Književnost

Posljednjih nekoliko mjeseci knjižare su preplavila izdanja različitih biografija i autobiografija. Postalo je popularno čitati o nečijim životima, bilo iz prve ili druge ruke. U tu kategoriju ubrojila bih i Autoportret s torbom autora Semezdina Mehmedinovića. Ovo je zaista drugačija od svih knjiga koje sam do sada imala prilike pročitati. Tim više što je ovo zbirka kratkih priča, možda netipičnih za pisanje autobiografije.

s.medmedinović1

Moja ustaljena praksa je malo istraživati ostale prikaze i kritike same knjige o kojoj pišem kako bih uvjerila samu sebe da dobro zapažam, ali i dokazala samoj sebi da uvijek uočim nešto što nitko drugi nije.

Čitajući  tako o Mehmedinoviću, naišla sam na tekst Miljenka Jergovića (koji ujedno piše i pogovor ove knjige) o samom autoru i djelu. Napominje da je autor oduvijek bio putnik promatrač. Evo i zašto.

“U svakoj svojoj knjizi, nakon druge objavljene zbirke pjesama “Emigrant” iz 1990. (…) on će nastupati kao distancirani promatrač svijeta oko sebe. Najprije kao svakodnevni autobusni putnik za Zenicu, gdje je pred rat radio kao bibliotekar. Zatim, u knjizi “Sarajevo blues”, kao promatrač grada i svijeta pod opsadom, pa u “Devet Alexandrija” promatrač Amerike, kao zamišljane i doživljene zemlje, i kroz putovanje s istočne na zapadnu obalu. U “Ruskom kompjuteru” opisao je, tehnički vrlo detaljno, putovanje u emigraciju. Ali i u toj, naoko najintimnijoj knjizi, Semezdin nastupa kao promatrač, samo što sad promatra i samoga sebe. (…) “

S time se mogu složiti u potpunosti. Čitajući saznajemo da je Mehmedinović, koji živi u Americi od 1996., putujući metroom svakog dana na posao zapisivao sve što  bi mu zapelo za oko. On tako piše o svojim svakodnevnim ritualima, filmovima koje je gledao, prijateljima s kojima se družio te još mnoštvo svojih razmišljanja. Pisati je započeo nakon srčanog udara i želio je svaku pričicu dopuniti vlastitim crtežom ili skicom. Na taj način on nikada ne postaje direktan sudionik nekog događaja, već uvijek promatrač koji samo bilježi i skicira. Upravo kroz te, mogli bismo reći, jednostavne prostoručne crteže u svaku priču možemo dublje proniknuti i kao da to pričama daje na autentičnosti. Zbog toga mi čitatelji povjerujemo u njih.

Pričice nisu dugačke i komplicirane. One predstavljaju nekada samo 2-3 odlomka i nikada više od tri stranice, ali svaka od njih je, kako napominje Jergović –  mikroesej, jedan mali mikrokozmos Mehmedinovićeva života. Spajanjem tih mikrokozmosa dolazimo do njegova punog autoportreta. Spajanjem tih malih isječaka njegova života možemo dobiti kompletnu sliku o njemu – gdje radi, što radi, sa kime se druži, kako provodi slobodno vrijeme, koja sjećanja ga muče, koje bolesti itd.

Meni se posebno sviđala činjenica da iako pričicu pročitate u nekoliko minuta možete kod svakog ponovog čitanja uočavati neke nove detalje u njoj. Radi se o tome da zapravo svaka priča ima temu koja, iako djeluje potpuno banalnom, zapravo skriva iza sebe neku bitniju poantu.

 

Teško je izdvojiti samo jednu koja bi najbolje pokazala karakter ove zbirke, ali evo izdvajam pričicu Miris laka za nokte.

s.mehmedinović2

Priča je to iz koje izvire toliko ljubavi i poštovanja prema osobi sa kojom autor provodi trideset godina života, iako Mehmedinović te dvije riječ nijednom nije spomenuo. Slažem se sa ostalim kritičarima da autor o ljubavi piše na jedan posve novi način, ali ta ljubav izvire iz svakog retka.

Na fotografiji možete vidjeti koliko je njegov stil pisanja jednostavan, čitljiv i bez previše riječi. Svaka crtica napisana je na takav način da s malo riječi  kaže jako puno toga. Također  vidite i kakve su te njegove ilustracije. Sastoje se od tek nekoliko poteza olovkom i vrlo rijetko su obojane. Neke ilustracije čak ni nisu dovršene.

Semezdin Mehmedinović sebe je autoportretirao na vrlo jednostavan način. Možemo reći da je cijeli njegov život “satkan” od niza kratkih crtica – pričica koje ikako govore o pomalo banalnim i jednostavnim životnim situacijama čine skladnu cjelinu.

Ovo nije dnevnik u punom smislu te riječi, ali opet možemo reći da je svojevrsni dnevnik autorova života, samo što su u fokusu male životne situacije i događaji koje zaboravljamo nakon što se dogode. Vidimo da ih Mehmedinović jako dobro pamti i još bolje ih zapisuje i prenosi nama čitateljima.

?>