Put do Pressedana
Cijeli sam život bio osoba koja nije previše voljela naprezati mozak. Na kraju osmog razreda, kada sam odlučivao u kojoj ću srednjoj školi nastaviti obrazovanje, moj izbor bila je Srednja škola Koprivnica (smjer: upravni referent). Dvojio sam između ekonomskog i spomenutog smjera. Od starijih učenika doznao sam da upravna i ekonomska zapravo imaju jako sličan program, samo što je upravna malo lakša… Pa se moj lijeni mozak odlučio za upravnu.
Odmah da vam kažem, istina nije ni blizu toga. No pustimo srednju školu i poskočimo do upisa na fakultet. Moja lijena malenkost nije se previše borila za ocjene. Vodila se starom mudrosti da je svaka bitka, bez obzira na to koliko pobjeda bila blizu, unaprijed izgubljena zbog činjenice da je bilo bitke. Iz toga možete zaključiti da nisam imao bajne ocjene. Sve razrede srednje škole završio sam s uspjehom dobar, osim drugog razreda kada sam se uspio izboriti za vrlo dobar. Državna matura prošla je s dobrim ocjenama – doslovno s ocjenama dobar. Summa summarum, sa svime time i nisam mogao odabrati baš svaki fakultet.
Iskreno rečeno, nisam ni htio otići u Zagreb, Osijek ili negdje još dalje. Htio sam ostati što bliže domu i mojoj voljenoj Podravini. Kako nisam znao razliku između redovitog i izvanrednog studiranja, odlučio sam upisati informatički menadžment na Visokoj školi za menadžment u turizmu i informatici (tada sam se već mogao upisati na Sveučilište Sjever u Koprivnici, ali samo kao izvanredni student, no to nisam htio). To je bilo najbliže onome što sam mogao redovito upisati.
Dragi Bože. Zgrada visokog učilišta u prostorima je vojarne, baš kao i u Koprivnici. Također uređena; stvarno nemam zamjerke. Ali ljudi – katastrofa. Australski dingo nakon dva mjeseca u pustinji bez imalo hrane pitomiji je od ljudi na toj visokoj školi. Referada neljubazna, a 90 posto profesora ljutito na sve što se kreće.
Moja impresija je da bi oni htjeli postati netko i nešto, a nitko iz akademske zajednice uopće ih ne poštuje, što je izvor njihove frustracije. Nećete vjerovati, izdržao sam čak do prosinca. Jača osobnost od moje ne bi izdržala ni mjesec dana, a ja sam uspio čak tri. Kako sam otišao na božićne praznike, nisam se vratio u Viroviticu sve do 1. listopada kad sam se došao ispisati.
U međuvremenu sam se upisao na ovo prekrasno Sveučilište Sjever, i to kao izvanredni student novinarstva. Nije da me novinarstvo nešto previše zanimalo, nego nisam uspio upasti na studij poslovanja i menadžmenta u medijima, takozvani PMM, koji sam htio upisat jer mi se činio jednostavnijim i lakšim od novinarstva.
Vjerujte mi, nisam pogriješio što sam upisao ovo sveučilište. Ovdje sam se preporodio. Kolege studenti uvijek spremni za šalu, ali i za rad. Profesori su oličenje profesionalnosti i ljubaznosti. Uvijek spremni pomoći studentima. Sada mi je drago to što nisam upao na PMM. Ne mogu vjerovati da mi se novinarstvo počinje sviđati.
Tako dolazimo do vremena prije otprilike dva tjedna kada sam se s nekolicinom ljudi s prve godine pridružio našoj vrijednoj ekipi s faksa – redakciji Pressedana. Mogu reći da nas je redakcija stvarno lijepo prihvatila. Sastanci se održavaju jedanput tjedno u ugodnom okruženju. Što se tiče članaka, dali su nam odriješene ruke da pišemo o onome što nas zanima. Tako da ako vidite članke o događanjima na području Koprivnice ili o likovnoj umjetnosti, to će možda biti moji članci. I eto. To je moja priča. Ovako sam došao do Pressedana.
