Poziv koji nema filter za susretanje s onim najgorim – vatrogasac

Zvuk sirena vatrogasaca nešto je što u posljednje vrijeme vrlo često čujem u našem malom kraju, općini Martijanec. Ljudska nepažnja i nemili događaji dovode nam vatrogasce koji su uvijek spremni pomoći ne tražeći ništa zauzvrat. Nebitno radi li se o danu ili noći, uvijek su spremni pružiti svoju ruku pomoći i susreti se s onime što može remetiti ljudsku psihu.

Navikli smo gledati specijalne službe vatrogasaca u raznim serijama i filmovima, no kako zapravo vatrogastvo u Hrvatskoj izgleda nije mi bilo toliko poznato. Upravo zbog toga, ovo većinski dobrovoljno zanimanje u Hrvatskoj uspoređuje se s istim u poznatim serijama poput serije „911“. Sama znatiželja i vlastita iskrivljena percepcija o vatrogastvu omogućila mi je da iz prve ruke saznam stvari, ni više ni manje, od zamjenika predsjednika vatrogasaca Varaždinske županije i predsjednika DVD-a Martijanec, Saše Lenčeka.

Dvadeset i šest godina rukovođenja DVD-om kroz godišnje 365 dana čiste ljubavi

Za sam početak razgovora, doznajem titule, odnosno odlikovanja, Saše Lenčeka, kojeg svi u našem manjem mjestu, općini Martijanec, znaju po svom dobročinstvu i dugom vođenju Vatrogasnog društva Martijanec. Prisjeća se mlađih dana kada je bila smjena tadašnje generacije vatrogastva u našem malom mjestu. Upravo zbog toga je sa svojom generacijom dobrovoljnog vatrogastva izabran za vođenje raznim vatrogasnim zanimanjima, od kojih je njemu pripalo zanimanje zapovjednika vatrogasaca. Od vatrogasnih specijalnosti posjeduje više – manje sve, od gašenja šumskih požara, radova na vodi, tehničke intervencije, dišnih aparata, zdravstvenih intervencija, usluga AVD-a, spašavanja ljudi iz dubina i ostalih za koje sam saznala tijekom razgovora.

„Pored svih seminara voditelja vatrogasne mladeži u vatrogasnim odjeljenjima vatrogasnih operativnih snaga, imam i položeno za vatrogasca s posebnim poslovima i ovlastima te imam položen državni stručni ispit za rukovođenje i zapovijedanje. Pored toga sam i nastavnik, odnosno predavač na vatrogasnim tečajevima gdje i drugi dolaze u vatrogasne škole na vatrogasnu obuku i zvanja. Predajem na tri nastavna predmeta Ustroj zaštite od požara, Vatrogasna taktika i Vatrogasne vježbe, naravno uz suglasnost glavnog ravnatelja policije. Pošto sam zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova, bez suglasnosti ne bih mogao obučavati druge. Pored toga posjedujem vatrogasna odlikovanja Republike Hrvatske. Odnosno, posjedujem sva odlikovanja u bronci, srebru i zlatu. Imam četiri međunarodna vatrogasna odlikovanja od Italije, Slovenije, Češke i Republike Srbije.“ uz sva ta odlikovanja, skromno kaže kako se ne razlikuje od ostalih dobrovoljnih vatrogasaca naše zajednice i pokazuje posebno divljenje pojedincima.

Kako za sebe znaš da želiš biti vatrogasac?

Ističe kako je tradicija odigrala veliku ulogu te je od malih nogu znao da želi biti vatrogasac, to je nešto što ga je oduvijek vuklo, posebice kada se susreo s prvim brentama i besplatnim prskanjem, kaže kako sve tada ide nekim svojim tokom. „Možda je i nešto nasljedno, jer ja uvijek kažem kako je tradicija u našoj Sjevernoj Hrvatskoj takva da svi to nasljeđuju iz nekih pokoljenja, nebitno radi li se o djedu, baki, ujni, stricu. Znači, u igri je ta neka tradicija, ali i škola nekada zna odigrati veliku ulogu, što i mi danas isto prakticiramo, „lovimo“ djecu već od vrtića. Radimo to jer želimo da se tradiciji nastavi i onda već u vrtićke skupine dolazimo s kamionima te prezentiramo vatrogastvo, i to im je uvijek zanimljivo jer uvijek dolazi to pitanje polijevanja, odnosno špricanja vode, paljenje i gašenje rotirki i tako dalje.“

Sve dalje što rade kao DVD Martijanec je nastavljanje tradicije i privlačenje pozornosti mališana kako bi se što prije zainteresirali za dobrovoljni posao koji spašava tisuću života. Ponosno ističe kroz razgovor kako svake godine imaju sve više grupa koji se prijavljuju u početku zbog druženja, hrenovaka i sokova, a kasnije to prerasta u pravu ljubav prema onome što rade i formiraju ozbiljne timove. Kroz razgovor dalje saznajem kako je vatrogastvo za njega neka vrsta poluvojnog roka zato što sve ide po pravilima, čak i neka druženja, ali to je ono što ga veseli, jer kako kaže ovaj posao sigurno nekome mijenja život, ali isto tako kada obuće uniformu vatrogasca, ne predstavlja isključivo sebe već ono što jedno vatrogastvo zapravo je, a to ga izuzetno veseli.

Sustav Republike Hrvatske (ne) reagira na dobrovoljno vatrogastvo

Zahvaljujući mnogim titulama, Saše Lenček posjeduje poziciju predsjednika DVD-a Martijanec već dvadeset i dvije godine te pored takve dužnosti obnaša i poziciju zamjenika predsjednika Vatrogasne zajednice u Varaždinu gdje je u jednom mandatu bio izglasan za preventivu, a u drugom mandatu za odnose s javnošću. Također, zbog njegove šestogodišnje zahvalne pozicije predsjednika Odbora za dobrovoljno vatrogastvo Republike Hrvatske, dobila sam informacije o dobrovoljnom i profesionalnom vatrogastvu u Republici Hrvatskoj.

„Što se tiče dobrovoljstva vatrogastva u Republici Hrvatskoj jest da je to tradicija, ali mislim da se u našem kraju, Sjever Hrvatske, vatrogasac rađa, a ne stječe jer ako se stječe jednostavno on nema osjećaj za posao. Prema tome ja mislim da ni ne možete biti vatrogasac zbog želje nekog drugoga, a ne isključivo sebe, jer sam kroz dvadeset godina rukovođenja društvom mogao vidjeti da vatrogasnom postajom prolaze ljudi koji to imaju prirođeno. To su ljudi koji vole ovo raditi, ali naravno bilo je i onih koji bi na nagovor nekog htjeli raditi, ali ne ide. Stvar je u tome da profesionalno i dobrovoljno vatrogastvo u Republici Hrvatskoj je doslovno isto. Razlika je u tome što je profesionalno vatrogastvo prikaz zaposlenih i dobivanje naknade za taj posao, a dobrovoljci odvajaju svoje slobodno vrijeme i to rade bez naknade i bez ičega. Ističe se njihova dobra volja kojom spašavaju nekog drugoga.“ Naglašava te daje posebno poštovanje dobrovoljstvu vatrogasaca jer ono što gledaju svakodnevno nije ono lijepo s čime bi se netko drugi rado susretao. Republika Hrvatska dosta kaska za razliku od ostalih zemalja, zbog čega Saša Lenček izražava nezadovoljstvo, jer primjerice mora doći do neke tragedije, kao što je bila kornatska tragedija koja je polako počela mijenjati sustav i zapravo pridavati više resursa i vremena za nabavljanje potrebite vatrogasne opreme. Naglašava kako ima puno stvari koje bi trebalo promijeniti u društvu kako bi ljudi za dobrovoljne organizaciji dobivali nekakve benefite jer jedna isprintana diploma i medalja za hrabrost ne mogu se usporediti s onime čemu su naši vatrogasci svakodnevno izloženi.

Ono čime je Dobrovoljno vatrogasno društvo nezadovoljno, uz slabiju organizaciju Republike Hrvatske kod davanje resursa iz proračuna, jest stalno kritiziranje ljudi. Pošto su cijene energenata posljednjih nekoliko mjeseci rasle, tako je i izlazak na jednu intervenciju puno skuplji. Oni gorivo normalno plaćaju, odnosno nisu ničega oslobođeni te bi ljudi trebali razumjeti kako niti jedna intervencija nije besplatna, a svi troškovi su propisani zakonom, odnosno stoje u cjeniku Hrvatske vatrogasne zajednice, koja im služi za usporedbu i lakše praćenje troškova intervencije. „Bila je jedna intervencija u krugu pet kilometara te se dobiva trošak goriva od nekih 1000 kuna. Onda slijedi pitanje -Kako ste vi mogli potrošiti tisuću kuna, a išli ste pet kilometara dalje?-, a nitko nije pitao koliko sati je radio kamion, pumpa, svjetla, rasvjeta, struja ili bilo što, što je bilo na intervenciji i trošilo energente i to je onda katastrofa. Odnosno intervencija zna biti dvije kuće dalje od Vatrogasnog doma, a potrošili smo više energenata ovisno o okolnostima te troškovi ispadnu kao da smo se vozili do Rijeke ili Osijeka.“, izražava nezadovoljstvo reakcijama mještana.

Susretanje s onim neprevedivim

Unatoč povećim titulama, nagradama i predstavljanjima vatrogastva Republike Hrvatske van naše Lijepe naše, razgovorom se uvijek vraćamo na članove DVD-a Martijanec, koji u srcu Saše Lenčeka zauzimaju posebno mjesto. Tim koji je njemu prirastao srcu sastoji se od 166 članova različitih uzrasta od najmanjih do veterana, gdje društvo ima tim od 30 ljudi koji su uvijek spremni izaći na intervenciju. Njegov ponos je taj što od tih tridesetak osoba kao Dobrovoljno vatrogasno društvo imaju 12 žena koje izlaze na intervencije rame uz rame muškarcima, što znači da svi zajedno pokrivaju cijelu općinu od 10 naselja. Nekoliko puta naglašava kako se iskreno divi ljudima koji zajedno uz njega rade za dobrobit naše male zajednice. Zašto? Zato što ti ljudi koji nisu po prirodi vatrogasnog zanimanja ili usavršeni za ono nepredviđeno su jednostavno posebni. Tim DVD-a Martijanec uči jedan od drugoga jer imaju ljude od svih vrsta zanimanja. Od automehaničara, medicinskih sestara, učitelja razredne nastave, profesora, osnovnoškolaca, poljoprivrednika, zanatlija do ostalih zanimanja, a što se tiče vatrogasnog zanata, onda kad dođe ta sirena i uzbuna ne bira se ni mjesto, vrijeme, ni zanimanje i tada se moraju suočiti s onim najgorim – intervencijama s lošim završetkom. Uz sve to, naravno, postoji opasnost i za sebe i za druge jer se susreću s onime s što je ostatku ljudi nezamislivo.

„U zadnje vrijeme vatrogasne intervencije i jesu najgore jer se ljudi susreću s najlošijim uvjetima, primjerice prometnim nesrećama. To morate podnijeti, nema mjesta panici, neznanju i nema mjesta pogrešci. Danas vatrogasci idu na intervencije svih vrsta, od pauka, ili kada je drvo palo na cestu, spašavanja mačaka, vrana, ali i sve do najtežih prometnih nesreća, utapanja, vađenja utopljenika, strujnih udara, požara, isto tako eksplozija plina. Zabilježene su i nesreće gdje su izbijali ogromni požari, jedan takav smo imali u našoj općini gdje smo se susreli s požarom pilane. Bio je to požar u trajanja od tri neprekidna dana i tek onda vidite koliko si kao vatrogasna postaja i vatrogasac slab s opremom i s vodom i sa svim mogućim jer je vatra jača od bilo čega. Ili pak, kada imamo poplave gdje si nemoćan kod tolike količine vode, i ti ponekad ne možeš spasiti sve ljude koje imamo ovdje. Upravo zato ja mislim da je taj poziv vatrogasaca stvarno za specifične ljude i za one koji u tome ustraju. Za mene su to posebni ljudi jer gledaju ono što drugi ne žele vidjeti, a to je crna kronika. Ti ljudi doslovno svako malo gledaju u to i ti ljudi su spremni od 0 do 24 sata izaći i riskirati vlastiti život da bi nekoga drugoga spasili. Takve osobe mi kao vatrogasno zajedništvo imamo, oni od 0 do 24 sata izlaze na intervencije u bilo koje doba dana ili noći. Oni su spremni vlastiti život ugroziti da bi drugoga spasili, dok primjerice ostali mogu doma sjediti, gledati televiziju, lajkati ili komentirati gdje uglavnom i kritiziraju, a nisu nikada takvo nešto probali.“

Filmovi su oni sa sretnim završetkom, život je realnost

Prilikom moje znatiželje i dotadašnjeg vjerovanja kako se ništa previše ne razlikuje od onoga što gledam u serijama i filmovima gdje su uglavnom u glavnoj radnji vatrogasci te s mislima da otprilike znam što vatrogasci rade, dotakla sam se stvarnosti koju mi je pokazao moj sugovornik. Ona je došla u obliku spoznaje mog sugovornika, i vrlo brzo je upravo ta spoznaja stigla do živčanih stanica moga mozga te je zaključak bio takav da su u filmovima i serijama zabilježeni sretni završetci, dok je stvarnost surova.

„Prošle godine smo nažalost, imali tri mrtve osobe na intervencijama i to naravno nije sretan kraj. To je loš kraj i ljudi dožive taj neki šok. Mi smo imali vatrogasce koji su doživjeli stres i omogućili smo im psihološku pomoć. Dobro je da taj vatrogasni sustav, u Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici ima ljude za takve situacije. Za ljude koji dožive neki psihološki šok ili neki nepredvidivi stres, onda mi imamo ekipe kojima se može pružiti besplatna psihosocijalna pomoć, pogotovo ako se radi o žrtvama na intervencijama gdje to budu primjerice djeca ili nemoćni. Tada dolazi jedan tim stručnjaka i doktora koji odrade nekih mjesec dana s tim osobama da bi oni što lakše prebrodili sve to i da bi to lakše otišlo u zaborav. Iskoristili smo to prošle godine jedanput kod jedne intervencije jer neki nisu mogli poslije te intervencije spavati, nisu se ni dobro osjećali. Ja vjerujem da je tako jer su vidjeli jako loše stvari i nije nimalo lako, ali onda smo to odradili i poslije im je bilo lakše.“ riječi su Saše Lenčeka koje su moju razinu empatije prema vatrogastvu našeg društva podigla još i više.

Ipak, predsjednik DVD-a Martijanec, Saša Lenček, nastajao je podići naše raspoloženje kada se prisjećao intervencija sa sretnim završetkom. Saznanje da je bilo dosta intervencija gdje je naše Dobrovoljno vatrogasno društvo u zadnjem trenutku spasilo nekoga prije katastrofe ili imalo pretragu terena kod prijava o nestanku osobe sa sretnim završetkom, potaknulo je naš razgovor dalje.

„Imali smo intervencija gdje smo našli malu djevojčicu iz jednog drugog sela koja se u polju izgubila. Da je nismo pronašli tu noć možda ne bi preživjela jer je bilo izuzetno hladno. Zatim je bila intervencija jednog požara kuće gdje je došlo do eksplozije plina. Nismo znali da je u kući bio ilegalan frizerski salon te da je bio plinski sustav s bocom za grijanje i cijevi. Kada smo stigli na intervenciju, požar je već zahvatio cijelu kuću te smo mi što prije reagirali i spašavali jednu baku koja je bila nepokretna. Baku smo kroz plamen vadili van te kad smo stigli van i predali je hitnoj pomoći, kuća je eksplodirala. Izbjegla se velika nesreća jer se sve to moglo dogoditi pet sekundi prije s nama i s tom bakom kada bi se još uvijek nalazili u kući.“ prisjeća se sa sjetom i ponosom u glasu.

U redu je osjećati strah tokom nesreća!

Jedan dan obavljanja vatrogasnog posla u odnosu na 365 dana zapravo je teško opisati jer se taj dan sastoji od intervencije, vraćanje stvari na svoje mjesto poslije iste, čekanje nove intervencije u svakom trenutku te rješavanje papirologije, jer se danas svaki prijavljeni slučaj sastoji od same intervencije i papirologije koja slijedi poslije nje. Saša Lenček ističe kako je žalosno to što je ovo početak šestog mjeseca, od našeg razgovora je prošlo nekoliko dana, a tim DVD-a Martijanec je već 27 puta intervenirao, što je upola više nego cijele prošle godine.

Naš razgovor završen je pitanjem straha i intervencija te mi je objašnjena procedura o dojavi za intervenciju te pokazana sva oprema kod vatrogasnih dojava. Sada zaista mogu reći da sam nešto novo naučila, primjerice zapovjednik DVD-a Martijanec mi je objasnio proceduru izlaska na intervenciju i sada znam otprilike kako radi sustav kada netko nazove broj 193 i prijavi neki događaj koji zahtjeva pomoć vatrogasaca. Nakon završenog razgovora, u istom trenutku se upali sirena te cjelokupni tim dobiva SMS poruku o dojavi. Odmah iza toga ide i poziv telefonskog operatera koji zove tim da se javi u vatrogasni dom, tu vatrogasci imaju mogućnost birati brojeve 1, 9 ili 3, ovisno o tome jesu li poslovno ili primjerice zdravstveno spriječeni, nakon čega dolaze u vatrogasnu postaju i pripremaju se za izlazak na teren. Za vrijeme ulaska u kamione, odnosno izlaska na intervenciju, dobivaju GPS koordinatne i bilježe se najbliži sustavi da se sazna o kakvoj intervenciji se radi. Moj sugovornik me upozorava kako je ono najbitnije na svakoj intervenciji, osim ovih tehničkih stvari, paziti na sebe, a onda i na druge.

Za kraj sam dobila i odgovor na pitanje o dojavama i pojavi straha kod intervencije. „Kod dojave me nikada nije ulovio strah. Međutim, strah se uvijek dogodi kada bude dojava o intervenciji gdje je netko nastradao koga znaš. Nikad nije problem izaći na intervenciju tebi trećoj osobi koju upoznaš na intervenciji, jer onda se radi rutina. Kada znaš da je dojava vezana za nekoga s kim si rodbinski povezani ili se radi o tebi dragoj osobi stvara se adrenalin i panika. Stalno ti se vrti po glavi kojekakvi scenariji i pitanja što bi bilo kad bi bilo, što ako se to desilo, ako ne i ovo.“ objašnjava te oboje zaključujemo kako je to normalna prirodna reakcija koja se javlja kod svakoga kada je u pitanju tako specifična situacija.

Ono što sam naučila prilikom ovog razgovora je to da uvijek treba odvajati filmove od stvarnosti, isto tako, postala sam bogatija za jedno, usudila bi se reći, znanje o vatrogasnim dojavama i intervencijama te postala još više empatičnija prema ljudima koji stavljaju sebe u opasnost kako bi spasili druge. Rečenica koja će mi uvijek ostajati u glavi i nakon ovog razgovora je „Bilo kada, bilo gdje, pazi na sebe, onda i na druge!“

Fotografije: DVD Martijanec