Predstavljamo mlade pisce Alpe-Adria festivala: Theodora Bauer

Dvadesetsedmogodišnja mlada i uspješna austrijska spisateljica Theodora Bauer ovog će svibnja sudjelovati na Alpe Jadran festivalu mladih pisaca u Hrvatskoj. Dosad je objavila romane Das Fell der Tante Meri (2014.) i Chikago (2017.) te filozofski esej Cosi fanno i filosofi (2016.), dobitnica je mnogobrojnih priznanja i nagrada, a njemačke novine Süddeutsche Zeitung uvrstile su roman Chikago među deset najboljih knjiga 2017. godine. Theodora Bauer u ovom intervjuu otkriva razloge zbog kojih je pisala o aktualnom problemu migracija u svom romanu Chikago, na koji način će se predstaviti hrvatskoj publici te je li prosperitetno živjeti u Austriji od pisanja.

Što hrvatska publika može očekivati od vašeg nastupa na ovogodišnjem Alpe Jadran festivalu mladih pisaca?

Čitat ću izvatke iz knjige i rado ću odgovoriti na sva pitanja koja publika bude postavljala nakon čitanja. Nešto što bi ponajviše moglo zanimati hrvatsku publiku jest to da su glavni protagonisti moje knjige Gradišćanski Hrvati, pripadnici gradišćanske manjine. Postoje rečenice na hrvatskom jeziku koje su ostale neprevedene u njemačkoj verziji knjige kako bi se pokazalo da je višejezičnost bila posve normalna tijekom tog razdoblja, pogotovo u graničnim područjima poput Gradišća. Reakcije na ove rečenice često su vrlo zanimljive. Osobno govorim ponešto gradišćanskog hrvatskog jezika; učila sam ga u školi četiri godine, čak sam sudjelovala u studentskoj razmjeni s učenicima iz Opatije i odlazila u jezični kamp na Cres. Nažalost, dosad sam većinu toga zaboravila, ali možda ću se nečeg prisjetiti kad budem došla u Koprivnicu.

Zašto se vaš posljednji roman zove “Chikago”?

Roman se zove “Chikago”, a ne “Chicago” jer se radnja odvija u saveznoj državi Austrije – Gradišću, a protagonisti romana dolaze iz naselje pod nazivom “Chikago”. Naselje “Chikago” dobilo je naziv po osobi koja je 1910-ih emigrirala iz Chicaga u Gradišće.

Što vas je inspiriralo da napišete takvo djelo?

Ovo pitanje zahtijeva nešto dulji odgovor. U Austriji, kao i u mnogim zemljama zapadnog svijeta, ovih je dana nacionalizam u porastu. Političari se izrazito protive imigrantskim idejama, provode ih i koriste kako bi potaknuli vlastite agende, koje su uglavnom neoliberalne. Oni krive neoliberalizam za sve što je pošlo po zlu i tvrde da je došlo do erozije socijalne sigurnosti zbog imigranata, koji nisu uzrokom globalnih gospodarskih problema od kojih političari sami pate. U međuratnom razdoblju situacija je na mnoge načine bila jezivo slična današnjoj. Nesigurnost o nacionalnim identitetima, ekonomske teškoće, rasistički osjećaji – sve je to izazvalo otrovnu oluju pa sam napisala tu knjigu kako bih potaknula ponovno gledanje u povijest i možda neponavljanje pogreške iz prošlosti.

Je li roman prvenstveno fikcija ili ima doticaja sa stvarnim činjenicama?

Nijedan od likova zapravo nije postojao, ali sam se pobrinula da bi svaki od njih mogao postojati. Bila sam vrlo temeljita u istraživanjima pa su mnoge stvarne činjenice, ono što se zbilja događalo u povijesti tog vremena, ušle u pripovijest.

Što je bio najteži dio pisanja romana “Chikago”?

Definitivno istraživanje.

Koliko vremena vam je bilo potrebno da napravite cjelokupno istraživanje i napišete “Chikago”?

Pisanje je trajalo oko godine dana, ali ako i istraživanje uključim u tu jednadžbu, trebalo mi je puno više vremena. Sjećam se da sam ljeti 2014. počela s istraživanjem, nedugo nakon objave mog prvog romana, a “Chikago” je objavljen 2017. godine.

Koje ste gradove i institucije morali posjetiti kako biste prikupili sve informacije potrebne za pisanje tog romana?

Posjetila sam Hamburg i Bremerhaven – ondje imaju vrhunske muzeje koji se bave temom migracija i koje preporučujem svakome da posjeti. Također, posjetila sam i Kittsee, selo u Burgenlandu, gdje se odvija većina radnje mog romana. Naposljetku sam imala priliku, gotovo mjesec dana, provoditi istraživanje u Chicagu.

Pišete li trenutno novi roman ili dramu?

Pišem, iako sam posvećena završavanju magisterija na Sveučilištu u Beču.

Do sada ste osvojili nekoliko priznanja i nagrada. Koja vam je najznačajnija i zašto?

Ne bih izdvojila nijednu. Veoma sam sretna zbog svake nagrade koju dobijem.

Unatoč svim nagradama i priznanjima, postoje ljudi koji kritiziraju vaš rad. Kako se nosite s kritikama?

Poslušam što imaju reći, ali u konačnosti ne obraćam puno pozornosti na to.

Mislite li da je Austrija dobra država za pisce i da se od pisanja može živjeti?

Da, mislim da je Austrija bolja od nekih drugih zemalja jer još uvijek postoje stipendije za pisce, a i izdavačke kuće dobivaju subvenciju. Vidjet ćemo što će nova vlada učiniti s politikom kulture. Nadam se da ni jedan od kulturnih programa neće biti ukinut.

Koji su vaši književni uzori i idoli, ukoliko ih imate?

To je, naravno, vrlo teško pitanje. Začudo, kad me pitaju za moje književne heroje, najprije mi na pamet padnu ljudi koji su uglavnom pisali drame – Schnitzler, Horváth i Shaw. Neka od mojih nedavnih književnih otkrića uključuju i Margaret Atwood i Virginiju Woolf.

Kada ste otkrili da je pisanje nešto čime biste se voljeli baviti i zarađivati za život?

Unatrag nekoliko godina. Rekla bih da sam znala da želim biti spisateljica otkad sam imala 13 godina.

Sudjelujete i u kazališnom životu. Što vas najviše privlači tome?

Sudjelujem u životu kazališta na drugačiji način od glume, naravno. Ono što mi se sviđa kod kazališta jest da medij u kojem pišete priču nije isti medij u kojem se ta priča i realizira. Kada primjerice pišete roman, pišete ga na papiru ili u Wordovom dokumentu te ga potom vaši čitatelji čitaju kao tradicionalnu ili elektroničku knjigu. Kada pišete dramu, pište riječi na papir, ali one nisu ono što će ljudi pročitati; to nije završna forma. Kazalište kao takvo predstavlja zajednički napor i suradnju između glumaca, redatelja i autora kazališnog djela i to je ono što smatram zanimljivim.

Što biste poručili mlađim generacijama koji bi htjeli jednog dana postati pisci?

Samo nastavite s pisanjem, ostanite ustrajni i odlučni čak i u teškim okolnostima.