Rosana Mihanović: ‘Sve se može kad’ se hoće’

Rosana Mihanović mlada je djevojka iz romskog naselja Sitnice u Međimurju. Studira pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu i trenutno završava preddiplomski studij, a najveća joj je želja postati odvjetnica ili sutkinja.

Za početak, voljela bih malo opisati Sitnice. Kao što i sam naziv govori, ovo romsko naselje u Međimurju, zaista je sitno i odvojeno od drugih naselja. Nalazi se tik pred ulazom u najsjeverniji grad Republike Hrvatske, Mursko Središće. Naselje je to uz glavnu cestu u kojem se može vidjeti vrlo velik spektar raznolikosti, od kuća bez prozora, napuštenih životinja, bosonoge djece samo u pelenama tijekom cijele godine pa čak i do nešto luksuznijih kuća s prelijepo uređenom okućnicom.

Opće je poznato da ljudi generalno imaju određeni stav i predrasude prema Romima. Iako su nerijetko na lošem glasu i optuženi za svakojake nelegitimne radnje, ima i situacija gdje pokažu potpuno suprotno. Jedan od primjera je Rosana, koja je unatoč mnogim preprekama u životu u vrlo siromašnom romskom naselju, pokazala da je jaka i vrlo uporna osoba. Na pitanje je li joj to što je Romkinja ikada predstavljalo problem, dobila sam neočekivan odgovor s obzirom da i sama poznajem situaciju s Romima u Međimurju vrlo dobro.

„Na kraju, nije važno u kojem mjestu živiš. Važno je da se nutrina promijeni. Tada je svejedno gdje se nalaziš. Kada se stvari promijene unutar tebe, stvari se promijene i oko tebe pa i drukčije gledaš na svijet. Ono što je bila moja prepreka, povezano je s obrazovanjem. Kada krenu u školu dijete ROM i dijete NE-ROM, razlika je u tome što s djetetom koje je ne-Rom roditelj puno više radi, posvećuje se djetetu, što automatski rezultira boljim samopouzdanjem i temeljima u daljnjem školovanju, a i životu. Za razliku od djeteta koje je Rom, gdje je skoro sve suprotno, naravno postoje izuzetci. Oni znaju samo ono što su vidjeli od svojih roditelja u odgoju djece i životu pa sve ide lančano.“

Život u romskom naselju

Život u romskom naselju podosta se razlikuje od života u ostatku Međimurja. Na neki način u negativnom smislu, no ima i pozitivnih strana. Većina ljudi u Međimurju kao pozitivnu stranu života u romskim naseljima spomenulo bi romske zabave i poznati međimurski romski bend „Črne strele“. Romi su u Međimurju zaista poznati po svojim ludim, ali i dobrim feštama. S druge strane, negativnih strana nabrojali bi ipak više. Skandala u Međimurju, što se tiče Roma, nikad ne nedostaje. Također, kao što sam već i navela, kod Roma nije najčešća pojava učiti i brinuti o vlastitu obrazovanju. Mali Romi svaki dan kada se vrate iz škole, torbu bace u kut sobe što prije i odmah trče van na igranje s ostatkom djece. Dok djeca u ostalim naseljima normalno napišu zadaću pa se tek onda odmaraju i zabavljaju.

Tko će ako ne Rosana?

Da je sve moguće ukoliko postoji želja dokazala je Rosana više puta u životu. Kao što sam već navela, Rosana dolazi iz romske obitelji pa je oduvijek tijekom obrazovanja prolazila kroz određene poteškoće. Hrvatski do prije nekoliko godina nije znala i služila se samo romskim. Roditelji su je dobili vrlo mladi, već s 18 godina, no pružili su joj najviše što su mogli. Velik dio djetinjstva provela je kod bake, a roditelji su joj plaćali instrukcije potrebne za bilo koji predmet i za što god je bilo potrebno. Na neki je način Rosana imala puno „sreće“ s roditeljima jer mnogi ostali Romi ne brinu toliko za obrazovanje svoje djece već im je važno samo da se što prije udaju i stvore svoju vlastitu obitelj. Tako je Rosana izvrstan primjer mladim djevojkama poput nje i ne samo Romkinjama, već svima ostalima. Svaka djevojka može se ugledati na Rosanu i bez obzira na mogućnosti usuditi se sanjati, a kasnije i ostvariti te snove. Jer sve se može kad se hoće!

„Oni su oduvijek bili ZA moje školovanje. Imali su neke svoje vizije za moju budućnost, realnije rečeno želje koje su se u konačnici realizirale odlaskom u Zagreb i promjenom načina života. Naravno, kao i svakom roditelju, nije im bilo najlakše, ali s obzirom da je to bilo za moje dobro… mislim da im je to bilo olakšanje na neki način“, prisjetila se Rosana.

„Usponi i padovi su prisutni, ali smatram da svaki čovjek koji želi napredovati ima uspone i padove. Kada bude težih trenutaka, tada se sjetim zašto nešto radim i koji je smisao toga što radim.“

Nova prilika

Novu priliku u životu pružila joj je Katarina, inače odvjetnica iz Zagreba, koja ju je udomila i omogućila joj da ostvari svoje želje i snove. S Katarinom se odselila u Zagreb i male Sitnice zamijenila stanom u samom centru glavnog grada. Za nju je to bio luksuz. Rosana je u Katarini našla ne samo „majku“ već i prijateljicu za cijeli život, a vratila joj je i nadu u bolje sutra.

U Zagrebu je danas izgradila svoj novi život i rutinu, odnosno tempo koji je potpuno drukčiji od onog u Sitnicama. Otvorile su joj se nove životne prilike, poznanstva, a stekla je i nove prijatelje koje danas smatra dijelom obitelji. I nakon dosta godina provedenih u Zagrebu, Rosana i dalje posjećuje svoju obitelj kada god stigne. Ipak su joj u Međimurju prijatelji, obitelj, uspomene… Kao najdraži trenutak kod svakog dolaska u Međimurje, odmah je izdvojila susret s djecom iz sela. Svaki put Rosana bi im donijela slatkiše i male poklončiće, čemu se oni jako razvesele.

Povratak u Međimurje

Kao što sam i očekivala, Rosana nije odmah odgovorila da bi se vratila u Međimurje. Kako kaže, u Međimurje bi ju vratila na duže vrijeme, tek poslovna prilika ili edukacija za mlade koji su željni napretka. Sve što mi je Rosana ispričala, samo me još više potiče na razmišljanje kako bi njen život izgledao da nikada nije otišla u Zagreb i gdje bi bila danas kao osoba. Vrlo često posjećuje Međimurje te svake subote dolazi na kršćansku službu gdje, kako to ona opisuje, s prijateljicama propovijeda riječ Božju.

Summa Summarum

Razgovor s Rosanom zaista me potaknuo na razmišljanje i vrlo razveselio. Predivno je vidjeti mladu osobu da razmišlja na ovakav način i ne srami se svoje prošlosti. Od malena nas uče, pogotovo nas koji „živimo“ s njima, da Romi nisu dobri i da im ne smijemo vjerovati. U previše smo si slučajeva to potvrdili, ali zaista je krivo i od naših roditelja učiti nas tome. Na neki način ih razumijem, ali zbog takvog odgoja, Rosani i mnogim primjerima poput nje nije pružena prilika kakvu su zaslužili u životu samo zbog toga tko su i otkuda dolaze. Sve u svemu, neizmjerno mi je drago što sam imala priliku razgovarati s ambicioznom osobom poput Rosane koja je uvelike utjecala na moje međimursko razmišljanje o Romima.

Fotografije: Rosana Mihanović/privatna arhiva