacementirane u pločnik. I taj zid ispred nas nije od najtvrđih cigla koje postoje. Sve je iluzija. Cement postoji samo u našoj glavi. Zid postoji samo u našoj glavi. Nema ga. Nema ništa ispred nas što stoji na putu i sprječava nas da prođemo. Ništa ne drži naše noge od toga da napravimo korak ispred i skočimo. Ništa, osim te proklete iluzije u glavi koju mi sami stvorimo. Strah je izbor. I to vrlo vjerojatno najgori izbor kojeg možemo izabrati i kojim se možemo voditi. Sve je do glave i toga kako razmišljamo. Sve je do toga što stvorimo ispred sebe. Iza. Ispod i iznad. Opčinjeni smo iluzijama koje smo sami izmislili i postavili kao prepreke u naše živote. Da, u redu je da nas ponekad uhvati strah. I u redu je da u glavi stvaramo razne moguće ishode i strahujemo od onoga kojeg zbilja ne želimo da se dogodi. Ali zar nije najgore leći navečer u krevet s pitanjem u glavi Što ako? Zamislite koliko to može odzvanjati u mraku između 4 zida dok ležite i vrtite scenarije u glavi koji kao da vas počnu proganjati, a Što ako? se kao jeka odbija u tom crnilu. Sve zahvaljujući toj jednoj prokletoj iluziji koja je stavila imaginarni zid ravno ispred nas.

Hrabrost, neustrašivost i junaštvo. Zvuči kao nešto iz vremena vitezova, dvoraca, princeza, prinčeva i svih onih silnih bitaka drugih vremena. Jedno značenje, tri riječi i dovoljno jaki suparnik strahu. Koliko smo zapravo danas hrabri? Koliko smo spremni riskirati? Koliko su nam jaki i sigurni koraci dok hodamo u željenom pravcu, bez obzira na to što svi ti usputni ljudi koje sretnemo kažu ili misle o nama, našim koracima, razmišljanju, izgledu, čemu god. Jer ljudi će suditi. I ljudi će imati svoje mišljenje o svemu što napravimo. I pričat će i komentirat će i imati predrasude i suditi. I pokušavat će nas zaustaviti i pokušat će utjecati na naše ponašanje i manipulirati da se okrenemo i prilagodimo njima. Perice, ljudi su svinje, kako bi rekao naš Franjo. Jer uvijek će biti onih koji će pokušavati iskoristiti nečiji strah. Uvijek će biti i onih kojima će smetati hrabrost drugih zbog manjka svoje. Ili jer su samo otrovni i ljubomorni. Uvijek će biti svakakvih ljudi, ALI uvijek ima onih koji će biti hrabri zajedno s nama. Koji će nas gurati i tjerati da skočimo. Koji će stajati uz nas i iza nas. Koji će pomoći rasprsnuti balon stvorenih iluzija u glavi i razbiti zid ispred nas. Pločnik ispod nas. Razbit će sve prepreke i tjerati nas da budemo bolji. Radi nas samih. Bez skrivenih sudova, predrasuda i namjera. A ljudi će svakako pričati. Neka pričaju. Dajmo im barem razloga za to.

A mi budimo hrabri. Neustrašivi. Posljednji junaci ovih vremena. Dopustimo strahu da nekada nađe mjesto u glavi, a onda ga uzmimo i razbijmo kao najveću postojeću iluziju. Jer samo to i je. Iluzija. Izbor kada ne znamo što nas čeka. Neka ne znamo. Idemo se iznenaditi. Vidjeti što nas čeka. Napravimo nešto. Idemo skočiti. Plesati. Pričati o vanzemljacima. Vjerovati u ono što želimo vjerovati. Bez stvaranja lažnih iluzija u glavi. Ili barem s razbijanjem tih lažnih iluzija tren nakon njihovog nastanka. Budimo hrabri. Riskirajmo. Živimo kreativno. Borimo se. Budimo sve što nam padne na pamet. A prepreke i usputni ljudi neka pričaju dok prolazimo pored njih. Tako i tako su već samo točkice na horizontu iza nas.