Ruke, Darko Rundek
Nisam praznovjerna. Da, znam, rekla sam to već zadnji put, ali čisto da se odmah izjasnim. I da, nosim kesten za sreću, što ne znači da sam praznovjerna. To znači da sam našla kesten koji mi nosi sreću. Eto, da to odmah riješimo pa da možemo dalje. Ne vjerujem u astrologiju, ali da pročitam nekada horoskop, samo da se nasmijem tome što mi to točno donose navodne zvijezde? Kriva sam. Po svim točkama optužnice. I nije me sram. Hej, osoba treba nekada izvući i tu glupost da se nasmije!
Ono u što zapravo vjerujem je jednostavno. Čisto. Bez kompliciranja i navodnog proricanja. Vjerujem da je uvijek sve točno onako kako treba biti. Sada. Ovaj tren. Ovaj tren je točno onakav kakav je oduvijek trebao biti. Ne, ne mislim da je moj/tvoj/vaš/čiji god put zapisan, mislim da je taj put onakav kakav mi odredimo da bude. Sve što smo ikada napravili, dovelo nas je na ovo trenutno mjesto na kojem se sada nalazimo. Sve greške, svaka sreća, tuga, svaki kamen na putu zajedno sa svim preprekama, svaka osoba koja je nestala, otišla, koju smo svjesno ili nesvjesno ostavili u prošlosti ili koja je ostavila nas. Sve nas je to dovelo ovdje. Sada. Ovaj tren. Sve to čini osobu.
Sastojimo se od beskonačno mnogo komada puzzla. Svakim trenom jedna puzzla dođe na svoje mjesto i tada se otkriva bijelo platno koje tek treba popuniti. I ono je ogromno. Doduše, nevidljivo golim okom (zbilja uvjerljive činjenice da ono postoji). Ali osjetimo kada svaki komadić puzzle sjedne na svoje mjesto. Da, osjetimo i onaj nemir kada shvatimo da je sve zapravo izvan naših ruku i da ne znamo kako će završiti današnji dan. Ili kako će završiti sutra. Ili kako će započeti dan nakon. Ali opet, kada prihvatimo da je sve izvan naših ruku, osjetimo mir. Zašto? Jer znamo da će sve biti točno onako kako treba biti. Da, sve je izvan naših ruku. Ali ipak imamo ono nešto između naša dva dlana. Nešto malo. Ne toliko posebno, ali može biti posebno. Da, opet je nevidljivo golim okom, ali ono zbilja postoji. Čuli ste za to. Znate o čemu se radi? O trenutku. O trenutku kojeg vi oblikujete. Kako? Kako god želite. Možete uraditi čuda od njega. Možete ga samo pustiti da ode. Doći će drugi, ne brinite. Neće biti kao taj koji je pobjegao, ali će biti drugi. Drugačiji. Komadić bijelog platna na kojem možete napraviti točno ono što želite. Znate što je zastrašujuće (da, primjetila sam da sam osoba puna iracionalnih strahova)? Taj komadić bijelog platna će odrediti naš sljedeći korak. Odredit će na koju ćemo stranu svijeta. Odredit će koga ćemo sresti na sjeveru. Što ćemo sve proći na zapadu. Nevjerojatno koliko jedan mali trenutak može utjecati na naše sutra.
Nije neka mudrost, znam. I nije neki blowmind. I nije do zvijezda. Svemira. Pa niti do kestena (koliko god to teško bilo priznati). Do nas je. Oduvijek je bilo do nas. Do našeg kreiranja stvarnosti. I mašte. Do naših trenutaka. I u redu je ne znati što dolazi sutra. I u redu je ne znati točan desetogodišnji plan. I u redu je sve što smatramo da je u redu. Ne mora sve nešto značiti. Ne mora sve imati smisla ostatku svijeta. Dok god ima smisla nama. Ne znam, možda ipak na kraju dana sve ovo ima smisla samo meni. Jer meni ima smisla moj kesten. I meni ima smisla moja filozofija. Možda zato i ima smisla. Jer je to moje. Jer sam svoju stvarnost kreirala svojim kodovima i svojim programiranjem. Svojim dizajnom.
Uvijek se nekako vratim na taj famozni kesten. Toliko često ga spominjem, da mislim da je i više nego pošteno da se zna odakle on u priči. Da budem kratka i jasna, kesten se našao na podu i puknula sam ga nogom. I onda mi ga je bilo žao i otišla sam po njega. I to je cijela priča. Nije nešto posebno zanimljiva, ali uvijek izvuče osmijeh. I jedan tren je oblikovan. I jedna puzzla je na mjestu. Pa i ako ima smisla samo meni.