Radijska apstinencija
Vozeći se autom redovito slušam radio. Ponekad i CD ili mp3. Svako malo se, pritom, prisjetim jednog prijatelja koji me vrlo začudio jednim svojim postupkom, koji ustvari uopće nije čudan. Došavši jednom prilikom po mene svojim autom na željeznički kolodvor, vozili smo se oko pola sata do njegove kuće. Kako se jedno vrijeme nismo vidjeli, cijelim putem smo pričali. Krenulo je od osnovnih pitanja, kako si, kako obitelj, što je novo i sl. Iako je razgovor bio zanimljiv i intenzivan, cijelo mi je vrijeme ipak nešto nedostajalo, odnosno nešto mi je bilo čudno. Slušajući u jednoj kratkoj pauzi između dviju tema zujanje motora automobila, shvatio sam da se radi o tome da u autu ne svira nikakva glazba, odnosno da nema nikakvih zvukova osim zujanja motora i naših glasova.
Isprva sam pomislio da je radio ugasio pristojnosti radi, tobože ometat će nam razgovor. No, diskretno gledajući kokpit njegova auta primijetio sam da uopće nigdje ne vidim radio. Želeći saznati ima li radio ili ne, pod krinkom da sam primijetio da ima novi auto, a i imao ga je, upitao sam ga, iako me to uopće ne zanima, kada je i gdje kupio auto, kako je njime zadovoljan, koliko troši i slična tipična pitanja. Na kraju krajeva, upitao sam, budući da nikako da to sam kaže, kakav je to uopće auto? Rekao mi je, ali se više ne sjećam kako se zvao, a to i nije bila neka previše poznata marka auta. Kad sam ga upitao kako to da je kupio baš takav auto, ničim izazvan odgovorio je na pitanje zbog kojeg sam cijeli razgovor i započeo – taj je auto kupio zato što u njemu nema radija.
Konačno smo došli na temu koja me zanimala pa sam udario po njoj. Kad sam ga s neskrivenim čuđenjem (gotovo osuđivanjem) pitao zašto je htio auto bez radija i popratnih glazbenih reprodukcijskih uređaja, jednostavno je odgovorio da ne želi imati radio u autu. Kad vozim, govorio je, želim biti potpuno fokusiran na vožnju, a radio bi mi odvlačio pažnju. U još većem čudu pitao sam ga pa jel’ ga ne iritira neprestano slušati zvuk dodavanja gasa, kočenja i sl.? Mirno je rekao da se naviknuo. ‘Adje dobro, kad si s nekim pa razgovaraš, a kad si sam? Nije ti dosadno? Još sam bio u čudu. Ja obavezno slušam radio i kad sam s nekim, a kamoli kad sam sam, izlagao sam mu svoj pogled na temu slušanja radija u autu. Ne, rekao je, radio bi mi nepotrebno odvlačio pažnju. Kad želim slušati glazbu, odem u svoju sobu i slušam je, ili odem na koncertima, party itd. Kad želim slušati vijesti, isto tako, onda samo slušam vijesti, objašnjavao mi je kao da je to nešto normalno.
Vrlo me to začudilo. U svijetu neslućenih medijskih mogućnosti, u svijetu (multi)paralelnih stvarnosti, u svijetu ekonomizacije vremena, još postoje ljudi koji žele biti fokusirani samo na jedan medij, samo na jednu stvarnost, ljudi koji ne žale vrijeme potrošeno samo na jedan užitak? Ljudi koji su spremni apstinirati, i to od medija koje mogu trošiti kako ih volja. Fokusiranost, mirnoća i posvećenost, kako rijetke vrline našeg vremena