Rene Kelemen: morski pas u bazenu

Kada netko spomene ljetnu vrućinu i žegu prva pomisao je more, voda, bazeni i uživancija, no kad si plivač ne trebaš ljeto da bi se bacio u bazen i počeo plivati. Ovo je priča o mladoj nadi Varaždina, Reneu Kelemenu koji trenira plivanje, ali ne ono obično, već plivanje monoperajom.

Mladić iz Varaždina naporno trenira i od malih nogu zna što želi.  Osvaja medalje gdje god stigne. Odmah nakon završene škole plivanja i potrage za klubom koji prima tako mlade plivače, postaje član jednog varaždinskog kluba. „Kao mali počeo sam trenirati dva puta tjedno, no to mi nije bilo dovoljno. Počinjem trenirati tri, kasnije četiri puta tjedno i uvijek težim biti u drugoj stazi“– iskazuje Rene svoju želju i volju za treninzima. „Da sam mogao i znao, počeo bi plivati i u vrtiću“– našalio se Rene. Što je uopće monoperaja, a što druga staza? Kako bi ga lakše pratili pitali smo ga upravo ta pitanja. „Monoperaja je plivačko sredstvo koje se obuva kao tenisice, ali su noge gotovo spojene, jedna pored druge te se od sredine stopala širi ploha od pleksiglasa koja izgleda kao rep morske sirene“ – pojašnjava Rene. Gledajući ga kako se priprema za trening vidjeli smo kako obuvanje monoperaje nije jednostavno kako se čini, a žuljevi na Reneovim stopalima ukazuju kako monoperaja nije ni približno udobna tenisicama. „Druga staza je ona u kojoj su brži i bolji plivači“ – vraća se mladi znalac na postavljeno pitanje. Težnja svakog sportaša pogotovo onog profesionalnog je da postane bolji, da nadjača konkurenciju, savlada prepreke i postane vodeći u svojoj disciplini, tako je i Rene od malena razmišljao. Konstantne kalkulacije, pripreme, treninzi koje je odrađivao lagano su urodile plodom, a trud i marljivost doveli su do prve medalje.

Prva medalja

Reneov trud ubrzo se isplatio i svoju prvu medalju osvaja u rodnom gradu na natjecanju „Brzo i vješto“. Nedugo zatim odlazi u Koprivnicu na Kadetsko državno prvenstvo u plivanju s perajama i tamo uzima prvu zlatnu medalju u svojoj kategoriji (mlađi kadet). Neopisivo sretan i dodatno motiviran za nastavak treniranja slavi ostvarene rezultate. Kao i sve pozitivne trenutke, prvu zlatnu medalju slavi s roditeljima koji su mu najveća podrška. „Roditelji su uvijek bili uz mene i podržavali me, a brat, bake i trener dolaze odmah nakon njih“ – priča nam Varaždinac. Uz svu podršku obično dolazi i negativa, komentari o neuspjehu, slabosti, uvrede od onih koji ti zavide i tome slično, no ne u ovom slučaju. „Ne postoji nitko tko me sputavao i kazao mi da neću uspjeti“, kaže Rene promišljajući o trenutcima mladosti i dodaje: „da mi je netko rekao da neću uspjeti, ne bih se time zamarao“ – kaže plivač pun samopouzdanja koje ga prati tijekom života.

Škola ili plivanje?

Svi mladi sportaši, pogotovo oni amaterski, poluprofesionalni i profesionalni imaju isti problem, a to je škola. Usklađivanje školskih obaveza i treninga uvijek stvara probleme, a to najviše ovisi o razini školovanja i susretljivosti učitelja i profesora. „U osnovnoj školi bilo je dobro zbog manjih obaveza i treninga uvečer“ – objašnjava Zagorac. U srednjoj se školi stvari kompliciraju te treninzi počinju „patit“. Kao glavne razloge ne treniranja navodi učenje te pisanje mature i pronalaženje stana u Zagrebu. Moramo napomenuti da je Rene bio odličan učenik uz sve obaveze i treninge te se vodi logikom škole na prvom mjestu.

Problemi u klubu

Manjak ulaganja u hrvatsko plivanje na amaterskoj i poluprofesionalnoj razini vrlo je zamjetan. Tako su u Reneovoj karijeri od početka vidljivi problemi. „Problemi su bili kontinuirani i uvijek financijski, no roditelji su ih uvijek rješavali“ – navodi Rene koji se ponosi roditeljima, njegovom najvećom podrškom.

„Nije bilo problema u hrvatskim natjecanjima već u onim većim. Kada smo trebali ići na Svjetski kup u Italiju, tada je klupski kombi bio zauzet…“ – nerado se prisjeća Rene. Tako je petero perspektivnih plivača monoperajama ostalo „zarobljeno“ i napušteno bez mogućnosti odlaska na veliko natjecanje koje donosi iskustvo, uspjeh i bodove za daljnja natjecanja. Ključnu ulogu ponovno igraju roditelji Martina i Marijan koji iznajmljuju kombi i voze plivače zajedno s Reneom u Italiju, o svom trošku. Nažalost to nije bilo prvi puta. „Takve stvari događale su se često. Jednom sam na natjecanje išao sam s ekipom iz Zagreba i Pule“ – nezadovoljno nastavlja Rene. „Nekad me vozio otac, nekad sam se pridružio nekom drugom klubu, no na sva velika međunarodna natjecanja išao sam o svom trošku, dakle bez pokrivenih troškova prijevoza…“ – dodaje Rene razočaran u hrvatski sport. Nije sve tako crno u treniranju „nepopularnog“ sporta. Klub je pokrivao troškove kotizacije na velikim natjecanjima, a trener uvijek pružao znanje i podršku. Unatoč svim problemima s dolaskom na velika natjecanja, bilo je i prednosti. Na jednom od velikih natjecanja, Renea gledaju promatrači iz jednog austrijskog kluba koji su zaduženi za pronalazak mladih i perspektivnih plivača kako bi u njih uložili svoje znanje i novac za napredak njihovih karijera. Nakon par dana upravo ga ti promatrači kontaktiraju.

Međunarodne ponude

Na Otvorenom državnom prvenstvu u Rijeci nastupali su plivači iz raznih država. Tako je austrijski klub stupio u kontakt s Reneom. Slijedilo je upoznavanje, dosadna pitanja i tako zvani „formulari“, ali i ono najbitnije – poziv na sudjelovanje na Prvenstvu grada Beča. „Bio sam pozvan nastupati kao član austrijskog kluba, a ne kao vanjska konkurencija“ – ponosno dodaje „Austrijanac“. Rene na to natjecanje vodi i mlađeg brata Vilija kojem je svojim uspjesima i voljom usadio ljubav prema plivanju. Braća Kelemen uzimaju deset medalja, od čega četiri zlatne i odlaze kući. To natjecanje bilo je među zadnjim velikim natjecanjima prije korona-krize. Ostanak u austrijskom klubu i međunarodni razvoj karijere tada je bio na vagi.

„Nisam se mogao odlučiti, počela su zatvaranja granica, bilo je upitno hoću li se moći vratiti u Hrvatsku“ – tik do velikog preokreta u karijeri dolazi korona-kriza koja je poremetila Reneov put napretka onemogućujući nesmetan odlazak u Austriju. Trebao je početi trenirati u Austrijskom klubu te plivati za njega, razvijati svoju karijeru i napredovati. Odlazak u taj klub značio bi plaćanje svih troškova treniranja i natjecanja, a čak su mu ponudili i nastavak visokoškolskog obrazovanja u Austriji. Ovo bi bila velika prekretnica u karijeri, no nažalost „viša sila“ je presudila.

Trenutna situacija

U doba kolokvija, korona-krize i ostalih obveza treninzi su znatno smanjeni, no ciljevi i želja još uvijek postoji. „Ako nakon korone uspijem uskladiti vrijeme učenja, studiranja i treninga, želim ponovno biti u državnom i europskom vrhu!“ – dodaje Rene.

Rene želi prvenstveno završiti studij građevine i zaposliti se, a životni san mu je postati trener, no to će raditi kao hobi. Nakon osvojenih preko 80 medalja u karijeri nadajmo se da tu neće biti kraj za mladog i perspektivnog plivača ove rijetke plivačke discipline.

Fotografije: Martina Kelemen/privatna arhiva