Redovnice nastupaju: Danas Montenegro, sutra Monte Carlo

„Asti Gospe Sinjske!“ jauci su moje majke koja, u istom danu, ispraća i sina i kćer u tuđinu. Iako zvuči kao da idemo oploviti svijet pa nas neće biti godinu dana, ovdje je riječ o svega nepunih tjedan dana te dočeku Nove 2022. godine u Crnoj Gori i Poljskoj.

S obzirom na to da su nam se putevi razišli, obogatit ću ovu priču nevjerojatnim zbivanjima i komičnim detaljima iz zemlje u kojoj, po mojoj subjektivnoj procjeni, ima više mačaka nego ljudi. Dakako, riječ je o Crnoj Gori, ali i nesvakidašnjoj proslavi Nove godine. Naime, dok je moj brat, na popis što treba ponijeti za najluđi party godine, stavio litru domaće rakije i svakojake svjetleće rekvizite, moj zadatak bio je spakirati Bibliju i krunicu. Da, dobar vam je vid i ne, niste krivo pročitali! Dobrodošli u avanturu života, ukrcajte se, udobno smjestite i zaronite u priču o časnim sestrama, Novoj godini i čudnim putevima Gospodnjim.

Blagoslov prije puta

Prije samog polaska, valjalo se i spakirati. No, što može jednoj ženi poći po zlu pakirajući se za put u trajanju od šest dana? Puno i previše toga.

„Pa spakiraj duge hlače, pa kratku majicu jer su rekli nevjerojatnih 19 stupnjeva u prosincu, pa nikud’ bez ogrtača, pa punjač za mobitel, ali onaj od četiri metra jer ne daj Bože da ne mogu tipkat’ iz kreveta…“ i tako sam u nedogled pričala sama sa sobom razmišljajući pritom –  kako ću sav taj kičeraj nagurati, u ionako, preveliki kofer?

Međutim, sve je nekako sjelo na svoje mjesto i uz malu pomoć tatinog koljena, kofer od 20 kila uspješno je zatvoren!

„Ding-dong“, začulo se zvono na vratima.

„Pa kud’ prije?“ pomislila sam.

Hodočašće i doček Nove godine isplanirala je moja najbolja prijateljica Ana i Centar za mlade – Riječke nadbiskupije „Bl. Miroslav Bulešić“. S obzirom na to da Ana studira u Rijeci, a obje smo iz Bjelovara, naša prva točka putovanja bila je upravo Rijeka. Zajedno smo organizirale prijevoz  „BlaBlaCar-om“, a prenoćište je bilo rezervirano u studentskom dijelu samostana časnih sestara Križarica.

Iako sam na vratima očekivala Anu i našeg vozača, ispostavilo se da to nisu oni nego još jedan blagoslov prije samoga puta.

„Ooo hvaljen Isus!“ uzviknula sam ugledavši našeg svećenika Darka pred kućom.

„Uvijeke! A kud ti s tol’kim ormarom ideš?“ sa smiješkom me priupitao.

„Nećete vjerovat’, ali ni pet ni šest nego na doček Nove godine s časnama iz Rijeke!“ uzbuđeno sam mu odgovorila.

„Pa to je jako pohvalno i lijepo! Sretan vam put i pozdravi braću i sestre priko Učke!“ uzvratio je te brzinski blagoslovio mene, kuću, prijateljicu, vozača, susjede i cijelu ulicu.

Moja prva noć u samostanu

Nakon urnebesne vožnje od tri sata stigle smo pred vrata riječkog samostana Milosrdnih sestara svetoga Križa.

„Jel’ se časne rukuju, grle, cmaču ili ih samo pogledom pozdravim? Jel’ i njima kažem hvaljen Isus prije nego išta prozborimo?“ malo je reći da sam ovakva pitanja vrtjela u glavi gotovo cijelim putem do Rijeke. Kada mi je prišla sestra Samuela gotovo da se nisam onesvijestila od nervoze, ali njena pristupačnost i opuštenost mi je dala vjetar u leđa pa sam s velikim oduševljenjem raširila ruke i zagrlila ju.

„Dobrodošla!“ s osmijehom na licu obratila mi se sestra Samuela te prepustila Ani da mi pokaže gdje mogu odložiti ovaj svoj minijaturni kofer i gdje ću spavati.

Ulazeći u studentske prostorije samostana, primijetila sam kako je sve mirišljavo i čisto. Međutim, ono što nisam očekivala da će me snaći je toplotni udar. Naime, sestra Mirjam i sestra Samuela su zimogrozne pa ovdje grije toliko jako da sam imala dojam kao da sam u nekom prestižnom wellness centru.

„Evo, dobrodošla! Možeš spavati zajedno sa mnom i Natalijom u sobi, a možeš sama na drugom katu gdje nema nikoga. Biraj!“ moj tok misli o wellnessu i vrućini prekinuo je Anin upit, ali i iznenađenje kada sam ugledala našu zajedničku prijateljicu iz Bjelovara, Nataliju.

„Oooo pa i ti si došla k nama! I, gdje ćeš spavati?“ javila se Natalija iz kuhinje.

„A..a.amm… haha… spavat ću ja radije s vama“, nesigurno sam uzvratila i odložila kofer u hodniku.

Nisam se uspjela ni raspakirati do kraja, već smo bile sve tri pozvane na dužnost. Trebalo je pripremati jela za prve dane našeg boravka u Crnoj Gori. Bolonjez i sarma. Savršena kombinacija, zar ne?

Savršena, ali dok ju netko drugi priprema i servira.

Okupile smo se sve u kuhinji te rasporedile po zadacima. Ana je bila zadužena napraviti smjesu za sarmu, sestra Mirjam skuhati bolonjez, Natalija je leteća, ja sjeckam luk i češnjak, sestra Filotea nas sve zabavlja, a sestra Imelda  štrika i gleda dnevnik.

30 minuta kasnije…

Sestra Imelda i dalje štrika, a ja se ogledavam i razmišljam kako ću fino mirisati po češnjaku i svim miomirisima iz kuhinje narednih godinu dana.

„Deder Ano, da negdje izluftam robu jer u suprotnom, kad zasjednemo svi u isti kombi, potušit’ ćemo se i Novu godinu nećemo ni dočekat’“, iskazala sam svoju brigu i odlučila potražiti drugu kombinaciju za devetosatno putovanje do Crne Gore.

Međutim, nakon višesatnog pripremanja, presvlačenja i nakuhavanja došle smo do prigodnog broja od 80 sarmi i 15 litara bolonjeza, iako nas svega na doček ide 15-ak.

„Pop“, začulo se otvaranje boce finog muškata iz 2018. godine.

„Vrijeme je da nazdravimo za uspješno odrađen posao i lagano se spremamo na spavanje jer je polazak u 05:00 sati!“ zagrmjela je sestra Mirjam i natočila svakome po malo da se okrijepi.

Spavanje?

Zašto bi mi išle spavati i odraditi svoj beauty sleep kada imamo pametnijeg posla? Kao na primjer: tuširanje, peglanje, pričanje priča strave, napuhavanje kreveta, premještanje automobilskih guma i slično.

Kada smo završile s kasnonoćnim pripremama, bilo je već tri sata iza ponoći te više nego nužno vrijeme za počinak. No kao krajnju zanimljivost, prije nego što sam utonula u san,  primijetila sam jedan vrlo neobičan detalj.

„Nego, Ano moja, hajde ti meni objasni što će vama u samostanu rešetke na prozorima?“ znatiželjno sam upitala.

„Hahaha… pa to ti je zato što smo u prizemlju, a dosta ljudi misli kako mi ovdje imamo puno para pa da ne bi provalili“, kratko i jasno je odgovorila.

Unatoč tome, sve navedeno me učinilo ispunjenom i spremnijom za nadolazeće dane. Dapače, dobila sam uvid kako časne sestre, unatoč svim svjetovnim stereotipima i nagađanjima, žive poput svih nas. Sretno, zadovoljno, u brigama, s raznoraznim problemima, s osmijehom na licu, družeći se s mladima, ali jedino što ih čini drugačijima jest njihovo duhovno bogatstvo koje njeguju.

Danas Montenegro, sutra Monte Carlo

„Bzzz…bzzz…bzzz“, zavibrirao je alarm na mobitelu kao znak za buđenje.

„Pokret! Krećemo!“ još kroz snene oči prozborila je Ana i jednom rukom uhvatila kofer, a drugom zatvorila vrata samostana.

Vožnja u sumrak prema Dubrovniku bila je sve samo ne mirno mjesto za spavanje. S obzirom na to da nisam oka sklopila cijelu noć, pomislila sam kako ću, barem u kombiju,  uspjeti odspavati koji sat. Međutim, sestra Filotea i ostatak društva su imali drugu zamisao. Oni su bili više nego odmorni, uzbuđeni i vidno pričljivi pa su odlučili podići atmosferu na još veći nivo – spojivši pjesme s mobitela na gromoglasni zvučnik i smjestivši ga tik uz moju glavu.

„Oh, kamo veće sreće!“ pomislila sam.

„Danas Montenegro, sutra Monte Carlo…“ orila se pjesma, a ujedno i himna našeg putovanja.

Pomislili biste da u kršćanskim krugovima isključivo slušaju religioznu glazbu, ali s tom mišlju biste jako pogriješili. Ona je njihov prvi odabir i utjelovljenje svega onoga što njih predstavlja, ali isto tako vole poslušati ono što je trenutno u trendu ili neke stare hitove.

Lagano pred jutro, kada se već razdanilo, odlučili smo pristati kako bi se odmorili. Jedno od mjesta koje ima najljepši pogled na autocesti Zagreb-Split, bilo je naše odredište gdje smo protegnuli noge, uhvatili svježeg zraka i nešto pojeli. Riječ je o odmorištu „Krka“ koji, uz čaroban pogled na grad Skradin, sadrži i najviši kip Majke Božje u Hrvatskoj s visinom od 3,5 metara.

Dubrovačke zidine

Završivši s okrepom, nastavili smo put prema Dubrovniku. Tamo nas je čekao naš vodič Mihael, koji je ujedno i dio zajednice Centra za mlade „Bl. Miroslav Bulešić“, s već rezerviranim kartama za panoramsko razgledavanje dubrovačkih zidina.

„Morena, Morena, budi seee…U Dubrovniku smoo“, nakon kratkog sna prodrmala me uzbuđeno Ana i otvorila vrata kombija.

„Dođi da te upoznam s mojim prijateljem koji je zaslužan za ovaj kratki izlet!“ nastavila je i predstavila me Mihaelu.

„Ciao, ciao“, još u polusnu, promrmljala sam i pružila ruku.

U trenutku kada je Mihael prilazio, obasjale su ga sunčeve zrake, a moje oči se razbudile u sekundi.

„Bome lijepe trepavice, Mihael“, pomislila sam glasno u sebi.

„Izvoli kartu i nadam se da ćeš uživati!“ kratko je prozborio ne misleći koji se film sada meni vrti u glavi.

Nakon kratkog sanjarenja, trebalo se vratiti u realnost i započeti razgledavanje u dužini od 1 940 metara. Toliko se protežu najpoznatije hrvatske zidine koje okružuju stari dio grada Dubrovnika.

Iako nas vrijeme nije najbolje poslužilo, našem oduševljenju viđenog nije bilo kraja. Toliko ljepote krajolika, toliko tradicionalnih arhitekturalnih detalja i toliko vremena za pokoji selfie, učinilo je naše iskustvo u Dubrovniku nezaboravnim.

Preostalo danje svjetlo iskoristili smo za kratku kavu u obližnjem kafiću te za posjet jednom od najljepših sakralnih objekata na tom području – crkvi sv. Vlaha.

Na samome kraju, od Dubrovnika ćemo se oprostiti poznatim djelom hrvatskog književnika Augusta Šenoe – „Pozdrav Dubrovniku“ i krenuti putem Crne Gore.

„Oj Dubrovniče, sveto rodu mjesto,
Zelenio se sretan, slavan vijekom;
I nikad svijetom dičan glas ti presto!
Oj hrani djecu zdravim svojim mlijekom,
Prednjači rodu! – klikuje ti vila, –
Međ zvijezdami ti prva zvijezda sjaj!
Iz tvoje slave niknu naša sila,
Oj Dubrovniče, cvjetaj, rasti, traj!“

Pingvini, nadmorske visine i plaža s najljepšim pogledom

Krećući se Crnom Gorom do Perasta u kasno povečerje, u mjesto koje će nam biti boravište sljedećih dana, razmišljali smo samo o hrani i udobnom smještaju. Međutim, uplela se sudbina kleta.

„Hajmo, prvo sve raspremiti, smjestiti se po sobama, odslužiti misu pa zasjesti svi zajedno za stol“, obznanila je radosno sestra Mirjam.

Unatoč gladi, poslušno smo odradili sve prioritete, a nakon toga navalili na jednu desetinu sarmi koje smo prethodnu noć zdušno pripremale.

„Mmm…ajmeee…finooo…mmm…“ bili su uzdasi i uzvici zadovoljnih usta i punih trbuščića.

Siti i namireni zaputili smo se prema našim sobama u nadi da ćemo uskoro biti u REM fazi. No, dočekalo nas je neugodno iznenađenje. S obzirom na to da su apartmani predviđeni za ljetni period, kao rashladni izum imali su izbušene dvije rupe u zidu.

„Morena, vadi ogrtače!“ poviknula je Ana.

„Čisto informativno, ja navlačim treći par čarapa!“ uznemireno se nadovezala Natalija.

„Ovdje bi i pingvini žicali za čaj!“ zaključila sam i poželjela brzi san objema.

Jutro nakon…

Iako nismo bile oduševljene kako je noć prošla, probudile smo se odmorne i željne novih izazova. Obavivši pranje zubi, pospremanje kreveta i ostalih jutarnjih rituala, zaputile smo se prema kuhinji. Tamo nas je dočekao ostatak društva koji je spremao doručak i tople napitke.

„Dobro se najedite i ne zaboravite sa sobom uzeti puno vode! Danas će vam voda biti najbolji prijatelj jer se penjemo uzbrdo, a sunce je odlučilo zagrijati“, najavila je sestra Mirjam.

„Može, nema problema, ali prvo kava!“ glasno sam dala do znanja.

Bez, kave nema dobrog dana. Kod te izjave stojim i nitko me ne može razuvjeriti. S tom mišlju, krenula sam u kuhinju po šalicu, a zatim prije polaska sjela na zidić kako bi uz pogled na more i gorki okus kave uživala u svom prvom jutru u Crnoj Gori.

Nakon upijenih zraka sunca, krenuli smo prema Ostrogu i hramu sv. Vasilija Ostroškog. On je, osim u granicama Srpske Pravoslavne Crkve, širom svijeta poznat po čudotvornim djelima te k njemu dolaze brojni vjernici s nadom u iscjeljenje i čuda. Međutim, put do zvijezda je strmovit, zar ne?

Manastir, u kojemu se čuvaju mošti sv. Vasilija Ostroškog, smješten je u stijeni na 900 metara nadmorske visine, a do njega se dolazi improviziranim pješačkim usponom dužine tri kilometra. No, to nije sve!

Prema starim običajima, do Gornjeg manastira, treba ići bosih nogu.

„Sada ćemo hodočastiti s nakanom, u tišini, svatko za sebe i bez puno pričanja. Tko želi ići prema hramu bos, dobrodošao je. Vidimo se na vrhu!“ kratko nas je sestra Mirjam uvela u početak onoga što, danas retroaktivno gledajući, nazivam jednim od prosvijetljenih trenutaka u mome životu.

Prije samog prosvijetljena, potrebno je i uspeti se na sam vrh.

„A ne-ne-ne… a ne… ja bosa ne idem“, razmišljam u sebi i pogledavam tko sve skida cipele.

„Oke, oke, ako baš svi idu bosih nogu, a ništa…kud’ svi tud’ i mali Mujo“, opet razmišljam i sve više se nećkam.

„Jel’ imaš vrećicu?“ upitala me Ana.

„A neš valjda i ti bosa?“ zabrinutim tonom sam upitala ja nju.

„Ja ću ići, ali ti ako ne želiš ne moraš“, pokušala me utješiti.

„Tooo! Zna moja sele s kim’ ima posla pa me na vrijeme oslobađa krivice“, pomislila sam i izdahnula svu nervozu.

Puteljak koji je vodio do najviše točke hrama bio je neizmjerljivo strm, nezgrapan, pun oštrih kamenja sakrivenog u hrpama lišća i „niđe kraja“. U jednom trenutku mi je toliko postalo vruće u nogama da sam pomislila kako je Ani sada divno jer hladi tabane po tom silnom razbacanom kamenju. Osim što sam poželjela biti bosih nogu, htjela sam stići na cilj bez utrkivanja sa psom. Naime, u jednom trenutku kraj mene se stvorio zlatni retriver koji je silom htio biti brži od mene.

„E neš’ vala!“ pomislila sam u sebi i ubrzala korak.

Nakon iscrpnih 50 minuta pješačenja pod kutom od 45 stupnjeva, po mojoj subjektivnoj procjeni, uspela sam se i ostala bez daha. Što od silovitog tempa hoda, a što od ljepote koju je krasio pogled na hram sv. Vasilija Ostroškog.

Pogled na početnu točku

Pogled na završnu točku

Ovo iscrpno penjanje u visine završili smo s kratkim edukativnim programom te s hektolitre ispijene vode. Zatim, nakon što smo došli do daha i pokupili koje zrno mudrosti, sjeli smo u naš čuveni kombi i krenuli prema Budvi na večernju misu.

„Za Budvu kažu kako je to biser Crne Gore“, netko iz daljine je dobacio.

„Biser ili ne, hajmo na misu pa onda razgledavanje“, začulo se iz prvih redova.

Putem do crkve, u kojoj je svećenik Josip trebao održati misu, sa svih strana divili smo se raskošnim palmama, ekskluzivnim zgradama i zanimljivim božićnim sadržajima u centru grada.

Tema tog večernjeg slavlja bila je – odricanje.

„Bome, odrekli smo se pogleda na najljepšu plažu Budve uz zalazak sunca“, kroz smijeh smo zaključili.

„Nemojte tako, sada ćemo ići do plaže pa gledajte do mile volje“, uzvratio je Josip.

Pogled na plažu

S tim ponoćnim pogledom na plažu, uputili smo se prema našem smještaju gdje smo ovaj nadasve inspirativan dan zaokružili zajedničkim klanjanjem u crkvi sv. Antuna.

Gospa od Škampi, bacanje kamena s ramena i sve mačke Crne Gore

Novi dan, nova šalica kave s divnim pogledom na slikoviti otočić imena sv. Juraj. Taj otok, osim što ga krasi prirodna vegetacija, nalazi se u bokokotorskom zaljevu, a na njemu je do danas očuvan benediktinski samostan iz 12. stoljeća.

I, zamislite sada…

Tako lagano prislonjeni na zidić, uz lagani povjetarac i cvrkut ptica. Sunce vas obasjava svojim užarenim zrakama i odjednom začujete kako nečiji prsti prebiru po žicama akustične gitare i započinju jutarnju molitvu.

Neko je vrijeme bilo potrebno kako bi se probudila iz stanja sanjarenja i vratila u realnost. U realnost koja nas vodi na kratki izlet udaljen svega 500-tinjak metara od kopna.

„Kud’ idemo sada?“ upitao je znatiželjni glas.

„Idemo barkom ka Gospi od Škrpjela“, odgovorila je sestra Filotea.

„Kuuudaa? Jel’ ona to spomenula nekakve škampe?“ zbunjeno sam priupitala iz daljine.

„Da, Morena, sigurno je u pitanju Gospa od Škampi!“ dodala je Ana.

Bila ona Gospa od Škampi ili Gospa od Škrpjela, ovaj umjetno napravljen otočić, priča svoju povijest svim posjetiteljima već više od četiri stoljeća.

Naime, Šibenčanka Valentina Beg, na svom blogu Vebeway, odličnim je izborom riječi najviše pridonijela vizualizaciji o nastanku ovog inspirativnog otočića:

„Jedan od ovdašnjih običaja za zlatnog doba pomorstva bilo je bacanje kamenja za mirno more i sretnu plovidbu prilikom svakog isplovljavanja iz luke. Tako je od kamenja položenog u srce Boke kotorske nastao umjetni otočić na kojem su Peraštani 1603. godine sagradili katoličku crkvu u čast Bogorodici koja se mornarima upravo tu ukazala dvjestotinjak godina ranije.“

Prije nego smo se ukrcali u barku sestra Mirjam nam je zadala zadatak.

„Putem do obale dobro otvorite oči i izaberite jedan kamen koji ćete ponijeti sa sobom na barku“ tajnovito nam je predstavila zadatak.

„Kaaaj?“ začulo se u pozadini.

„Sada ćemo igrati igru – bacanje kamena s ramena, a onaj koji pronađe najmanji, njega ćemo kamenovati“, kroz smijeh je dobacila Ana.

„Hahahahhahahaha…“ zagrmilo je od svih prisutnih.

„Šalite se vi, ali sve ima svoje zašto!“ kratko je odgovorila sestra Mirjam i ostavila nas u neznanju sve do dolaska na otok.

„Dobro da nije iščupao betonski stup“, netko je dobacio.

„Ako svi ovako budemo nanašali gromade od kamenja nećemo mi ni vidjet’ Gospu od Škampi jer nas brodica neće izdržati pod tolikim teretom!“ uskliknuo je pozadinski glas.

Međutim, brodica i njen kapetan spremno su dočekali i nas i kamenje. Zaplovili smo prema zapadu i divili se svemu onome što idilično okružuje ovaj maleni gradić Perast.

Vožnja je trajala svega desetak minuta, a kao domaćin na otoku, dočekao nas je don Srećko Majić. Svećenik kraj kojega nećete proći neprimjetno, već će vas nagnati na razmišljanje i preispitivanje onoga zbog čega ste ovdje došli. Također, ispričao nam je povijesnu stranu zašto ljudi na ovaj otok donose kamenje i čemu je to prethodilo.

„Davnog 22. srpnja 1452. godine, braća Martešić, ispred Perasta na škrpjelu (op.a. starinski naziv za morski greben) pronašla su Gospinu sliku. Taj dan se uzima kao rođendan otoka i uzduž obale sve barke Perasta, ispunjene kamenjem te povezane jedna uz drugu, kreću u svečani ophod prema Gospi od Škrpjela. Pjevajući tradicionalne pjesme kruže oko otoka kako bi nasipali kamenje u znak zahvalnosti“, ponosno je ispričao don Srećko.

Misleći kako nam je sada sve jasnije, zašto nosimo kamenje sa sobom, umalo da ga nismo i mi od silnog ponosa bacili u more.

„Prvo ćemo odslužiti misu, kao znak naše zahvalnosti što nas je don Srećko ovako lijepo ugostio, a zatim ću vam otkriti tajnu o ulozi i simbolici vašeg kamenja“, priopćila je sestra Mirjam.

Kao što su i Peraštani pjevali svoje tradicionalne pjesme, tako smo i mi tijekom mise, svojim glasom i ljubavlju, ispunili ovo svetište.

„Ono zašto sam vam dala zadatak da si izaberete jedan kamen i nosite sa sobom je vaša inačica oprosta. Tijekom ovog hodočašća učili smo o Gospodinovoj ljubavi, odricanju, oprostu i svemu onome što nas čini bližima k Njemu. Tako je sada došlo vrijeme da i vi učvrstite tu ljubav koju gajite prema Bogu i pružite ju onima koji možda to nisu zaslužili. Ovaj kamen predstavlja jednu osobu i jedan oprost. Pronađite mjesto u osami gdje ćete moći sabrati svoje misli i iskreno oprostiti“, vrlo inspirativan govor nakon odsluženog slavlja održala je sestra Mirjam pa nastavila: „A Sada kada ste puni Božjih riječi i vlastitog nadahnuća, uzmite svoj kamen i u znak zahvalnosti, što vas je Bog prigrlio kao svoju djecu i učio kako ljubav pobjeđuje, bacite ga u duboko more.“

Tako ispunjeni uputili smo se prema našem boravištu, samostanu sestara Služavki Malog Isusa. Tamo smo odlučili nešto pojesti pa krenuti dalje na put.

„Sljedeća destinacija koja nas očekuje jest katedrala sv. Tripuna u Kotoru te kotorski biskup Ivan Štironja. S obzirom na to da je večeras dan kada dočekujemo Novu godinu, gledat ćemo vratiti se ranije kako bi sve pripremili za slavlje“, kratko je obznanila plan i program sestra Mirjam.

Šećući centrom Kotora vidjeli smo kako se brojni kafići pripremaju za najluđu noć u godini. Sve je prštalo od lampica, šljokica, konfeta, balona, dobre glazbe i rasplesanih mještana. Međutim, ono što je meni privuklo pažnju bile su mačke.

„Pa jel’ moguće? Opet, mačke. Kud’ god se okrenem u ovoj Crnoj Gori, svuda oko mene mačke!“ obratila sam se nekome iza leđa i pokušala nadglasati glazbu koja je treštala u kafiću pored.

„Malo se nonšalantno izležavaju na stepenicama samostana, malo se maze, malo drijemaju u hodniku ispred moje sobe, malo poziraju za prolaznike i njihov Instagram, onda vidiš čopor mačaka oko jedne zdjelice na sred ulice i tako u nedogled“, nastavila sam vjerojatno pričajući sama sa sobom jer me u tom trenutku prekinula vlasnica jedne suvenirnice kako bi mi ispričala što je tu posrijedi.

„Legenda kaže kako su se mačke prvi put u Crnoj Gori nastanile još za vrijeme mornara uplovivši zajedno s njima u luku. Tu su ti one našle svoje sretno pristanište jer ima puno pacova i miševa, a naši ljudi su ih zavolili“, kratko i jasno mi je dotična objasnila i šmugnula u radnju kako bi pozdravila kupce.

Poslušavši tako priču o nesvakidašnjem simbolu Kotora, krenula sam u potragu za ostatkom društva koji se u sekundi razbježao i nestao iz mog vidokruga.

„Aaa..tu ste! Idemo unutra?!“ nestrpljivo sam pitala.

„Idemo, idemo. Biskup nas već čeka“, dobacila je sestra Filotea.

„Dobrodošli dragi moji! Upravo se nalazite unutar impozantne građevine – katedrale sv. Tripuna, koja je ujedno (uz mačke) i simbol Kotora“, započeo je biskup Štironja.

„Sveti Tripun je zaštitnik ovoga grada, a katedrala koja nosi njegovo ime, sagrađena je 1166. godine. Nažalost, u jednom od prvotnih potresa, koji su pogodili Kotor, crkva je sravnjena sa zemljom. No, vrijedni i vjerni mještani, sagradili su katedralu nanovo iz temelja te ju posvetili svome zaštitniku“, ispripovijedao je biskup.

Nakon detaljnog razgledavanja unutrašnjosti, riznice i muzeja sakralne umjetnosti, došlo je vrijeme za obilazak sljedeće povijesne znamenitosti. Međutim, prije samog polaska, biskup Štironja nas je zaustavio te nam udijelio darove.

„Izvolite, primite ovo od srca!“ kratko je rekao te u naše ruke pružio pečenog odojka, nekoliko tanjura s kolačima i pet litara domaćeg vina.

„Divni ste, hvala Vam najljepša i obavezno se javite kada dođete u Hrvatsku!“ zahvalili smo se svi u jedan glas.

Obradovani viđenom empatijom sunarodnjaka uputili smo se prema crkvi sv. Marije gdje je izloženo neraspadnuto tijelo prve hrvatske blaženice Ozane Kotorske.

„Aaa sveti Ante, šta još neću vidjet u ovoj Crnoj Gori!“ prozborila sam iščuđavajući se kuda idemo.

„Ja sam gladan“, javio se netko od muškog dijela ekipe.

„Tko želi neka uđe, a tko je gladan neka pojede pa se pridruži kasnije“, rekao je svećenik Josip.

Obavivši sve fiziološke potrebe, ušli smo u crkvu te razgledavali unutrašnjost koja krasi ovu građevinu. Ono što je u nekima izazvalo strah i uznemirenost, u drugima je to bio trenutak blagostanja. Naime, tijelo blažene Ozane Kotorske zaista je neraspadnuto i na prvi pogled može djelovati uznemirujuće, ali čuvši o njenim djelima i pokorničkom načinu života, mnogima će od nas slika i prilika ove hrvatske Dominikanke ostati zauvijek u sjećanju.

„Ja ako noćas neću sanjat’ Ozanu, evo ne znam …“,

„Bome, dobro se ona drži haha“, bili su samo neki od komentara po izlasku iz crkve.

„Okej, sada kada smo naučili i vidjeli sve što smo trebali ovdje u Kotoru, mislim da je vrijeme za ono što svi toliko željno iščekujemo već danima!“ uzbuđeno nam se obratila sestra Mirjam.

„Ajmooo partaaaay tuc tuc tuc“, odjednom je odjeknulo.

Tako radosni i zahvalni na blagodatima dobrih ljudi, mahnuli smo Kotoru i još jednom bacili pogled na svu ljepotu koja okružuje ovaj kraj.

Okićen bedem grada Kotora

Doček Nove godine, ‘crnogorski Miami’ i vječna slava

Duboko već u povečerje, nakon pola sata vožnje, stigli smo u Perast. Zajedničkim snagama, brzinski smo postavili stol, pripremili odojka i francusku salatu te izglancali čaše za šampanjac. Međutim, prije svečane večere vrijedilo se malo dotjerati, ali i ispovjediti grijehe kako bi čista srca ušli u novu godinu.

Pokorničko slavlje predvodio je svećenik Josip, a tihe note otpjevale su Dorotea, Ana i sestra Filotea. Ujednačeni i harmonični, započeli smo s ispovijedi jedan po jedan. Mnogo je tu hrabrosti potrebno. Prije svega, sam sebi priznati da čitavim tijelom i duhom živiš u grijehu, a zatim biti ponizan i zatražiti oprost. S tom mišlju i malo odvažnosti, svatko je od nas pristupio ispovjedaonici i pred Bogom odagnao veliki teret sa srca.

„Bravo, Morena! Ponosna sam na tebe“, obratila mi se Ana.

„Malo je reći da sam i ja ponosna na tebe Ana“, uzvratila sam.

Sretni i ispunjeni Božjom ljubavlju krenuli smo brzim korakom prema blagovaonici te zasjeli za već pripremljen stol.

„Blagoslovi, Bože, nas i ove svoje darove, koje ćemo po tvojoj darežljivosti blagovati. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu“, ponosno je izgovarao Josip.

„Amen“, prolomilo je prostorijom i brže-bolje smo svi zagrabili u pladnjeve.

U izobilju je bilo ama baš svega. Od hrane, pića, pjesme, smijeha pa sve do improviziranog vatrometa. Svačije lice bilo je ozareno i vrvjelo istinskim zadovoljstvom. U tom trenutku nije bilo mjesta za tugu, brige ili nesretne ljubavi. Važno je bilo zajedništvo, sreća svih međusobno i dobra zabava.

„Ajmo, ajmo, odbrojavanjeee!“ netko je uzbuđeno dojavio.

10..9..8..7..6..5..4..3..2..1..

„Sreeetna Novaaa Godinaaaa!“ u isti glas se zaorilo cijelim samostanom.

Puno je tu želja za srećom, ljubavi, zdravljem, strpljenjem i dobrotom odjekivalo. Svačije ruke su se međusobno isprepletale i u zagrljaj objedinile. Čaše su kvrcale za svakim gutljajem šampanjca, a žice na gitari svirale su najbolje stvari.

Duboko se u noć proteglo ovo nezaboravno slavlje. No, kako je vrijeme odmicalo i jutro se približavalo, trebalo je uhvatiti barem koji sat sna jer je pred nama bio još jedan intenzivan dan.

Jutro nakon…

Sutradan, kada se vedro nebo pod suncem razdanilo, požurili smo korak i zaputili se još jednom u Budvu.

„Možda ovaj put i vidimo te najljepše plaže hahaha“, bio je jedan od komentara prije polaska.

„Maa.. sada ćete vi vidjeti! Budva vam je crnogorski Miami“, netko je vrlo optimističan dobacio.

I, zaista je tako. Raskoš arhitektonske kreativnosti proviruje iza svakog ugla ovog malenog gradića, a plaže vrve ljudima iako je tek početak siječnja.

Ovaj srednjovjekovni grad, koji broji više od 2.500 godina postojanja, nalazi se u središnjem dijelu crnogorske obale. Također, zbog kulturnog turizma i spektakularnog noćnog života, Budva je najpopularnije odredište u cijeloj Crnoj Gori.

Osim noćnog života, ovaj biser crnogorskog primorja, krase duge pješčane plaže, živopisne litice i skulptura balerine kao simbol grada.

Po završetku obilaska budvanske rivijere, na putu prema Perastu, pristali smo u Muo – maleno naselje u Boki kotorskoj. Iako je to gradić od svega (po zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine) 619 stanovnika, jedan od njih, iako nije više među živima, proglašen je blaženim. Riječ je dakako o blaženom Graciju Kotorskom.

„Dragi moji, sada imate nevjerojatnu priliku još jednom vidjeti neraspadnuto tijelo i čuti priču o redovniku, augustincu, ribaru i pomorcu koji je činio čuda širom svijeta“, naznačila je ozbiljnijim tonom sestra Mirjam.

Nakon nadahnjujuće priče o djetetu iz siromašne obitelji, koje je odrastajući tražilo duhovno dobro, sestra Mirjam nas je pozvala da se približimo i poistovjetimo s blaženikovim neraspadnutim tijelom.

Promatrajući tako ovo beživotno, a opet prisutno tijelo, glavom su mi se vrzmala svakojaka razmišljanja o poniznosti, skromnosti i duhovnosti. Poželjela sam da taj trenutak još traje, ali bilo je vrijeme za poći.

„Mislim da smo ovih dana dovoljno naučili i produhovili naše tijelo i duh. Zato sada od vas očekujem da čim prije spakirate svoje kofere za polazak kući i dođete u zajedničku prostoriju kako bi se družili“, zadovoljno je priopćila vijest sestra Mirjam.

Jedan sat kasnije…

Prije samog polaska kući, vrijedilo je još jednom prošetati rivom, meni omiljenog i srcu dragog, grada Perasta.

Posebno mjesto u mom srcu zauzeo je ovaj maleni zaljevski gradić. Zbog svojeg prirodnog krajolika te kulturnog i povijesnog značaja, kao dio Kotora, uvršten je u UNESCO-ov Popis svjetske baštine još 1979. godine. Osim impozantnog kulturnog nasljeđa, sa svega oko 300-tinjak stanovnika, taj grad je sačinjen od 19 crkava i 18 palača. Međutim, nije samo barokna arhitektura koja oduzima dah pri boravljenju u istome. Ljudi su ono što čini ovo mjesto nezaboravnim i zbog kojih se poželiš vratiti barem još jednom.

„Idemooo! Vrijeme je za show time!“ glasno je uzviknula Dorotea.

Brzinski spakirani i uz posljednji pozdrav cijelom Perastu okupili smo se u blagovaonici. Tamo smo zatekli Doroteu koja je predvodila večernje igre.

„Idemo, pronađite si parove i zajedno osvojite nagradu!“ požurivala nas je Dorotea pa nastavila: „Prva igra je na ispadanje. Imate novinski list papira i oba para, s obje noge, trebaju stajati na njemu kada glazba stane.“

„Ajmoo Ano, Ančice! Taktika, taktika!“ bodrila sam i osmišljavala razne načine kako ćemo ostati s oba stopala unutar papira.

„Nasloni se ti na mene i stani na moje noge“, nastavila sam.

„A da ti skočiš na mene?“ dodala je Ana.

„Koji je ovo cirkus hahaha“, zaključila sam.

„Bow-chicka-wow-wow“, začuo se početak igre.

Dvije minute kasnije…

„Morena, nije bitno pobijediti, važno je sudjelovati!“ mudro je zaključila Ana nakon što smo prve ispale iz igre.

„Za sljedeću igru morate imati dobro istrenirana pluća! Na moj znak krećete puhati balon i ispuštanjem zraka treba raspršiti plastične čaše izvan linija stola“, oglasila se Dorotea.

„Morena, ali ja ne znam puhati balon“, tužnim pogledom mi je saopćila Ana.

„Ana, diskvalificirana si!“ netko žedan pobjede odmah je reagirao.

Poslije dvije, po mene i Anu, neuspješno provedene taktike uslijedilo je još par kreativnih i zabavnih igara. Na samome kraju, pobjedu su odnijele časne sestre, a njihova nagrada bila je vječna slava i paket čipsa.

Doviđenja, ali ne i zbogom

U praskozorje, prije nego li ptice započnu svoj pjev, začuli su se kotači kofera kako stvaraju žamor na praznim ulicama ovog brdovitog mjestašca. Umorni i nenaspavani krenuli smo put kući. Kao posljednju destinaciju, prije nego nogom kročimo unutar granica Lijepe naše, odabrali smo posjetiti još jedno svetište – crkvu sv. Leopolda Mandića u Herceg Novom.

„Dobar dan, dobrodošli!“ s osmijehom na licu pozdravio nas je don Siniša Jozić i uveo u crkvu.

„Crkva sv. Leopolda izgrađena je na temeljima srušene džamije 1688. godine. Iako je kroz povijest mijenjala svece po kojima nosi ime, od 1976. godine pa do danas, ponosno u svom nazivu sadrži ime sv. Leopold. Važno je zapamtiti da je on bio drugi po redu kanonizirani hrvatski svetac“, kazao je.

Nakon učvršćene povijesne građe, zahvaljujući zavidnoj i simpatičnoj vokabularnoj vještini don Jozića, bili smo pozvani pridružiti mu se u predjelu vrta te se okrijepiti.

Zadnji trenuci provedeni na tlu ove divne zemlje bili su spoj zajedništva, uzajamne dobrote i nevjerojatnih prizora prirodne ljepote. Shodno tome, od Herceg Novog, ali i cijele Crne gore oprostili smo se kratkim stihom pisca i pjesnika – Ljubomira Nenadovića:

„I čudim se suncu kako može zaći,
kad ljepote ove nigdje neće naći.”

Fotografije: Miriam Volarić/Ana Diktić/Morena Martinović