Ritmička gimnastika – sport koji privlači sve više djevojčica

Ritmička gimnastika kao spoj baleta, plesa i akrobatike razvija koordinaciju, ravnotežu i fleksibilnost te je estetski jako lijep sport na koji rijetko tko ostane imun.  U početku se javlja kao vrsta plesa  u koji su se postepeno uvodili rekviziti, ali su to tada bili štapovi i slično. Prvo izvorište današnje ritmičke gimnastike bilo je u zemljama SSSR-a koje su i dan danas najjače zemlje u svijetu ritmičke gimnastike.

Ovaj sport je bio isključivo ženski sport koji kod djevojčica razvija eleganciju i ljepotu pokreta što muškarci teže izvedu. Bez obzira na to, unazad nekoliko godina pojavljuju se i muškarci u ritmičkoj gimnastici i to najčešće u zemljama Azije kao što su Japan, Rusija i Koreja, no ima ih i u SAD-u i Kanadi.

Poželjno je da djevojčice uđu u ovaj sport što mlađe, s četiri ili pet godina jer je tijelo tada još mlado i pogodno za oblikovanje na način koji je poželjan u ritmičkoj gimnastici. Osim toga, dobro je krenuti čim ranije jer je ovaj sport jako kompleksan. Osim široke baze koja se mora naučiti, u ritmičkoj gimnastici postoji pet rekvizita koje nije lagano savladati.

Ritmička gimnastika vs. sportska gimnastika

Sportska gimnastika je popularnija od ritmičke i ljudi generalno znaju što je ona, poznaju sprave na kojima se izvode vježbe i znaju najpoznatija imena kao što su Tin Srbić i Filip Ude. Ritmička gimnastika nema sprave kao sportska, već se izvodi samo na parteru, tj. na terenu (tepihu) koji je dimenzija 13×13 i izvode se vježbe koje traju minutu i pola bez rekvizita ili s rekvizitom.

Postoji pet dobnih skupina, a to su: mini, mlađe kadetkinje, kadetkinje, juniorke i seniorke. One najmlađe vježbaju bez rekvizita i pokoji rekvizit, dok od kadetkinja na dalje djevojke vježbaju minimalno četiri rekvizita. Ritmičarke mogu nastupati individualno što znači da im vježba traje minutu i pola ili u grupnoj vježbi kada im vježba traje dvije i pola minute. Tako se one dijele na A (apsolutni), B (slobodni) i C program, od čega su A i B individualni, a C grupni program. Ako gledamo apsolutni i slobodni program, apsolutni je najjači i samo iz tog programa moguće je ući u reprezentaciju, dok je slobodni program nešto opušteniji i slabiji. 

Rekviziti

Ritmička gimnastika karakteristična je i različita od drugih sportova upravo po rekvizitima s kojima se vježba. Ima ih pet, a to su: vijača, obruč, lopta, čunjevi i traka.

Vijača je vjerojatno svima poznata sa satova tjelesne i zdravstvene kulture u školi. Ona je napravljena od konoplje, a na krajevima je vezana za čvor koji ritmičarka u većini vježbe mora držati u rukama. Ona mora biti proporcionalna visini ritmičarke što znači da kad ona stane na vijaču čvorovi moraju doći do pazuha. Osim za natjecanja vijača se koristi za vrijeme zagrijavanja na razne načine.

Obruč koji je većini iz djetinjstva vjerojatno poznat kao „hula hoop“ najčešće je rađen od plastike i visine je 50-90 cm, ovisno o visini i dobi ritmičarke. Po pravilima Svjetske gimnastičke federacije (FIG) mora težiti 300 grama. Obruč se omotava trakom koja je posebno napravljena za omotavanje rekvizita za ritmičku gimnastiku. Nakon vijače, obruč je, u pravilu, prvi sljedeći rekvizit koji male djevojčice počinju koristiti.

Lopta u ritmičkoj gimnastici se razlikuje od lopte u nogometu, rukometu, košarci ili bilo kojem sportu u kojem je lopta glavni i jedini rekvizit. Ritmička lopta napravljena je od gume i promjera je  18-20 cm. Kako se razlikuje i sama lopta kao rekvizit od svih iz drugih sportova, tako se razlikuje i sam rad s loptom. Ritmičarke mogu kotrljati loptu po dijelu tijela ili po cijelom tijelu, mogu ju bacati i hvatati na razne načine, raditi osmice i razne tzv. manipulacije s loptom.

Čunjevi su najčešće napravljeni od plastike iako sve više postaju popularni gumeni čunjevi. Dužine su 40-50 cm ovisno o uzrastu ritmičarke i sastoje se od tri dijela, a to su: glavica, vrat i tijelo. Kao i obruč, omotavaju se posebnim trakama za rekvizite za ritmičku gimnastiku. Ritmičarke kasnije počinju raditi s čunjevima jer su zahtjevniji od lopte, vijače i obruča.

Najzahtjevniji rekvizit i onaj s kojim se kreće raditi najkasnije je traka. Izrađena je od svile ili satena , širine je 4-6 cm, a dužine je 5 metara za juniorke (i mlađe) te 6 metara za seniorke. Uz pomoć debljeg konca pričvršćena je za štap koji ne smije biti duži od jednog metra. Traka kao rekvizit vrlo je zanimljiva publici zbog tzv. spirala, zmija koje ritmičarke rade i općenito svoje estetike, međutim najteži je rekvizit jer ona ni u jednom trenutku u ritmičkoj vježbi ne smije biti u stanju mirovanja na  podu.

Odjeća

Ritmičarke na natjecanjima nose dresove koji se rade od rastezljivih materijala i moraju pratiti liniju tijela kako bi se dobro vidjelo što s tijelom rade na terenu. Na dresovima su zalijepljeni i Swarovski kristali koji dodatno „ožive“ dres i samim time izgledaju efektnije. Ritmičarke koje su na višoj razini vježbaju četiri rekvizita i najčešće za svaku vježbu imaju poseban dres. Ono što je jako važno je to da boje dresova i rekvizita moraju biti usklađene i odgovarati uz glazbu koju ritmičarka ima za taj rekvizit. Osim dresova na stopalima se nose tzv. polovinke koje idu na golo stopalo i prekrivaju samo prste, a ritmičarki pomažu da lakše radi okrete.

Ocjenjivanje

Ritmička gimnastika ima svoj pravilnik koji se mijenja svake četiri godine ulaskom u novi olimpijski ciklus, a trenutni pravilnik ima 225 stranica koje sutkinje moraju naučiti kako bi mogle položiti sudački ispit i suditi na natjecanjima.

Postoje četiri sudačke komisije. Vrhovna sudačka komisija koja se najčešće sastoji od jedne vrhovne sutkinje koja nadgleda dogodila li se neka pogreška u suđenju. Zatim D komisija što su sutkinje za težine tijelom i rekvizitom, A komisija što su sutkinje za umjetništvo i E komisija što su sutkinje za izvođenje te u svakoj komisiji sudi po četiri sutkinje. Komisija za težine se dijeli na DA komisiju koja sudi ono što ritmičarka napravi s rekvizitom i na DB komisiju koja sudi elemente koje ritmičarka napravi tijelom. Sutkinje za umjetništvo brinu o tome kako cjelokupna ritmička vježba estetski izgleda uzimajući u obzir odgovara li dres s rekvizitom i glazbom na koju ritmičarka vježba. Sutkinje za izvođenje prate koje tehničke pogreške ritmičarka napravi i oduzimaju bodove za svaku pogrešku. Također, postoje i linijske te sutkinje za vrijeme. Linijske sutkinje sjede na rubu tepiha i prate isključivo je li ritmičarka otišla izvan terena ili joj je rekvizit pao izvan terena. Sutkinje za vrijeme  provjeravaju vrijeme trajanja vježbe i prekršaje u trajanju vježbe te zapisuje točan broj sekundi iznad ili ispod limita koje onda predaje glavnoj sutkinji.

Ritmička gimnastika u Hrvatskoj

Kod nas ritmička gimnastika nije popularna i postoji svega 20 klubova ritmičke gimnastike registriranih u Hrvatskom gimnastičkom savezu. U regiji Sjever djeluje pet klubova od čega su četiri iz Zagreba. U regiji istok je postoji tri kluba, dva su iz Osijeka i jedan iz Virovitice. Kako idemo prema jugu i zapadu, tako je sve više klubova. U regiji jug i zapad ima po šest klubova i to u Poreču, Puli, Funtani, Umagu, Novigradu, Viškovu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Splitu. Kako vrijeme prolazi, otvara se sve više novih klubova.

Hrvatski gimnastički savez se u svojem radu trudi kako bi što više popularizirali ritmičku gimnastiku u Hrvatskoj. Osim onog vrhunskog sporta koji je postojao oduvijek, klubovi se trude raditi na masovnosti kroz rekreacijski sport. Ono što je prednost ritmičke gimnastike u Hrvatskoj unazad nekoliko godina je uvođenje obaveznog programa. To je program u kojem su već napravljene vrlo lagane vježbe bez rekvizita i s rekvizitima, traju svega  45 sekundi i u tom programu se može natjecati svatko bez obzira na predispozicije za ovaj sport. Organizira se sve više natjecanja u kojima se uključuje upravo obavezni program i sve djevojčice imaju priliku odlaziti na natjecanja i pokazati što su naučile na treninzima. Zbog toga je sve veća zainteresiranost za ritmičku gimnastiku i vjerujem kako će popularnost ovog predivnog sporta u budućnosti sve više rasti.

Fotografija: Freepik