Prva kao novinar

Više puta sam htio kao studentski novinar posjetiti utakmice Slaven Belupa. Moj prvi pokušaj bio je nekoliko dana nakon što smo  posjetili prostorije „Ivana Kušeka Apaša“. Glasnogovornik Luka Šarlija nas je podrobno upoznao s press tribinom i velikodušno nam rekao da na utakmicu možemo, kad god poželimo. Naravno, kao novinari.

Odlična prilika za prvi novinarski izlet. Hajduk, lijepo vrijeme i rođendan Torcide. Nije moglo bolje. Šarlija me uputio na raniji dolazak zbog testiranja koje sam morao obaviti u skladu s epidemiološkim mjerama. Došavši pred stadion, nekih sat vremena prije utakmice, ispred sebe sam vidio oko 400-tinjak Torcidaša. Valjda njih 80% nije imalo Covid potvrdu, a testiranje se obavljalo u samo jednom kombiju. To je trajalo beskonačno dugo, u 25 minuta sam se pomaknuo jedva za dva koraka. Vrijeme je prolazilo i shvatio sam da ću na stadion, ovakvim tempom, ući tek krajem prvog poluvremena. To se nikako nije usklađivalo s mojim planom o live prijenosu utakmice. Znao sam si tepati kako bi to bio presedan na Pressedanu, no od mog presedana, na kraju nije bilo ništa. Da situacija bude još gora, utakmica je izgledala otprilike ovako: pet golova, prepun stadion, pogodak Krstanovića, majstorija Livaje i pobjeda Slavena. Nije moglo bolje.

Drugi pokušaj bio je u petom danu listopada. Utakmica nije bila atraktivna kao prethodna, ali ju se nije moglo samo tako otpisati. Kao nijednu u HNL-u. Liga nije nezanimljiva, a i nema lakih protivnika, kako vole reći treneri, dok razbacuju floskule u svojim medijskim nastupima.

Temeljito sam se pripremio, kao i za susret s Hajdukom. Plan je ponovno bio prijenos uživo. U tome su mi trebale pomoći dvije kolegice. Računao sam da će odaziv i gužva na testiranju biti znatno manji u odnosu na utakmicu s Hajdukom. Gužve i odaziva nije bilo, kao ni testiranja. Nekoliko sati prije dvoboja, glasnogovornik Šarlija me obavijestio da su ukinuli testiranje ispred stadiona, koje je iznosilo prihvatljivih 30 kuna. To je podrazumijevalo odlazak u privatnu ustanovu i plaćanje testa 150 kuna. Za mene, kao studenta, to i nije bila najprihvatljivija opcija.

Treći pokušaj nije se rimovao s imenicom sreća. Bila je to zadnja subota u listopadu. U petak sam se naručio za testiranje u općoj bolnici. Platio sam 100 kuna i dobio Covid potvrdu vrijednu 48 sati. Bio sam uvjeren kako ću sigurno obaviti svoj zadatak iz kolegija ‘Sportsko novinarstvo’ i da ću se, barem na 90 minuta, konačno osjećati kao sportski novinar.

Međutim.

Vraćajući se u stan, nakon testiranja, cimer me obavijestio da je pozitivan na najpopularniju bolest svijeta i kako bismo svi iz stana, zajedno s njim, trebali u izolaciju. Iako samo bio negativan i iako nisam imao simptome, nisam to mogao prešutjeti kolegi koji je sa mnom planirao odraditi tekstualni prijenos uživo. Smatrao sam neodgovornim, uz sve okolnosti, ipak otići na utakmicu.

Od Slavena sam već bio odustao. Uskoro je u HNL-u došla zimska stanka, a bližio se i kraj petog semestra. Planirao sam otići na županijski nogomet ili na Podravku, ali se na koncu i to izjalovilo. Od svih kolegija u mom dosadašnjem preddiplomskom studiju, samo jedan nisam riješio u roku. I taj jedan, bio mi je valjda najdraži. Taj jedan bio je kao krojen za moje afinitete. Ali eto, očito sam najslađe ostavio za kraj.

I konačno, ovog vikenda ukinute su sve mjere. Nema više maski, Covid potvrda i ograničenja. Mogu mirno i sigurno na svoju prvu utakmicu. Prvu kao novinar.

Vozeći se prema „Kušek Apašu“, zamijetio sam kako nema toliko policije. Nije čak ni zatvorena dionica ceste uz sam stadion, kao što je bila dok su gostovali Rijeka, Hajduk i Dinamo. Razmišljao sam kako je to sigurno zbog Kohortaša, kojih očito neće biti puno. Ili zbog njihove reputacije, koja je u odnosu na navijačke skupine iz Rijeke, Zagreba i Splita, ipak više pacifistička.

Pred stadionom sam bio pola sata prije utakmice. Hodajući prema ulazu, susreo sam raspjevane Osječane sa šalovima i drugim plavo-bijelim znamenjem. Zanimljivo, Slavenovi gledatelji i navijači nisu imali obilježja svog voljenog kluba. Vidio sam tu i tamo pokoji šal, podmetače za stražnjicu i ništa više od toga.

Kad sam došao do press tribine za pisane medije, tamo je već bila nekolicina novinara. Mislim da nas je iz pisanih medija bilo skoro pa 10. Na tribini su se kombinirali mladi novinari poput mene i garda stare škole novinara, koji na leđima sigurno broje preko 50 godina. Nije ih bilo teško prepoznati. Pored laptopa je obvezno bilježnica s kemijskom olovkom, točena piva i pokoja cigara.

Smjestio sam se i krenuo promatrati. Nasuprot sam zamijetio hrpu reklama, koje su stajale na mjestu gdje se kod većih stadiona nalaze tribine. Izbrojao sam ih više od 50. Prevladavale su, očekivano, reklame njihovog vjernog sponzora, Podravke.

Puštala se strana komercijalna glazba, nešto nalik repertoaru Otvorenog radija. Moje mišljenje je kako bi bilo dobro glazbeni repertoar začiniti s daškom Podravine. Koliko god ja privatno ne slušam podravske popevke, ne bi mi bilo mrsko čuti ih na domaćoj utakmici Slaven Belupa. Dapače, ne bi bilo ni neprirodno. Tako bi se „Kušek Apaš“ konačno mogao doživjeti kao domaćinski stadion. Vjerujem kako bi time razveselili stariju gardu svojih navijača, a i posljedično možda učvrstili i poboljšali identitet kluba.

Ipak su, sedam minuta prije početka susreta, pustili himnu, koja se ističe refrenom: ‘Idemo Slaven!“ Došlo je oko 800 gledatelja s tim da ih je oko 150 bilo iz Slavonije. Samo tih 150 duša se i čulo kad je sudac zasvirao za početak utakmice. Glasno su pjevali: „Ajmo Osječe“.

Farmaceuti su zaprijetili odmah u drugoj minuti, a koliko je ova utakmica bila važna za navijače Osijeka, najbolje svjedoči reakcija dvoje osječkih novinara desno od mene. Glasno su opsovali u strahu od rano primljenog pogotka. Jednako tako glasno su slavili i pogodak za 1:0. Ni ne čudi, Osječani su pobjedom, samo na koji sat, zasjeli na prvo mjesto.

Neću ulaziti u duboku analizu utakmice, pogotovo ne u taktički dio. Ima na našem medijskom prostoru, Bogu hvala, puno kompetentnih analitičara.

Utakmica je bila napeta, mogao bih čak reći kako je donekle bila i podjednaka. Iako je Osijek statistički gledano bio konkretniji, iz moje perspektive dojam nije bio baš tako jednosmjeran. Pretendent za naslov nije prikazao fluidnost, tečnost i dominaciju u svom nastupu, što i ne čudi s obzirom na brojne izostanke koje su imali. Slaven se s druge strane, nije osramotio. Dali su najbolje od sebe, kako je i sam Zekić rekao. Nisu izgledali bezglavo i uplašeno. Imali su svoje prilike, nisu se branili, stajali su visoko i nekoliko puta bili blizu pogotka.

Iako je koprivnička publika veći dio utakmice bila pasivna, nije bilo teško otkriti, tko im je miljenik. Na svaki njegov dodir temperatura na tribini bi skočila, osjetilo bi se povjerenje u njega. „’ajde, ‘ajde“ vikali bi,  kad bi primio loptu. Njega su na koncu jedinog i ispratili aplauzom.

A za aplauz će, barem u Koprivnici, priliku imati još samo tri puta. Lovro Zvonarek od srpnja službeno postaje igrač Bayern Münchena. Čuo sam starije kolege novinare kako komentiraju: „Ovaj mali je biser. Pravi biser.“ I mogu se složiti s navedenim. Lovro uistinu je biser.

Biser, koji pretendira da jednog dana postane veliki igrač. Volio bih da to i postane. Tada bih s ponosom mogao reći da sam ga uživo gledao sa svoje prve utakmice. Prve kao novinar.

Fotografija: Leo Marković