Priča o ženi koja je 3 puta prošla pakao raka liječeći se u Australiji i Hrvatskoj

Rak je jedna od najtežih bolesti novog doba koja masovno gasi živote naših voljenih. Bolest, od koje nam se grči želudac svaki puta kada ju netko spomene, u Hrvatskoj godišnje ugasi oko 14.000 života. Hrvatska je po smrtnosti od raka u vrhu zemalja Europske unije, ukupno smo na petom mjestu po postotku smrtnosti odmah iza Slovačke, Poljske, Cipra i Mađarske. Ova tema treba više pažnje, bolest se treba otkriti na vrijeme, a oboljelima edukacijom o ovoj temi možemo pomoći.

Moja sugovornica je 49-godišnjakinja koja je kroz pakao te bolesti prošla čak 3 puta, ona želi ispričati svoju priču, no svoj identitet ne želi otkrivati. Prvi puta karcinom joj je otkriven na debelom crijevu 2011. godine. Nakon teških kemoterapija, dvije godine poslije doktori su otkrili da se on proširio na pluća. Pet godine to je sve bilo iza nje, no on se vraća, opet na plućima i sve počinje ispočetka…

Liječenje u Australiji

Prije nego što se vratila u Hrvatsku živjela je u Australiji u gradu Melbourne. Kada joj je prvi puta otkrivena bolest još uvijek je živjela u Melbourneu, gdje se i liječila. Kada sam ju upitala koja je razlika između liječenja ovdje u Hrvatskoj i tamo rekla mi je: «Kada krenemo od početka, od pristupa pacijentu, razlika je ogromna». Upitala sam je na koji način, ona mi odgovora: «Zato što je medicinsko osoblje u Melbourneu ljubaznije, pokušavaju ti objasniti svaki detalj, od čega si bolestan, nude ti psihološku pomoć dok u Hrvatskoj to nisam doživjela.»

Nadalje govori kako je u Hrvatskoj grub pristup prema pacijentima, nisu joj ponudili psihološku pomoć niti bilo koju udrugu u koju se može priključiti kako bi svoje misli podijelila s ostalima koji boluju od iste ili slične bolesti. Govori kako u Australiji nije išla u grupe podrške, ali joj je bilo dovoljno to što su joj ponudili pomoć da zna da nije sama.

Kada su joj 2018. godine otkrili metastazu na plućima, na operaciju je otišla tek nakon par mjeseci. Odmah sam ju upitala je li se to događa i u Australiji, na što mi odgovara: «U Australiji odmah kada saznaš za bolest prelazi se na sve postupke i odmah ideš na operaciju.» U Hrvatskoj nije ni imala mogućnost operirati se u Slavonskom Brodu, gdje živi, nego je morala putovati u Zagreb.

Kroz glavu mi je prošlo da postavim pitanje kako se osjećala u tom trenutku kada je saznala da je bolesna, no odmah sam shvatila «Bože, kako glupo pitanje, pa kako se možeš osjećati kada saznaš tako nešto». Kada sam to pitanje izbacila iz glave, pitala sam ju pa kako onda krenuti dalje, što vas vuče da idete dalje, da ne padnete, ona mi odgovara: «Dalje? Nada, ona uvijek postoji i onda sam sebi kažeš da moraš, moraš si dati šansu u životu, moraš se pokušati spasiti. Kao svijetlu točku imala sam i svoju djecu, zbog njih, da ne budu tužni, da ne ostanu bez majke. Borila sam se.»

Kada sustav zakaže

Ono što me jako zanimalo je boravak u bolnici. Kako se ponaša medicinsko osoblje prema pacijentu u bolnici u Australiji i ovdje u Hrvatskoj, ona kao iz topa odgovora «Fantastično, tamo u Australiji točno osjetiš radost kada dođeš pa te pitaju «Pa gdje si ti nama?, dobro jutro, pa kako si?, sad ćemo to sve srediti.» Ponašaju se kao da ti nije ništa.» A u Hrvatskoj, upitala sam ju i nasmijala se, a ona se isto smije i odgovora:
«Izgledaju kao da im je posao samo nešto što moraju odraditi,pacijent očekuje razumijevanje i ljubaznost od medicinskog osoblja, što ja nisam osjetila. Fali im taj pristup bolesniku. » Sama mi govori kako su ju na terapijama u Melbourne sestre svaki puta okupirale pričom i pozitivom tako da nije ni primjećivala što se oko nje dogođa.

Govori mi kako u Hrvatskoj čekaš PET-CT dva tjedna ili više dok u Austrailiji odmah obavljaš snimanje i u istom danu dobiješ očitan nalaz. U Hrvatskoj je doživjela da joj je krivo očitan CT nalaz. Rečeno joj je da se rak proširio, te da mora liječniku u Zagreb. Razlog tome je što nalaz nije očitala stručna osoba, liječnik radiologije već specijalizant. Nakon toga su je poslali na PET-CT snimanje koje je otkrilo da je sve uredu. Kaže mi da je bila u šoku, uznemirena, nije znala što bi, što će se sada dogoditi, bila je uplašena za svoj život.

Nakon što sam saznala odnos medicinskog osoblja prema pacijentu, zanimao me odnos nas običnih ljudi prema nekome tko je teško bolestan «Ljudi u Australiji su puno educiraniji po tome pitanju, imaju totalno drugačiji pogled na takve stvari» Ispričala mi je kako je najvažnije da se prema bolesniku ponaša kao da bolest ne postoji, ali da budeš tu uz njega.

Svaka riječ je suvišna

«Svaki bolesnik zna što mu treba, njemu je najvažnije da si tu za njega, da ga razumiješ i da si tu. A ne da mu govoriš da se drži. Svaka riječ je suvišna.»

Od ljudi u Hrvatskoj najčešće čuje «Joj, pa kako lijepo izgledaš, kao da ti nije ništa». Priča mi kako joj je najgore kada joj netko kaže «Drži se, ne daj se», ističe kako su to riječi koje ne smiješ reći takvom bolesniku, trebaš se ponašati kao da bolest ne postoji.

Na kraju našega razgovora pitala sam ju što bi rekla nekome tko je tek saznao da boluje od takve bolesti kako bi se lakše nosio s tim, odgovora mi: «Da se ponaša kao da je zdrav i da se raduje svakom danu jer svaki je dan život. Kada se razboliš reci sam sebi Moram!Moram proći kroz to!»

Iz ove priče možemo zaključiti kako naše zdravstvo ne funkcionira kako treba. Onkolozi i liječnici obavljaju svoj posao najbolje što mogu, liječnik zna svoj posao, no ako sustav ne funkcionira sve se oduži te pacijent ne uspijeva dobiti odgovarajući njegu. Pristup osoblja prema pacijentu je neozbiljan. Ta osoba se ipak bori za život, pacijenta se gleda kao broj, a ne kao živo biće.

Kao otpisan

Najšokantnije u o ovoj cijeloj priči je rečenica koju mi je rekla «U Hrvatskoj se takav bolesnik osjeća otpisano». Ako se sustav odnosi prema pacijentu tako da se on osjeća otpisano, kako onda mi možemo znati kako se ponašati, što reći, što činiti, kako mu pomoći.

Kako je sama rekla, riječi su suvišne, ne trebaš ništa reći. Samo budi tu, kada mu trebaš, kada mu je najteže, drži ga za ruku da mu bude lakše. Pomozi mu djelima.

Linkovi na udruge koje pružaju psihosocijalnu, informacijsku i logističku podršku oboljelima od raka:

http://www.svezanju.hr/
http://jedra.toraks.hr/
https://www.klub-nada-rijeka.hr/
http://hlpr.hr/
https://www.onkologija.hr/