RAZGOVOR S PJESNIKOM ERNESTOM FIŠEROM: U svoj sam Varaždin donio tri nagrade za “Macbeth na fajruntu”

Varaždinski književnik i pjesnik, te donedavni direktor i urednik Varaždinskih vijesti Ernest Fišer, iako u mirovini, ni danas ne miruje. Svjedoče tome i tri književne nagrade za njegovu najnoviju zbirku kajkavske poezije.

Za svoju najnoviju pjesničku zbirku sabranih i novih kajkavskih pjesama „Macbeth na fajruntu“ ovih ste dana u Koprivnici nagrađeni prestižnom književnom nagradom „Fran Galović“. Jeste li očekivali tu nagradu, koja dolazi od struke, s obzirom na ovogodišnju vrlo respektabilnu konkurenciju?

Ne mogu reći da sam je očekivao, ali sam joj se potiho nadao. Zašto? Prvo, zato što je u toj knjizi, koju je priredio prof. dr. sc. Joža Skok, sabran moj cjelokupni dosadašnji kajkavski pjesnički opus, nastao u razdoblju od 1978. do 2013. godine. A drugo, zato što je zbirka, odmah nakon izlaska iz tiska u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu, potkraj 2013., naišla na vrlo afirmativnu recepciju naše meritorne književne kritike. Pisali su o njoj npr. Krešimir Bagić, Davor Šalat, Mario Kolar, Hrvojka Mihanović Salopek, Marito Mihovil Letica i dr. A što se tiče konkurencije za ovogodišnju Nagradu „Fran Galović“ – bila je uistinu respektabilna, jer je za to vrijedno priznanje struke konkurirala čak 21 knjiga – od zbirki pjesama do opsežnih proznih djela (naglašene zavičajne tematike), među kojima su bile i knjige već poznatih i priznatih pisaca.

Međutim, nije to i jedini uspjeh ove Vaše knjige. Ljetos ste u Selcima, na otoku Braču, zahvaljujući zbirci „Macbeth na fajruntu“ proglašeni poeta oliveatusom. Tko je u Selcima odlučivao o tom značajnom književnom priznanju?    

U Selcima, na tradicionalnoj 24. Svehrvatskoj pjesničko-jezičnoj manifestaciji „Croatia rediviva: ča-kaj-što“, ovjenčao me je „Maslinovim vijencem“ tročlani stručni žiri, sastavljen od prethodnih laureata ove pjesničke nagrade (Branimir Bošnjak, Drago Štambuk i Vlasta Vrandečić). Dakle, ponovno je odlučivala – struka, ova jput ugledni hrvatski pjesnici. Ta mi je nagrada posebno draga i zato što sam na Zidu od poezije, na središnjem selačkom trgu, dobio spomen-ploču, s uklesanim svojim kajkavskim stihovima koji glase: „Kajkavščina kakti cviet / ostála je naš cieli sviet…“

Međutim, nakon „Galovića“, Vaša je kajkavska zbirka „Macbeth na fajruntu“ osvojila i treću književnu nagradu. O kakvoj je nagradi riječ?

 Da, „Macbeth na fajruntu“ proglašen je najboljom kajkavskom knjigom za 2014. godinu na tradicionalnom književnom natječaju za Nagradu „Katarina Patačić“, koji su zajednički utemeljili Varaždinsko književno društvo i Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu. Ova se nagrada dodjeljuje već 14. godinu zaredom, o dobitniku nagrade također odlučuju sami pisci, a specifična je po tome što afirmira suvremeno kajkavsko književno stvaralaštvo. S tim pak je priznanjem zbirka „Macbeth na fajruntu“, čini se, postala i najnagrađivanija pjesnička knjiga ove godine u Hrvatskoj. A meni kao autoru još je važno da su sve tri nagrade došle u Varaždin, moj domicilni grad, koji je brendirani grad kulture, s bogatom književnom baštinom, pa stoga i neiscrpna pjesnička tema…

Jesu li varaždinski motivi prevladavajući i u zbirci „Macbeth na fajruntu“?  

 To se može reći za treći ciklus ove zbirke, koji i nosi naslov „Garestinske luči i kmice“. Tih tridesetak pjesama, od ukupno 66 koliko ih sadrži knjiga (i moj dosadašnji kajkavski pjesnički opus), redom su noviji kajkavski stihovi, nastali u posljednjem desetljeću, od 2004. do prošle godine. Međutim, možda su važnije od motivsko-tematskih polazišta upravo književnoumjetničke (poetičke, stilske i jezične) značajke mojih kajkavskih stihova, koje je prepoznala i književna kritika, a po čemu se moje kajkavske pjesme razlikuju od pjesama drugih autora.

Je li poezija Vaša ljubav, nešto što najviše volite?

Danas svakako najviše volim svoje unuke – Viktora, Matiju i Anu, kao uostalom i cijelu svoju obitelj. A poezija? Poezija je moja stvaralačka potreba i – profesija, kao sastavni dio moga književnog rada. Dakle, umijeće i posao, ali najkreativniji i najzahtjevniji posao, za koji je potrebno imati barem 10 posto talenta i 90 posto upornoga i samozatajnoga stručnog rada, tj. bogato životno i književno iskustvo.

Budući da ste još donedavno radili kao profesionalni (i nagrađivani) novinar, „idu“ li zajedno novinarstvo i književnost odnosno poezija, i kako ih uskladiti? 

Vrlo teško! Jer, to su ipak posve različite profesije, koja – svaka za sebe – traži puni ljudski angažman, i (radno) vrijeme i (stvaralačku) energiju, pa onda uvijek „trpi“ jedna od njih, najčešće – poezija… I meni se tako dogodilo da od 2003. godine, kada mi je tiskana zbirka izabranih štokavskih i kajkavskih pjesama „Pohvala tihom slogu“, sve do „Macbetha…“ nije izašla ni jedna nova pjesnička knjiga. Sada, u zasluženoj mirovini, poslije 47 punih godina radnog staža, nastojim taj prisilni književni „manjak rada“ nekako nadoknaditi.

Iako ste formalno umirovljeni, vrlo ste prisutni na recentnoj varaždinskoj i hrvatskoj književnoj sceni, i kao pjesnik i kao urednik Matičinoga časopisa „Kolo“. Imate li u planu neku novu knjigu, i o čemu ćete u njoj progovoriti? 

Upravo mi je „Macbeth na fajruntu“ dao poticaj za pisanje nove zbirke, ali sada na hrvatskom književnom jeziku, tj. štokavskom standardu. Već prema njenom naslovu, „Doba nevremena“, može se naslutiti kako će ona biti radikalan iskorak u odnosu na moje dosadašnje tzv. pojmovno pjesništvo, koje se nije izravno doticalo životne zbilje. Na osnovi već dosad objavljenih pjesama iz te zbirke (u Vijencu, Forumu, Hrvatskom slovu i Republici), jedan je naš istaknuti književni kritičar ustvrdio da se tu radi o „Fišerovu poetičkom protuudaru na stvarnost“, dakle, o nadasve angažiranoj poeziji, čiji primarni „poetski materijal“ predstavljaju stvarni događaji, pojave i likovi koji ugrožavaju slobodu pojedinca u našem suvremenom društvu. Planirano je da tu knjigu objavi nakladnička kuća „Alfa“ iz Zagreba, u proljeće sljedeće godine.