Predstavljamo mlade pisce Alpe-Adria festivala: Tomo Podstenšek - Pressedan
Književnost

Tomo Podstenšek jedan je od najproduktivnijih i najkvalitetnijih suvremenih slovenskih književnika. Iako pripada autorima mlađe generacije, već je primio brojna priznanja i nagrade za svoj rad. Objavio je dvije zbirke kratkih priča i pet romana, od kojih su dva bila nominirana za nagradu za najbolji slovenski roman godine. Ovogodišnji Alpe Adria festival mladih pisaca koji u Koprivnici okuplja književnike iz Austrije, Slovenije, Mađarske i Hrvatske i na kojem kao autor sudjeluje i Podstenšek, kao i sličan festival u Sloveniji u čijoj organizaciji sudjeluje, svjedoče činjenici da književnici u regiji aktivno rade na međusobnom povezivanju.

Od kakve su važnosti takvi projekti za poboljšanje očigledno narušenih odnosa u regiji, ima li književnost uopće takvu snagu?

Naše zemlje su toliko male i u globalnom smislu poprilično nebitne. Političari birače mobiliziraju provlačenjem istih praznih priča, negativnog nacionalizma i lažnog patriotizma koji onda rezultiraju unutarnjom polarizacijom društva i tenzijama u odnosima sa susjedima. Književnici i intelektualci u takvim bi uvjetima trebali biti „glas razuma“ koji će težiti ka normalizaciji odnosa. Vjerujem da svaki oblik međunarodne suradnje u tome pomaže i da se situacija u posljednje vrijeme popravlja, prvenstveno entuzijazmom pojedinaca. Sada je na društvu da njihov trud prepozna i podrži daljnji razvoj sličnih projekata.

Što očekujete od ovogodišnjeg festivala?

Radije razmišljam o dosadašnjim pozitivnim rezultatima, poput slovenskog prijevoda romana Marka Gregura ili objave radova sudionika festivala u Mariboru. Vjerujem da će i ovogodišnji festival polučiti slične rezultate. Nastupi na festivalima i objave u stranim literarnim časopisima dobra su odskočna daska za afirmaciju autora izvan granica svoje države. Osobno mi je uvijek zanimljivo čuti kako moja literatura zvuči na nekom drugom jeziku i kakvi su odazivi čitatelja iz drugih kultura.

Projekt je posebice okrenut mladima i njima želi približiti suvremenu književnost naših prostora. Na koji se način knjiga može popularizirati među mlađom populacijom?

Čini mi se vrlo važnim da se baš mlađe generacije upoznaju s djelima suvremenih autora. Oni pišu o problemima i načinu života koji su mladima bliski i, stoga, lakše razumljivi. Izloženi su nepreglednim mogućnostima provođenja slobodnog vremena pa samim time i knjiga kao medij ima veću konkurenciju. Ona iziskuje određeni intelektualni i emotivni napor i treba uvjeriti potencijalnog čitatelja da se taj napor isplati. Problem vidim i u organizaciji nastave književnosti u školama, gdje se ona prezentira povijesnim redoslijedom. Sa stajališta sistematičnog upoznavanja s književnošću, to je donekle i logično, međutim događa se da na kraju školske godine ponestane vremena za suvremenu književnost. Možda se dio odgovora krije i u rješavanju tog problema.

U romanu Presuda u ime naroda bavite se aktualnim društvenim problemima. Iako je na početku defetistički nastrojen, roman odašilje poruku nade koja se ogleda u zahtjevu da svatko prvenstveno promijeni samog sebe. Ne radi li se o utopijskom prijedlogu?

Iskreno, ni danas ne znam jesam li zadovoljan završetkom tog romana baš zbog mogućnosti interpretacije da se odgovornost za stanje u društvu prebaci na pojedinca. Moja poanta je bila malo drugačija: ako nisi u stanju promijeniti sustav, to nikako ne može biti opravdanje za vlastitu neodgovornost ili pasivnost.

Kritičari Vam često lijepe etiketu pisca s fatalističkim pogledom na svijet.

Da, kritičari vole lijepiti etikete, klasificirati autore, brže-bolje im odrediti mjesto unutar sustava nacionalne književnosti. Neprirodno je to, svaki se roman razlikuje od drugog. Pa ako se i bave srodnim temama, rade to iz različitih perspektiva. To što neki nazivaju fatalizmom, ja bih nazvao realizmom. Naše živote ionako većinom određuju okolnosti na koje nismo imali nikakav utjecaj. U posljednjem romanu Kamen škare i papir bavim se pozicijom nemoćnog pojedinca, zatočenog u situaciji gdje s jedne strane ne može prihvatiti vrijednosti sustava, a s druge se nije spreman odreći blagodati koje život u takvom sustavu nudi.

Glavni junak tog romana osoba je s očiglednim psihičkim smetnjama koja pokušava pobijediti vlastite strahove. Je li to metafora neke šire društvene, kulturne i političke stvarnosti?

Iskreno, nisam o tome razmišljao na taj način, nego sam polazio od pretpostavke da društvena stvarnost i moderan način života rađaju psihički opterećenog, nestabilnog pojedinca. Ali, da, mogao bi se roman tumačiti i kroz takvu metaforu. Svjesno sam htio stvoriti (anti)junaka koji nije simpatičan lik, ali koji kroz svoje unutrašnje monologe ukazuje na brojne društvene nepravilnosti. On je ujedno i pripovjedač, imamo uvid u njegove najcrnje misli i ostaje otvoreno koliko takve osjećaje zapravo preuveličava. Vjerujem da se ni junak, a ni taj pomalo atipičan roman, mnogima neće svidjeti. I to je za mene prihvatljivo. Moj glavni cilj nije da se knjiga čitatelju svidi, više mi znači ako ga uspijem natjerati da kritički promišlja o važnim temama.

Gotovo kroz sva svoja djela provlačite pitanje etike i odgovornog društvenog ponašanja. Je li taj idealizam, koji nesumnjivo nosite u sebi, motivacija za pisanje?

Vjerojatno ima nešto u tome. Umberto Eco je rekao da je funkcija literature priprema na život i smrt. Ljudi su istovremeno i društvena i individualna bića i ta dvojnost i napetost koja iz nje proizlazi su ono što me intrigira. Uvjeren sam da život u socijalnoj sredini, kroz koju se zapravo i formiramo i realiziramo, nosi i odgovornost prema zajednici te da su svi naši uspjesi ostvareni unutar nekog društvenog konteksta. Slično gledam i na vlastiti rad. Bez brojnih književnih prethodnika, obrazovanja, razvoja tehnologije ni ja danas ne bih bio u prilici pisati. Iz te perspektive onda je i lakše kontrolirati autorski ego, koji je uvijek prisutan i često može negativno utjecati na stvaralaštvo.

Rekli ste da knjige pišete u jednom dahu.

Da, u jednom dahu, ali s dobrom i dugotrajnom pripremom. Od početne ideje do njene realizacije obično prođe više godina. Za to vrijeme skupljam materijal, pravim zabilješke, konstruiram likove, radnju i slično. Kad napokon osjetim da sam spreman, krenem pisati i obično kratku priču završim u nekoliko dana, dok mi za roman treba i do godine dana intenzivnog rada. Tako da se to „u jednom dahu“ zapravo više odnosi na kontinuitet nego na brzinu pisanja. A koncept se, koliko god bio detaljno izrađen, tijekom pisanja mijenja. Kad vidim da nešto ne valja, uzmem kraću pauzu, preradim nacrt i krenem dalje. Neke od mojih najboljih kratkih priča nastale su baš na taj način, a i u romanu se često dogodi da ispliva neka sasvim drugačija linija priče od početno zamišljene ili da se pojedinačni likovi izbore za veću ulogu nego što sam im prvobitno namijenio.

Uspijevate li se distancirati od junaka svojih priča?

Kako imam i ponešto iskustva s kazalištem, u posljednje vrijeme čak koristim sistem Stanislavskog i pokušavam ući u glavu svojih književnih junaka sličnim metodama kakve koriste glumci tijekom priprema za ulogu. Ali, imam osjećaj da se uglavnom uspijevam distancirati, barem na kraju, kad su roman ili priča gotovi. Moji glavni junaci mi i ne sliče previše, iako im tu i tamo posudim neku svoju osobinu ili sjećanje pa je distanciranje utoliko lakše. Vodim se poznatom uzrečicom kako „čitatelj živi tisuću života“, a mislim da se ona može primijeniti i na pisca. Empatija i mogućnost da se uživim u živote različitih ljudi i njihove sudbine, za mene su jedne od najvećih čari literature pa mi nikada nisu bili sasvim jasni autori koji u svim knjigama koriste uvijek iste likove ili se drže jednog spisateljskog alter-ega. Ako već imaš, makar i fiktivnu, mogućnost živjeti „tisuću života“, nećeš se valjda tisuću puta odlučiti za jedan te isti život, zar ne?

?>