Prvi dio: Pep Guardiola- Čovjek koji je obnovio Cruijffovu kapelu

Klubove ne grade pojedinci već dugogodišnji rad brojnih ljudi koji ih sastavljaju komad po komad i na kraju dobijemo Barcelone, Real Madride, Bayerne i Unitede nogometnog svijeta. Ipak, postoje pojedinci bez kojih ovi klubovi zasigurno ne bi bili gdje su danas. Pep je jedan od takvih ljudi.

„Ponekad se nešto mora dogoditi prije nego što se nešto dogodi“

Kao što je Cruijff rekao u ovom pomalo zbunjujućem citatu, brojne stvari su se morale dogoditi kako bi Pep ostvario svoja postignuća. Ranije sam rekao da postoje pojedinci bez kojih pojedini klubovi ne bi bili gdje su danas, pa isto vrijedi i za Pepa. Iako se radi o vrhunskom nogometašu i treneru koji je donio samo uspjeh gdjegod je otišao, postoje dva čovjeka bez kojih ništa od toga ne bi bilo moguće. Joan Gamper i Johan Cruijff. Njih dvojica, zajedno s Pepom, čine „sveto trojstvo“ Barcelone. Uklonite jednog i Barcelonina povijest je znatno drugačija. Zahvaljujući njima ovaj mladić iz Santpedora (Katalonija) je imao mogućnost da pokaže svijetu što zna. Gamper je ispunio najvažniji uvjet, osnovao je klub, a Cruijffov utjecaj na Pepa je nemjerljiv. Razbio je brojne stereotipe o nogometašima, pokazao da je tehnika igrača jednako (ako ne i više) bitna kao i fizičke sposobnosti. Ipak, najvažnije od svega, dao je prigodu mladom Pepu i naučio ga što je „total football“ (totalni nogomet).

Od malih nogu, Pep je svoje slobodno vrijeme provodio isključivo igrajući nogomet, a često je bio hvatač lopti na utakmicama lokalnih klubova. Već kao dijete imao je nevjerojatnu želju naučiti što više o nogometu, a tko je bolji učitelj od Cruijffa? S 13 godina postao je član, danas svjetski poznate Barcelonine akademije, La Masije.

Bit ću viši od 1.80m i postat ću nogometaš

Gotovo je i smiješno spominjati La Masiju i tjelesne osobine igrača. Zadnja stvar o kojoj ova akademija danas razmišlja je visina, ali situacija nije uvijek bila takva. U Pepovo doba, Messi nikada ne bi dobio priliku postati nogometaš Barcelone. Članovi akademije su s navršenih 16 godina mjereni i onaj tko nije imao barem 180 centimetara nije imao budućnost u klubu. Pep je ipak uspio izrasti do tih 180 centimetara, ali to na kraju nije ni bilo bitno jer se u klub vratio revolucionarni Johan Cruijff.

Pep je tada igrao za Barceloninu B momčad kao desni veznjak. Cruijff je u svom prvom tjednu otišao na utakmice mlade momčadi i kada je vidio Pepa dao je savjet tadašnjem treneru Barcelone B Charlyju Rexachu da ga u drugom poluvremenu postavi u sredinu kao zadnjeg veznog. Ta pozicija nije bila često korištena u nogometu tog vremena, ali se Pep odmah adaptirao i pokazao da je stvoren za nju. To je i pozicija koju je igrao cijelu svoju karijeru. S navršenih 19 godina Pep je dobio priliku protiv Cádiza 1990. godine, a vrlo brzo nakon svog debija, postao je jedan od najvažnijih članova Cruijffovog „Dream Teama“.

Gotovo kao da je Pep bio taj završni komad Cruijffove slagalice jer su nakon njegovog debija počeli dolaziti trofeji. U svoje prve dvije sezone Pep je osvojio La ligu dvaput, Kup prvaka (današnju Ligu prvaka),  Europski superkup i dvaput Superkup Španjolske te Olimpijske igre 1992. godine na kojima je proglašen najboljim španjolskim igračem, a iste godine je osvojio i Bravo nagradu (za najboljeg igrača na svijetu ispod 23 godine).

Deset godina i šesnaest trofeja su ipak bili samo početak

Pep je u Barceloni ostvario brojne uspjehe, ali je njegovo najveće postignuće stvaranje preduvjeta za buduće generacije akademije. On je pokazao da visina i fizičke sposobnosti  nisu ono što određuje mlade igrače. Naprotiv, pokazao je da su tehnička sposobnost i inteligencija sve što je potrebno za postanak igrača svjetske klase. Na taj način je Pep postao za Xavija, Iniestu i brojne druge ono što je Cruijff bio za njega, preduvjet za uspjeh.

O Pepovom stilu igre možemo dugo pričati. Postoje brojne kompilacije na Youtubeu koje vam preporučujem pogledati, ali na najjednostavniji način ga mogu opisati sljedećom usporedbom. Pep Guardiola je bio Cruijffov (kreativniji) Sergio Busquets

Pep je u Barceloni ostao puno desetljeće, a za to vrijeme je osvojio šesnaest trofeja među kojima valja istaknuti šest La liga, dva Kupa kralja i Kup prvaka (prvi u klupskoj povijesti Barcelone). Barcelonu je napustio 2000. godine i postao zamjena za Pirla koji je iste godine napustio Bresciu. Ostatak karijere proveo je u Bresciji, Romi, katarskom Al-Ahliju , a karijeru je završio 2006. godine u meksičkom klubu Dorados de Sinaloa.

Na taj način je završila velika nogometna karijera ovog vrhunskog nogometaša koji je osvojio gotovo sve što je mogao. Bio je važan dio Cruijffovog „Dream Teama“, te je ostavio značajan trag u povijesti Barcelone. Tko bi pretpostavio da je to bio samo početak njegovog nogometnog nasljedstva?