Predstavljamo mlade pisce Alpe-Adria festiavala: Andrija Škare

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) diplomirani je novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Puštao glazbu u okviru vlastite indie večeri „Žur“, ali i neovisno, kad bi ga netko lijepo zamolio. Za magazin Globus piše glazbenu i književnu kritiku te surađuje s emisijama „Kutija slova“ i „Signatura“ na Hrvatskom radiju. Prozu je objavljivao u brojnim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekim zbornicima. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma pa vrijedi istaknuti „Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor“. Od samostalnih knjiga objavio je: zbirku zapisa o zagrebačkim kafićima, kavanama i krčmama „S više mlijeka, molim“ (Celeber, 2008.), zbirku priča „Život svijeta koji će doći“ (CeKaPe, 2014.), eseje o vezi glazbe i književnosti „Slušaj me“ (Durieux, 2016.) te još jednu zbirku priča „Društvene igre“ (Hena Com, 2017.)

Što Vas motivira za pisanje?

Motiviraju me ideje. Pišem ako mi nešto padne na um, ako imam skicu za koju znam da je mogu pretvoriti u nešto više, u nešto kompletno, u nešto zaokruženo i suvislo. Motivira me i spoznaja da je od svega što se uopće može raditi na ovome svijetu (a ima toga) pisanje jedna od aktivnosti u kojima najviše uživam.

Koliko Vam je studij novinarstva pomogao za profesiju/djelatnost pisanja?

Malo ili nikako, ali drugo bi bilo iluzorno i očekivati. Teško bi bilo vjerovati da će studij novinarstva imati neki utjecaj na pisanje proze, ali ondje sam naučio neke druge stvari kojih se nastojim držati, u poslu i u životu. O novinarskoj etici, primjerice, o profesionalnom odnosu prema poslu, o tome da nisu stvari uvijek onakve kakvima se čine. Zanimljivo je i možda malo neobično da je od svih profesora s Fakulteta najveći utjecaj na moje pisanje imala profesorica Marina Mučalo s kolegija Radio. Na njezinom smo predmetu svaki tjedan morali pisati izvještaje i ona nas je, među ostalim, učila da izbjegavamo opća mjesta, izlizane poredbe i metafore. Tih se lekcija i danas nerijetko sa zahvalnošću sjetim, pogotovo kada zbog umora ili iscrpljenosti poželim ipak skrenuti prema opjevanoj liniji manjeg otpora ili kada čitam tekstove kolega novinara ili pisaca kojima ona očito nije predavala pa po tim općim mjestima rudare sveudilj se smiješeći.

Koliko Vam obično treba od početka ideje za neku knjigu do realizacije – njezinog objavljivanja?

Svaka od moje dosad objavljene četiri knjige imala je drukčiju sudbinu, porod i nastanak i posve različit put od ideje do realizacije pa teško može biti nekog općenitog odgovora, a osim toga tu u igru ulaze faktori koji sa mnom nemaju baš nikakve veze – stanje u izdavaštvu, ritam kojim Ministarstvo kulture objavljuje natječaje za potpore i dodjeljuje sredstva, voljnost urednika da se pozabavi mojim rukopisom, pučka meteorologija, spremnost poslovično zahrđalog sistema objave knjige da pokrene kotačiće i još štošta. Volim pisati i volim imati objavljenu knjigu u rukama, ovo sve između je neviđeno smaranje iako je, naravno, podjednako važno, neizbježno i, na koncu, nužno. Oko toga nemam iluzija.

Možete li nam opisati pokret “eventualizma” čiji ste osnivač?

Godina je, čini mi se, 2004. Osmero mladih autora osjeća prazninu nastalu raspadom megapopularnog FAK-a i misli da je mladenačka energija i nešto talenta za pisanje dovoljna da je popuni. Okupljaju se oko manifesta, objavljuju zajednički zbornik, odlaze na ekstenzivnu književnu turneju širom Hrvatske i slavno se raspadaju. Ono što tješi je da smo nas četvorica (dakle 50 posto ekipe) nastavili s pisanjem proze i nakon raspada grupe objavili samostalne knjige. To valjda znači da nas nije pogonila samo mladenačka energija.

S obzirom na šaroliko novinarsko iskustvo, radili ste na televiziji, pisali za portale… koja Vam je grana novinarstva u kojoj ste djelovali najdraža?

Bez želje da budem posebno diplomatičan i sasvim iskreno – svaki medij ima svoje čari. Na radiju sam počeo i on je moja prva ljubav, ali televizija je isto magična i lako se zaljubiti u nju, a novinarstvo sam upisao zbog ljubavi prema novinama, prema tisku; ljubavi koja me nikad nije napustila. U nekom idealnom, izmaštanom svijetu u kojem mi netko nudi posao baš kakav želim u svakom od tri medija, mislim da bih ipak izabrao novine. Stara škola.

Kako ste zadovoljni zastupljenošću književnosti u medijima?

Nisam zadovoljan, ali književnost pripada onome što se u medijima obično naziva “kultura”, a istraživanja su pokazala da kultura zanima mali broj ljudi i da se oglasi u rubrici kulture ne mogu skupo prodati. Ili ikako.

Radite li trenutno na nečemu?

Nakon što sam koncem 2017. objavio zbirku priča “Društvene igre” uzeo sam mali predah koji je, eto, potrajao. Imam stotinjak kartica romana koji kanim dovršiti, ali prvo taj početni tekst moram pročitati i iščistiti, a to zahtijeva vrijeme i koncentraciju, dvije valute s kojima u posljednje vrijeme poprilično loše stojim.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja (književnosti)?

Ne može, to je notorna činjenica. Čak niti onih pet ili šest najprodavanijih i najpopularnijih pisaca u Hrvatskoj ne živi od svojih knjiga, nego od pisanja za novine ili nekog drugog posla. Mislim da samo dvoje autora u Hrvatskoj živi od pisanja književnosti i da ne radi ništa drugo, ali možda se varam. Ne u smislu da ih je više, nego u smislu da i oni možda rade nešto dodatno za što ja ne znam. To su Miro Gavran i Sanja Pilić. Svaka im čast.

Je li teško izdati knjigu u Hrvatskoj?

I jest i nije, nema jednoznačnog odgovora na to pitanje. Mladim autorima je sigurno teško, onima koji iza sebe već imaju nešto objavljeno je mrvicu lakše. Nije poanta u objavljivanju knjige, poanta je u svemu onome što dolazi nakon toga, a što ponekad može biti popriličan antiklimaks ako ne znaš što te očekuje. Mislim, može biti antiklimaks i ako znaš što te očekuje, ali onda barem nema iznenađenja, a ja volim ne biti iznenađen.

Koje je Vaše stajalište o položaju izdavaštva u Hrvatskoj?

Iako je opterećeno silnim problemima, izdavaštvo se, slično kao i novinarstvo, pokazuje kao žilava zvjerka koju nije baš lako dokrajčiti mada je dojam da se to pokušava sa svih strana pa čak i one koja bi ga trebala štititi. Puno je tu začaranih krugova, previše je morskih pasa, a premalo novca, ali stvari se nekako ipak kreću, možda i više pogonjene inercijom i entuzijazmom nego prirodnim rastom. No, dobro, važno da se kreće.

Povod je ovom intervjuu Alpe Jadran festival mladih pisaca na kojemu i sudjelujete. Koja su Vaša očekivanja od ovog susreta?

Volim književne festivale jer su oni prilika za druženje s ljudima koje okupiraju slične stvari kao i mene. Ma koliko smo možda različiti i ma koliko možda imali drukčije stavove, umjetničke preferencije i literarna stremljenja, opet nam je svima u središtu pozornosti njegovo veličanstvo tekst. To je dosta dobar temelj na kojem se nešto može izgraditi, prijateljstvo, kvalitetno poznanstvo, kakva suradnja ili tek nekoliko poticajnih razgovora, sve igra.

Što biste poručili nekome tko se želi početi baviti pisanjem?

Prvo, da čita. Bez čitanja pisanja nema niti ga može biti i ako ne čitate ne možete biti dobri pisci. Točka. Druga, vrlo važna stvar je da se u to ide bez ikakvih očekivanja. Teško je nemati očekivanja, jer je tako ljudski nešto očekivati i nečemu se nadati, ali kod pisanja su ona kontraproduktivna i ograničavajuća. U pisanju nema novca ni slave, jedina nagrada je zadovoljstvo kada se nekome svidi ono što ste napisali. Za to se nekad ipak vrijedi boriti.