Priča iz najljepšega maloga hrvatskog grada

Već četiri godine imam privilegiju raditi u najljepšemu malom gradu u Hrvatskoj. Prije toga mi se sjećanje na Daruvar svodilo na sliku mojega jadnog, a sad već pokojnog, djeda u bolničkom krevetu tamošnjih toplica. Sve dok mi u regionalnom tjedniku u kojem radim nisu dodijelili zadatak da svaki tjedan ispunim nekoliko stranica vijestima i temama iz toga grada, bio je to moj jedini susret s njime. Uspomena nije bila nimalo ugodna. Nije bila čak ni suviše jasna; vjerojatno sam je još kao dijete nespretno pokušala sakriti u neku rasklimanu ladicu svog sjećanja jer me svaka pomisao na djeda na odlasku – pa i ta – činila sjetnom. Stoga nisam bila suviše oduševljena kad sam čula kamo me urednik šalje. No plaća se mora zaraditi, pa sam stisnula zube i pošla.

I danas pamtim kako sam prilikom toga prvoga ponovnog susreta s Daruvarom pomislila kako se od mojeg djetinjstva ondje nije promijenilo baš ništa. Uz rub bujne šume koja s jedne strane omeđuje prvo prigradsko naselje na putu iz Bjelovara još su uvijek stajali veliki plakati s reklamama za gradske manifestacije; a s druge strane ceste, iza kuća s bijelom fasadom i crvenim krovovima koje su me, iz nekog razloga, podsjećale na mamine pravilno narezane kolače, prostirali nestvarno zeleni pašnjaci. U tom sam trenutku na sekundu pomislila kako sam opet dijete na putu svom djedu; gotovo sam mogla osjetiti miris kreme za ruke koju je uvijek koristila baka koja je i tada, toga gotovo zaboravljenog dana, putovala u Daruvar zajedno sa mnom.

Sretna dojka Gole Maje

A onda sam, kako to već rade odrasli i zreli ljudi koji znaju što im je posao, to provjetreno sjećanje opet gurnula u onu ladicu, te odlučila dati Daruvaru još jednu šansu. I nisam požalila. Ti naši prvi susreti bili su savršeno školski. Poput sasvim prosječnog turista istraživala sam ga prema smjernicama iz promidžbenih brošura. U to je vrijeme Daruvar već imao nekoliko titula najljepšega maloga kontinentalnog grada u Hrvatskoj. Svaki put kad bih došla u ured tamošnjega gradonačelnika Dalibora Rohlika nisam mogla ne primijetiti plakete, priznanja i kipove kojima su bili prikriveni zidovi i police njegova ureda. Malo-pomalo, otkrivala sam zbog čega su turistički stručnjaci upravo Daruvaru dodijelili spomenutu laskavu titulu. Ironično, među prvim gradskim znamenitostima koje sam istražila bio je Julijev park, jedan od najstarijih lječilišnih perivoja u Europi. Upravo su u njemu smještene Daruvarske toplice koje su u meni budile neugodne uspomene. No priča koja se vezala uz taj dio grada vrlo me brzo opčinila. Naime, upravo su u Julijevom parku otkriveni ostaci staroga rimskog grada. Arheološka ispitivanja koja su u nekoliko navrata ondje provedena dala su naslutiti kako se ispod parka nalaze stare rimske terme, svetište i trg s kipom rimskog cara Gordijana III., većeg čak i od statue bana Josipa Jelačića koja krasi glavni trg hrvatske metropole.

U par koraka udaljenoj Rimskoj šumi pronađeni su, pak, ostaci koji upućuju na to da se ondje nalazilo rimsko naselje. I danas se ondje naziru ostaci suhozida koji su podigle ruke starih Rimljana. Jednako kao i antička, zanimljiva je i novija povijest Julijeva parka. Uza stazice koje vode između stabala i grmova više od 60 vrsta biljaka – neke od kojih je još prije više od dvaju stoljeća zasadio osnivač suvremenog Daruvara, grof Julije Janković – podignuti su zasebni lječilišni objekti u kojima su se tijekom posljednja dva stoljeća liječile tisuće bolesnika iz čitave Europe, a u novije doba i iz svijeta. Centralno blatno kupalište, Antunova kupka, Ivanovo vrelo (na čijoj termalnoj vodi daruvarski turistički vodiči svojim gostima kuhaju kavu ili čaj)… I na kraju, velik i moderan hotel Termal, srce današnjih Daruvarskih toplica. Ta je ustanova oduvijek bila poznata po liječenju neplodnosti, a radi rješavanja spomenutog problema, onamo i danas dolaze parovi iz čitave regije.

Jedan od simbola Julijeva parka brončana je skulptura „Kupačica“ kipara Antuna Augustinčića. Popularna Gola Maja, kako je zovu Daruvarčani, prije dvije godine našla se u središtu domaće pozornosti nakon što je ukradena iz parka. Svega nekoliko dana nakon nestanka pronađena je u jednom zagrebačkom stanu, raskomadana na 13 dijelova. Lopovi, za koje se pretpostavlja da su je željeli prodati u staro željezo, još nisu kažnjeni za taj kulturocid. Nasreću, stručnjaci su uspjeli ponovno sastaviti Golu Maju i vratiti je u Julijev park. Danas izgleda gotovo netaknuto. Preživjela je i Majina popularna dojka koja, vjeruju Daruvarčani, donosi sreću.

Sumrak vinogradarstva

Odlučite li u šetnji Julijevim parkom prijeći rijeku Toplicu, naći ćete se pred vratima novoga kupališta izgrađenog prije nekoliko godina, termalnoga vodenog parka Aquae Balissae, na čijim vodenim toboganima, jacuzzijima i sličnim modernim sadržajima gosti iz regije uživaju tijekom cijele godine. Ako, pak, iz Julijeva parka krenete prema jugozapadu, oči u oči susrest ćete se s gordim Papukom. Tada će vas put, po svoj prilici, odvesti na Petrov vrh, omiljeno daruvarsko izletište i skijalište. U već pomalo oronulom planinarskom domu dočekat će vas Milivoj Gorinšek.

Dugogodišnji domar tijekom posljednjih tridesetak godina postao je zaštitni znak tog mjesta. Uz čašu poznatoga daruvarskoga Staročeškog piva ljeti ili, pak, šalicu domaćega kuhanog vina zimi, ispričat će vam kako ga je život u najljepši mali hrvatski grad doveo prije otprilike pola stoljeća. Baš kao i u svoju suprugu Daruvarčanku, u božanski mir Petrova vrha zaljubio se na prvi pogled. I odlučio je ondje ostati. Danas tamo dočekuje povremene planinarske ekspedicije. Kuha za njih odličan gulaš ili grah, a u grad se spušta nekoliko puta godišnje.

U njegovom malom raju uglavnom vlada mir. Izuzetak su snježne zime kad se na Petrovu vrhu otvara jedino skijalište u regiji na koje stižu gosti iz čitave središnje Hrvatske. No, priča Gorinšek, danas ih je baš kao i snijega – puno manje nego prije dvadeset godina i više. Otkad vodi brigu o izletištu, ne pamti ni jedan nemili događaj. Tek pokoju anegdotu. Kao onda kad je, prije više godina, na skijanje stigao stranac gluh kao top. Dok je stajao u podnožju skijaške staze prema njemu se s vrha sjurio neki pretjerano ambiciozan skijaš početnik. Vidjevši da se čovjek u podnožju ne miče, leteći skijaš počeo je panično urlati, no njegova ga žrtva, dakako, nije čula. Sudar je, sjeća se Gorinšek, bio silovit. Srećom, obojica sudionika ovoga nemilog događaja prošla su s nekoliko ogrebotina, a međusobno optuživanje naknadno su, unatoč komunikacijskim teškoćama, eliminirali uz poveće količine već spomenutoga kuhanog vina.

Spuštanje s Petrova vrha u grad glavnom šumskom cestom postepen je povratak u civilizaciju. Nakon nekoliko kilometara guste papučke šume pred očima će vam se odjednom ukazati slika stotinu brežuljaka zasađenih nepreglednim trsovima. Daruvarsko gorje oduvijek je bilo poznato po svojim vinogradima i odličnim vinima. Odlučite li svratiti u bilo koju klijet, koje su načičkane uz vinsku cestu, možete biti sigurni da će vas domaćini dočekati raširenih ruku. Čak i danas, kad jedva spajaju kraj s krajem. Drenka Štolc, jedna od najstarijih daruvarskih vinogradarki, u svom mi vinskom podrumu uz čašicu svoje opojne graševine priča kako su prije tridesetak godina ugostitelji iz čitave regije na daruvarske brjegove po vino stizali cisternama. U međuvremenu su tržište preplavila daleko lošija (ali jeftinija) vina iz drugih zemalja, pa su daruvarski vinogradari ostali kratkih rukava. Danas kupci dolaze, kaže mi moja sugovornica, po litru ili dvije. No Daruvarčani se ne predaju. Teško im je i pomisliti na mogućnost da raskrče vinograde koje su njihove obitelji podizale generacijama, brinući se o trsju kao o vlastitoj djeci. Pa guraju dalje sve se nadajući da će i njima opet svanuti.

Grofovi šarmeri

Malo dalje niz vinsku cestu, na putu prema gradu, nalazi se židovsko groblje, jedno od uređenijih u Hrvatskoj. Velika je vjerojatnost da ćete ondje zateći Zlatka Bienenfelda, predsjednika Židovske općine Daruvar, čovjeka koji zna svaki detalj o povijesti židovske zajednice toga grada. Danas udruga broji tek tridesetak članova jer je većina daruvarskih židova pobjegla iz grada još za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Njih 46 koji su tvrdoglavo vjerovali da ne moraju strahovati od dojučerašnjih susjeda tu su svoju naivnost platili glavom. Među onima koji su na vrijeme pobjegli bio je i David Frankfurter čije ime danas nose brojne ulice i trgovi svijeta. Prije rata skrasio se u Švicarskoj gdje je 1936. godine ustrijelio tamošnjega nacističkog vođu Vilhelma Gustloffa. Završio je u zatvoru, no oslobođen je 1945.

Kad se od židovskoga groblja, ponovno uz Rimsku šumu i Daruvarske toplice, spustite u samo središte grada, nećete moći ne primijetiti jedan od ljepših hrvatskih dvoraca. Izgradili su ga još u 18. stoljeću grofovi Janković koji su i započeli noviju daruvarsku povijest. Grad se počeo širiti tek nakon što su oni stigli u taj mali raj uz Toplicu; uskoro je zaradio titulu trgovačkog središta, da bi mu se s vremenom nadijevali i drugi epiteti – grad kulture, obrazovanja, gastronomije… Danas je dvorac djelomično pretvoren u muzej. U jednoj od najljepših soba, posvećenoj upravo obitelji Janković, sa zidova u goste gledaju oči daruvarskih plemenitih predaka. Grofova uz čija se imena vežu različite povijesne intrige i zanimljivosti. Poput one kako su muški pripadnici familije Janković zapravo bili veliki šarmeri za kojima su ludovale brojne Daruvarčanke.

Jedan od najposjećenijih dijelova dvorca je vinski podrum u kojem je sabrano danas najpoznatije daruvarsko blago – najfinija vina iz poznate Badelove Vinarije Daruvar, ali i kapljica grožđa iz vinograda brojnih malih proizvođača. Antun Janković bio je veliki ljubitelj biljaka. Osim Julijeva parka, podigao je prekrasan perivoj uza sam dvorac. I danas ondje vremenu prkosi stablo ginka bilobe, najstariji primjerak te vrste u Europi. U stražnjem dvorištu, pak, slika posve suprotna raskoši koju skrivaju zidine glavnog zdanja. U pomoćnim zgradama danas su uređeni socijalni stanovi. U jednom od njih već 60 godina živi Terezija Josipović, baka Rezika, kako je od milja zovu njeni sugrađani. Priča mi kako je nekad u dvorcu djelovala škola u kojoj je radila kao podvornica. Nakon što su u gradu izgrađene nove škole, a dječja je graja u dvorcu utihnula, zdanje je neko vrijeme bilo napušteno i prazno. Baka Rezika zna svaki njegov kutak. Kaže mi kako gradom oduvijek kruže priče o tajanstvenim podzemnim hodnicima koji iz dvorca vode izvan grada, no ona ih, veli, za vrijeme svojih čestih tumaranja zgradom nije uspjela otkriti.

Najbolji hrvatski burek

Od poduže šetnje gradom malo koji gost neće ogladnjeti. I dok većina turista odlazi objedovati u velike restorane imenovane u turističkim brošurama i prospektima, samo rijetki koji već znaju i najsitnije detalje u Daruvaru zaputit će se u jednu od skrivenih uličica u samom centru, u zalogajnicu Faruka Demirija. Jedan poznati zagrebački novinar je prije nekoliko godina, za vrijeme tradicionalnih daruvarskih Dana Staročeškog piva, slučajno onamo zalutao. Umalo se udavio u Farukovom bureku. Specijalitet kuće u kojoj radi već treća generacija obitelji Demiri toliko ga je oduševio da je o famoznom bureku napisao članak koji je Faruka proslavio preko noći. I tako je Farukov burek postao najbolji burek u Hrvatskoj. Iako su se mnogi Daruvarčani nakon nagle slave još jednog proizvoda iz svoga grada kleli kako su oni i ranije znali da im se pod nosom savija najbolji nacionalni burek, tek nakon objave članka to su priznali i javno. Otada je Farukova buregdžinica puna k’o čep.

Daruvar je, kad je riječ o nacionalnim manjinama, valjda najšarolikije mjesto u Hrvatskoj. Najzastupljenija manjina je češka, potom slijede Srbi, tu su i već spomenuti židovi, Mađari… Svaka manjina brižno njeguje svoju kulturu, a pripadnici različitih naroda funkcioniraju skladno i složno. Organiziraju smotre folklora, koncerte, kazališna događanja, sajmove. S obzirom na to da je kompletna industrija – baš kao i u drugim hrvatskim gradovima – propala za vrijeme famozne hrvatske privatizacije, danas grad svoju budućnost temelji na turizmu. U skladu s tim, u gradu se tijekom svakog mjeseca organizira barem jedna turistička manifestacija: sajam vina Vinodar, kazališni festival Maska, festival zabavne glazbe Darfest, Dani piva, Sajam cvijeća… Bez obzira na to u koje doba godine odlučite posjetiti Daruvar, naletjet ćete na neku feštu. A sve i da svratite baš u onih nekoliko dana kad ih nema, ne morate se bojati da će vam biti dosadno. Ako ništa drugo, u nekom od gradskih lokala zaružit ćete s Daruvarčanima koji su uvijek spremni za feštu. Riječ je o otvorenim i tolerantnim ljudima koji su, zapravo, bez ikakve lažne patetike, ono što će vas najvjerojatnije najviše oduševiti u Daruvaru. Tvrdim to odgovorno, i to kao netko tko se u posljednje četiri godine gotovo svakodnevno druži s njima.

Danas, kad se osvrnem četiri godine unatrag, ona moja početna sumnja vezana uz Daruvar čini mi se dalekom i neopravdanom. Daruvar zaista ima puno toga za ponuditi i čitav je niz detalja vezanih uz najljepši mali hrvatski grad koji vas uvijek mogu iznova oduševljavati. Nisam požalila to što sam tom gradu dala drugu šansu. Daruvar i ja smo se pomirili.