Put ka sreći, Goran Bare i Plaćenici

Službeno je gotov ženski mjesec. S njim i svi oni ispitni dani, stres, učenje, neučenje, izlaženje iz kuće uz njegovanje posebnog izgleda vampira alergičnog na sunce. Sada ćemo zapravo moći uživati u tim čestim zrakama sunca, možda nabaciti kakvo prvo sunčanje ove godine, s obzirom na to da najavljuju velike temperature ovih dana. Zapravo, najavljuju i neke pahulje ako se ne varam? Ili? Nema veze, i pahulje izgledaju lijepo nakon službeno završenog prvog semestra. Tako i tako smo već dva mjeseca bliže ljetu. Čovječe, kako vrijeme leti. Uvijek će me fascinirati kako ono prolazi, tiho, skoro pa nevidljivo, samo se provlači između trenutaka. Da ga nismo svjesni s vremena na vrijeme, vjerojatno bismo se pri sljedećem treptaju našli na plaži sredinom kolovoza uz lubenicu na jednoj strani i nekakvom koktelčiću s druge strane. Okej, sada trepćem u nadi da se to svakim sljedećim treptajem zbilja i ostvari. Nema veze, uskoro će to. Zapravo, prilično brzo će. Nismo niti svjesni koliko brzo. Ali prvo idemo prikupiti najljepše trenutke i ispuniti njima ove dane i mjesece koji su ispred nas.

Neki dan je bila dodjela Oscara. Osobno, ne gledam to, niti pratim, niti me zanima baš pretjerano, ali uvijek je nekako prisutno gdje god se okrenem i pogledam. Mislim da će uvijek biti osoba kojima će film/glumci/glazba/režija/nešto deseto biti savršeno, drugima će biti tako tako, a treći ne žele vidjeti niti čuti išta vezano za to nešto. Uvijek će biti različitih mišljenja i uvijek će sva ta mišljenja biti točna i ispravna za tu osobu koja ih ima. I to je u redu. Dok god je to mišljenje u skladu s osjećajima te osobe i njenim razumom, mišljenje je ispravno. I točno. Nitko ga ne mora odobravati, ali jednostavno ga SVI moraju poštovati. Iako, sve te dodjele su zapravo i izgubile smisao jer ne priča se danima o tome tko je dobio Oscara, a tko ne, nego kako se netko ponašao i reagirao u trenu dok se netko drugi uspinjao prema pozornici da uzme svoj zlatni kipić. Danima se priča o tome tko je što odjenuo ili možda bolje koga je tko odjenuo. Koliko novaca je potrošeno na nakit, kravatu. Leptir mašnu. Čak su danima prije same dodjele iskakali naslovi kako su zvijezde bile na raznim tretmanima uljepšavanja. Tko se sjeća tko je dobio nagradu za najbolji film, ako se može pričati o tome kako je Lady Gaga gledala Bradley Coopera i kako je reagirala kada je on, šok i nevjerica, poljubio svoju zaručnicu u njezinom društvu? Izgleda da smo zadnjih godina malo preokrenuli tu piramidu vrijednosti, zanimljivosti, značaja. Očito smo sami krivi kada se i danima nakon famoznog zlatnog kipića i dalje priča o zbilja nebitnim stvarima te glamurozne večeri. Naravno, nemam ja ništa protiv vidjeti da netko dobije razna priznanja za svoj rad, da se sredi za takav wow izlazak ili da se posveti nekoliko stranica razgovoru o modnom ukusu i odabiru svih tamo prisutnih. Dapače, volim pročitati nekada takve stvari. Volim vidjeti prekrasne haljine, elegantna odijela i ponosni hod crvenim tepihom. Nemam ništa protiv toga. Samo mi je nekada nevjerojatno koliko dugo neka, da tako kažem, nebitna tema, može biti na silu gurana u samo to oko javnosti kao da nema važnijih tema rasprava i zanimanja. Ali, naravno, svakome svoje. Svi smo različiti. Svi volimo različite teme, imamo različite ukuse. I to je ono što svakoga čini toliko posebnim. Te sitne različitosti zbog kojih se svi međusobno savršeno nadopunjujemo.

Fizička pojava. Koliko je ona zapravo bitna? A koliko je bitan zapravo cijeli paket?  Svako malo možemo vidjeti 10 savjeta kako ostaviti odličan prvi dojam. Bilo da se radi o dejtu. Razgovoru za posao. Prvom danu fakulteta. Upoznavanju roditelja svoje bolje polovice. Ili?