QUO VADIS, AIDA? DUBOKO DIRLJIVA PRIČA O MASAKRU U SREBRENICI
Spisateljica i redateljica Jasmila Žbanić, široj javnosti poznata po svom debitantskom igranom filmu Grbavica, konkurirala je u kategoriji najboljeg stranog filma nominiranog za Oskara s duboko dirljivom pričom o masakru u Srebrenici.
Za dobitnicu Zlatnog medvjeda u Berlinu, “Knight Marimbas” i nagradu kritike na Miami Film Festivalu 2021. te mnogih drugih međunarodnih priznanja, nagrada prestižnog zlatnog kipića je izmaknula. No, ipak ne ostaje žal jer Žbanić ostavlja u nasljeđe povijesni prikaz hrabrosti, ljubavi i izdržljivosti, u priči koju je trebalo ispričati. Užasavajućim događajima Žbanić daje na uvid dubinu ljudskog srce ali i okrutnost koja se ne prikazuje kroz grafičko krvoproliće, ne želeći nasilje pretvoriti u spektakl. Umjesto toga, ovaj snažni i osobni film, želi da širom otvorimo oči da bismo shvatili nepodnošljivu perspektivu najgoreg europskog pokolja u novijoj povijesti. Žbanić se u Quo Vadis, Aida, jednako kao i u filmu Grbavica s velikim suosjećanjem i suzdržanošću bavi posljedicama rata i ožiljcima koje su ostavile na psihu njezine zemlje.
TEŠKE PERSPEKTIVE
Kamo ideš, Aida?, prikladan naslov za priču o ženi koja je stalno u pokretu krećući se u nemogućim okolnostima za koje je potrebno mnogo hrabrosti. Ovaj film donosi priču o događajima iz Bosne, u srpnju 1995. godine, iz perspektive jedne žene, učiteljice iz Srebrenice Aide, koju je briljantno utjelovila i odglumila Jasna Duričić. Aida radi kao prevoditeljica za nizozemske mirovne trupe pod vodstvom Ujedinjenih naroda koje su dodijeljene u zaštiti grada. Kad srpska vojska preuzme grad, njezina se obitelj nađe među tisućama građana koji traže sklonište u UN-ovom kampu. Posao prevoditeljice omogućuje joj pristup ključnim informacijama koje treba protumačiti.
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI
U sporo izgaranoj drami s postepeno rastućim strahom, glavnoj junakinji nameću se pitanja što će biti s njenom obitelji i svim ostalim ljudima, što bi trebalo poduzeti – slijedi li spašavanje ili smrt? Gledajući njezinim očima i slušajući njezinim ušima doznajemo kako su snage UN- a nadjačane te da neće moći spriječiti nagovještaj zvjerstva koji se približava. „Hoće li itko na svijetu biti svjedokom ove tragedije, ovog neviđenog zločina?“ zloslutno moli glas koji se čuje na radiju. Nizozemske trupe djelomično su bile odgovorne za masakr u Srebrenici, rekao je Vrhovni sud, retroaktivno gledajući tragični rezultat koji je mogao biti vrlo različit da su se mirovnjaci držali svoje uloge – zaštiti područja i civila. Zadržavanje neutralnosti u ovoj humanitarnoj krizi rezultiralo je ubojstvu više od 8.000 muslimana Bošnjaka, većinom muškaraca i dječaka od strane bosanskih Srba, pod vodstvom Ratka Mladića koji je naknadno osuđen na doživotnu kaznu za zločine protiv čovječnosti. Kao što se flashbackovi zabave nekih sretnijih vremena isprepliću sa susretima s bivšim susjedima koji su u međuvremenu postali mučitelji, ovaj maestralni prikaz ljudske tragedije otvara pitanje kako je moguće da se zvjerstva i danas u suvremeno vrijeme mogu događati pred očima svijeta i kako taj isti svijet može ne učiniti ništa. Žbanić nas tjera da se upravo to pitamo, a sve u nadi da će izgubljena plima čovječanstva pronaći jednom odgovor.