Predstavljamo mlade pisce Alpe-Adria festivala: Miklos Benedek - Pressedan
KULTURA

Miklos Benedek rođen je 1984. godine u Topoli u Srbiji. Nakon završene srednje poljoprivredne škole 2009. godine upisuje hortikulturu koju nije završio, a zatim se odlučuje upisati na Filozofski fakultet u Novom Sadu – smjer hungarologija. Prvu zbirku poezije Ne kreće brod objavio je 2012. godine i za nju dobio nagradu Ervin Šinko. Nakon dvije godine objavljuje i drugu zbirku Kao da je od ljudi te za nju dobiva književnu stipendiju Zsigmond Móricz. Benedek se osim književnošću bavi novinarstvom i kazalištem. Suradnik je dnevnog lista Magyar Szó, a od 2015. godine odgovorni urednik u dvotjedniku za mlade Képes Ifjúság.

Kako to da ste se nakon srednje poljoprivredne škole upisali na Filozofski fakultet u Novom Sadu? Jeste li oduvijek gajili ljubav prema književnosti i pisanju?

Nakon srednje škole nisam znao koji bi studij upisao te sam se naposljetku odlučio za hortikulturu. Tada su u mom okruženju svi mislili da je budućnost u poljoprivredi jer čovjek uvijek mora jesti. Nakon tri, četiri godine shvatio sam kako ta profesija nije za mene, istina je da volim cvijeće – doma imam nekoliko desetaka kaktusa, ali ipak mi pripreme za ispit nisu išle, kao da me taj svijet uopće nije zanimao. Nakon pet godina studiranja hortikulture nisam napredovao kako sam zamišljao pa sam počeo tražiti neki novi studij. Prvo što sam našao i što me zanimalo bilo je novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bojao sam se toga što se nastava odvijala uglavnom na srpskom. Svi su mi govorili da novinar mogu biti i bez novinarskog fakulteta i na kraju se to i dogodilo – trenutno radim kao novinar.

Odlučio sam upisati mađarski jezik i književnost. Tada sam već objavio nekoliko pjesama u jednom književnom časopisu. Tijekom srednje škole počeo sam pisati kratke priče i pjesme, naravno ti tekstovi nisu imali veliku vrijednost, ali su meni mnogo značili – ipak su to moji počeci.

Što publika može od vas očekivati na ovogodišnjem Alpe Jadran festivalu mladih pisaca u Koprivnici?

Poziv na festival prihvatio sam odmah, a tek nakon toga išao sam na kartu pogledati gdje je Koprivnica. Nisam dobar iz geografije, ali prvo sam mislio kako je to gradić na moru pa ću konačno moći vidjeti hrvatsko more o kojem svi govore, i koje je važno za vojvođansku mađarsku književnost. Ali da odmah kažem, nisam uopće razočaran što neću vidjeti more. Još nikad nisam bio u Hrvatskoj, siguran sam kako mi ovo jest prvi, ali ne i posljednji posjet vašoj državi. Angela Pataki prevela je nekoliko pjesama iz moje prve i druge zbirke te ću njih prezentirati na festivalu. Nadam se da će publika dobiti adekvatan uvid u moj rad.

Godine 2012. dobili ste nagradu Ervin Šinko za zbirku pjesama Ne kreće brod. Što vam je bila inspiracija za tu knjigu?

Od 2009. godine konstantno sam objavljivao pjesme u časopisima u Srbiji i Mađarskoj. Krajem 2011. godine, tadašnja glavna urednica književnog časopisa Hid pitala me imam li poveći broj pjesama od kojih bismo mogli napraviti zbirku. Količinu sam imao, ali kvaliteta je već drugo pitanje. Urednica i ja smo puno radili te je zbirka nakon pola godine truda i rada objavljena. Mislim kako sam za knjigu od početka dobio veliki broj pozitivnih kritika, a potvrda toga naposljetku je bila i nagrada koju su prije mene dobila najpoznatija imena vojvođanske mađarske književnosti.

Koliko dugo ste pisali Ne kreće brod?

Najveći broj pjesama napisao sam od 2009. godine, ali ako se dobro sjećam – ima i pjesama koje sam napisao još 2006. godine. No prije nego što je izašla zbirka, morali smo puno raditi, starije pjesme sam morao gotovo u potpunosti ponovno napisati.

Kakav je položaj književnika u Srbiji i Mađarskoj?

Trenutno, književni život u Mađarskoj i Vojvodini kao da leti. Književni časopisi izlaze, održavaju se brojni književni festivali, postoji mnogo mladih pisaca i pjesnika. Ono što ponekad nedostaje jesu čitatelji i novci, ali to nikome ne oduzima volju. Književnici rade svoj posao bez obzira na sve i to jest najbolje – oni koji to rade, rade s punim srcem. U sredini u kojoj je neki narod manjina pisci imaju još veću ulogu jer ipak su oni ti koji njeguju jezik te manjine… i malo nas je pa se gotovo svi poznajemo, i pisci i čitatelji. Naime, ni pjesnici ni pisci nisu nedostižni, žive i rade sa svojim čitateljima i to je sasvim normalno.

Osim što pišete knjige, bavite se i novinarstvom. Kada usporedite, je li teže biti novinar ili pak književnik? Koje su čari novinarstva, a koje književnosti?

Novinarska profesija nešto je posebno. Nemaš radno vrijeme, posao ponekad nosiš doma, ne možeš ništa planirati jer nikad ne znaš što će se dogoditi, no s druge strane u tijeku si s događanjima, uvijek znaš tko je i što uradio, tko što misli, zapravo znaš i stvari koje čitatelji ne mogu saznati iz teksta koji si napisao – to je baš uzbudljivo! Mogao bih reći kako je književnost moj hobi, ako mi nije dovoljno ono što sam napisao u članku za novine, onda napišem pjesmu ili prevodim pjesme sa srpskog i hrvatskog jezika na mađarski.

Član ste i amaterskog kazališta Mara – što vas privlači kod kazališta? Je li naporno pripremati predstavu?

Od 2014. godine član sam amaterskog kazališta Mara. Krajem ožujka ove godine imali smo posljednju premijeru i upravo tu predstavu bilo je iznimno zahtjevno i teško pripremiti. Svatko od glumaca je imao više uloga, više karaktera, a k tome nismo imali dovoljno vremena za pripremu. Zbog toga smo posljednjih deset dana svaku večer imali probe. Pored kazališta, svatko od nas radi, no ipak smo nakon radnog vremena dolazili na probe – zaista je bilo naporno, ali kad si na pozornici i znaš da to što si uradio puno znači gledateljima, onda shvatiš da je vrijedno truda. I nakon predstave pljesak… to je uvijek nezaboravno!

Kažete kako vas najviše zanima dijakrona lingvistika i književnost vojvođanskih Mađara – zašto? Postoji li nekakva zanimljivost, nešto što biste čitateljima željeli otkriti u vezi ovih tema?

Oduvijek sam volio povijest, a budući da se dijakrona lingvistika bavi poviješću jezika prilikom upisa na fakultet pomislio sam kako bih se možda mogao baviti upravo poviješću jezika. Jako mi je zanimljivo kako je nastao mađarski jezik, kako se promijenio tijekom stoljeća, zašto i koje pojedine riječi su ušle u jezik te kako su te riječi postale sastavni dio mađarskog jezika. Sve je to zanimljivo, osobito kad vaš jezik nije dio neke velike obitelji. I srodni jezici su daleko te smo vezu s njima izgubili prije nekoliko tisuća godina. Npr. Finci i Estonci, ne razumiju se međusobno, ali ipak su korijeni isti, bar što se tiče jezika. A književnost… zanima me možda zato što su pisci i pjesnici ti koji su pisali o našim problemima, o našim selima i gradovima. Danas sam i ja dio toga.

Odgovorni ste urednik dvotjednog časopisa Ilustrovana omladina koji izlazi kao dodatak dnevnog lista Magyar Szo – o čemu pišete sa svojim suradnicima u Ilustrovanoj omladini, koji vam je cilj?

Ilustrovana omladina časopis je s velikom tradicijom te mi je izuzetna čast bila kada sam izabran za odgovornog urednika. Riječ je o dvotjednom časopisu koji uređuju uglavnom honorarni suradnici koji pored svog rada i fakulteta pišu članke. Trudimo se da svaki broj bude šareniji, trudimo se da čitatelje upoznamo s najnovijim filmovima, knjigama i najmlađim vojvođanskim umjetnicima. Također, imamo i stalne rubrike koje se bave pravom i zakonom, zatim putopis koji piše i uređuje jedan student. Naravno, zabavne stranice koje sadrže viceve i stripove kao što su Calvin & Hobbes, Garfield, Hagar itd. također su neizostavne.

Godine 2014. objavili ste drugu zbirku pjesama Kao da je od ljudi – o čemu ste pisali u ovoj zbirci? Što vam je najdraže iz te zbirke?

U ovoj zbirci najviše volim ilustracije koje je napravio mladi vojvođanski mađarski grafičar Blaskó Árpád. U zbirci se u jednom ciklusu bavim poviješću našeg kraja, pišem o događanjima u dvadesetom stoljeću, a u drugom ciklusu sam napisao seriju pjesama koju zovem trilerom iako kritičari to do sada nisu primijetili, ali su opazili kako ima mnogo životinja. Uglavnom, bavim se istim temama kao i u mojoj prvoj zbirci.

I za kraj… hoćete li nam otkriti pišete li možda i treću zbirku pjesama ili nešto drugo?

Trenutno se najviše bavim prijevodom južnoslavenske poezije. Tijekom posljednje dvije godine preveo sam pjesme Mile Stojića, Marka Tomaša, Delimira Rešickoga, Zvonka Karanovića, Tomislava Markovića itd. U veljači sam predao rukopis nove zbirke pjesama u novosadsku izdavačku kuću koja mi je objavila i prve dvije zbirke. Najvjerojatnije će početkom ljeta izaći treća zbirka pjesmama koje su od 2014. godine objavljivane u časopisima, ali bit će i novih.

?>