Autor: Maja Župić - May 27, 2021

Pavao Pavličić hrvatski je književnik, akademik, književni znanstvenik, prevoditelj i scenarist, prepoznatljiv po kriminalističkim romanima koje piše, kako za djecu, tako i za odrasle.

Kod Pavličića se vidi podjednaka zastupljenost znanosti i književnosti. Iz znanstvene perspektive, Pavličića zaokupljaju teme koje se tiču starije hrvatske književnosti i teorije književnosti, koja proučava opće zakonitosti književnog oblikovanja. Iz tog, znanstvenog područja, objavio je nekoliko rasprava i knjiga: „Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti“ (1979.), „Stih u drami, drama u stihu“ (1985.), „Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti“ (2003.).
Svoju književnu karijeru Pavličić je započeo kao novelist te je objavio nekoliko zbirci pripovijedaka: „Dobri duh Zagreba“ (1976.), „Kako preživjeti mladost“ (1997.), „Vesele zgode djeda i bake“ (2000.), „Koraljina vrata (1990., 1996., 2004.) te mnoge druge. Uz to što je pisao pripovijetke, objavio je i nekoliko feljtona: „Zagrebački odrezak“ (1985.), „Leksikon uzaludnih znaja“ (1995.), ali i eseje: „Sve što znam o krimiću“ (1990.), „Ulica me odgojila“ (2004.) i mnoge druge.
Od 1972. do danas, Pavličić je napisao pedeset romana, od toga šest je za djecu i mlade, osam zbirki feljtona, eseja, pripovijedaka te memoarske proze. Ukupno ima devedeset i pet djela. Njegova djela nisu popularna i čitana samo unutar granica Republike Hrvatske, nego i u svijetu pa su tako prevedena na devet jezika kao što su njemački, bugarski, danski, francuski… Sedam njegovih naslova uvedena su i u obrazovni program kao obavezna lektirna djela. Pavličić je i dobitnik brojnih značajnih nagrada, a 2014. godine bio je najčitaniji domaći autor, s više od dvanaest tisuća knjižničkih posudbi.
„Ugovor s Viragom“ kratka je priča u romanu „Večernji akt“ objavljen 1981. godine, a priča je nagrađena prvom nagradom na natječaju Večernjeg lista.
Priča ima dva glavna lika, Branka i mušku osobu kojoj se ne zna ime, jer je priča pisana u prvom licu jednine, te se spominje Gabrijel Virag, profesor dramaturgije, koji je prije tri mjeseca preminuo.
Neka okvirna tema priče bila bi odnos istine i privida, ali i obmane. Taj odnos istine i privida proteže se u jednakom omjeru kroz cijelu priču, jer glavnu ulogu u tome imaju upravo dva glavna lika, pripovjedač i Branko, zbog cijele situacije sa jaguarom i gorivom. Obmana se ne vidi u priči sve dok ne se stigne do kraja sa čitanjem.
Priča započinje opisom situacije koja se dogodila nekoliko mjeseci prije nego se pojavio Branko na pripovjedačevim vratima i rekao kako „Nešto nije u redu.“. To „Nešto nije u redu.“ odnosilo se na automobil, jaguar, koji je profesor Virag oporučno ostavio svojem učeniku Branku. Taj jaguar bio je žute boje i svi su zavidjeli profesoru na tom automobilu. Žuta boja predstavlja intelekt i misaone procese, a profesor Virag je bio inteligentna i filozofski nastrojena osoba. Svi su priželjkivali taj žuti jaguar, čak i pripovjedač, ali ga je dobio Branko, njegov najdraži učenik, što se kasnije vidi u opisima prije profesorove smrti kada su sva trojica radili na predstavi.
„Ja sam taj auto strasno priželjkivao, ali ga nisam dobio. Pripao je Branku, kao što sam i slutio da će pripasti.“
Autor je dobro prikazao unutrašnje stanje pripovjedača kroz opise situacija koje su se događale kada je profesor još bio živ, za vrijeme pripremanja predstave, gdje je profesor bio autor teksta, Branko režiser, a pripovjedač glumac. Pripovjedač se cijelo vrijeme osjećao zakinutim, izopćenim, na neki način, iz njihove male grupice, i nedostojnim biti u njihovom društvu, jer su samo Branko i profesor razmjenjivali misli, a pripovjedač je samo slušao.
„Zapravo više su njih dvojica razmjenjivali misli, a ja sam slušao. Jer, oni su bili režiseri, kreativci, a ja sam samo glumac pa sam morao biti zahvalan što smijem prisustvovati rađanju njihovih velikih ideja.“
Pripremali su predstavu Faust, iako je to bila više kombinacija Goetheova, Mannova i Brešanova Fausta te malo Viragova osobnog miksa.
„Kao što je Faust prodao dušu vragu zato da bi mogao uživati u životu, tako je učinilo i čovječanstvo: ono grabi zadovoljstva, nasrće na prirodu, troši energiju, ne vodeći računa da će sve to morati jednom platiti. A nastupit će trenutak kad će vrag doći po svoje.“ Tema predstave nije smetala pripovjedaču, ali mu je smetao osjećaj da je manje inteligentan. Kad god bi pokušao komunicirati s njima, oni bi ga samo „ušutkali, i nisu se ni trudili da mi išta objasne, jer su držali da ionako ne bih shvatio“.
Usred tih priprema profesor Virag je preminuo i od predstave nije bilo ništa. Njegov miljenik Branko govorio je kako je situacija sa profesorom Viragom u nekom smislu bila faustovska, „kao što je Faust bio izgubljen onog časa kad je poželio da neki trenutak potraje, tako je i Gabrijel Virag umro baš onda kad je započeo svoje remek-djelo i kad mu je trebalo vremena da ga završi“.
Branko je dobio automobil i bio je sretan, ali je ispao žrtva privida i obmane. Vozio se u automobilu već skoro tri mjeseca i nije ni jednom točio gorivo, a kazaljka za gorivo uvijek je bila na istom mjestu. Branko je bio umišljen, egocentričak, važan i mislio je kako je on jedini vrijedan koji je zaslužio taj auto, ali je zaboravio kako je i pripovjedač bio taj koji je jednako toliko želio taj automobil.
Pripovjedač mu je dao neke savjete, poslao ga mehaničaru i pomogao mu je tako da je vodio i statistiku prijeđenih kilometara obzirom na potrošnju goriva. Ali ni to nije smirilo Branka jer je i dalje situacija bila ista. Pripovjedač je primijetio kako je Branko sve čudniji u vezi automobila te je bio uvjeren da to ima veze s nekim pričama o „ugovoru s vragom“. Kako je Branka bilo strah zle sudbine koja ga možda čeka, pripovjedač je predložio da automobil Branko daruje njemu, jer u oporuci je pisalo da se ne smije prodavati, ali o darivanju nije govorila ništa.
„A Branko je bio dovoljno egocentričan da pomisli kako je meni najvažnije da se on spasi, a sa mnom kako bude“.
Na kraju Branko je popuno „skrenuo“. Počeo je razgovarati s automobilom, psovao ga ili na nastojao odobrovoljiti.
„Tako sam onda počeo pomišljati da je bilo dosta. Da je Branko dovoljno kažnjen za svoju taštinu i da ga trebam osloboditi. A ja sam dovoljno osvećen za sav prijezir koji sam od njega progutao“.
Djelo je pisano na jednostavan način te je lako razumljivo svima. Djelo prikazuje lukavost jedne ljubomorne i potlačene osobe kojoj je dosta da se prema njoj odnosi s nepoštovanjem kao prema krpi, a koja je dovoljno inteligentna da se osveti i napravi od svih njih, jednom riječju, budale.
Djelo je zanimljivo jer prikazuje lukavu osvetu nezadovoljne osobe. Za razliku od kratke priče Ante Tomića, „Dok nas smrt ne rastavi“, u kojoj je kraj dosta ne definiran i radnja je monotona, u ovoj priči radnja je cijelo vrijeme u nekom dinamičnom toku, a kraj je objašnjen tako da se u potpunosti razumiju postupci glavnih likova.
Kraj mi se posebno sviđa jer je, pomalo neočekivano očekivan. Kada sam počela čitati mislila sam da se radi o nekom, stvarno natprirodnom utjecaju na automobil, ali ovakav kraj nisam očekivala.
Djelo bih definitivno preporučila za čitanje jer je zanimljivo i poučno. Lijepo je prikazano kako se ne treba odnositi prema drugima jer je samo pitanje vremena kada će im biti dosta da budu tretirani loše te će se osvetiti na ovaj ili na onaj način.

foto: Booksa