Pozitivni rezultati za osobe s invaliditetom traju do isteka raznih poticaja, nagrada i mjera

Prema procjenama UN-a od deset stanovnika svake zemlje najmanje je jedan u izvjesnoj mjeri invalid. Međutim, unatoč brojnim konvencijama i strategijama kojima je primarni cilj zaštita prava osoba s invaliditetom, mnogi od njih smatraju kako se poduzete mjere u stvarnosti ne primjenjuju.

U izvješću o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj navedeno je kako u Hrvatskoj živi 511281 osoba s invaliditetom. Prema dostupnim podacima zaključeno je kako osobe s invaliditetom čine oko 12,4% ukupnog stanovništva. Najveći broj osoba s invaliditetom ima prebivalište u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. U te dvije županije živi oko 27% od ukupnog broja osoba s invaliditetom.
K.L. ima 60% tjelesnog oštećenja donjih ekstremiteta kao i skoliozu kralježnice. Prema Zakonu o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom osoba s invaliditetom je svaka osoba koja ima trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi. Ratificiranjem mnogih međunarodnih pravnih dokumenata, Hrvatska je stvorila široku osnovu za provođenje aktivne politike ljudskih prava. UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom jedan je od posljednjih dokumenata donesen od strane Ujedinjenih naroda. Primarni cilj same Konvencije je ostvarivanje i garancija ljudskih prava osoba s invaliditetom donošenjem konkretnih mjera kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo da se što prije obrazuju i zapošljavaju na ravnopravnoj osnovi. Na temelju navedenih međunarodnih dokumenata u Hrvatskoj je razrađena Nacionalna strategija o izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom na svim područjima života.

K.L. i sama ističe da su “ Sadržajno dokumenti u RH vezani uz teme izjednačavanja osoba s invaliditetom korektno izrađeni. Ono gdje kao društvo, samim time i država, debelo padamo, to je primjena napisanog u stvarnim situacijama. Stvarne situacije su realnost kojom nisam zadovoljna. Zapravo, dovoljno je pogledati zastupljenost osoba s invaliditetom na lokalnim i regionalnim izborima koji nam sada dolaze. Osobno, u svojoj županiji, ne znam ni jednu osobu s invaliditetom koja je trenutno kandidat/inja za neku od funkcija u lokalnoj ili regionalnoj vlasti.” S druge strane, donošenjem ovih strategija došlo je i do djelomičnih poboljšanja, tako su recimo navodi K.L. : “Značajna poboljšanja u zdravstvenoj zaštiti, osigurana je pristupačnost novim ili obnovljenim građevinama (iako često imamo stvaran problem što zaposlenici ne znaju pokrenuti ugrađenu rampu ili rampa „trenutno“ ne funkcionira), profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom, ZOSI (Zavod za profesionalnu rehabilitaciju, vještačenje i zapošljavanje osoba s invaliditetom) i Centar za profesionalnu rehabilitaciju sve više postaju partneri poduzećima i samim osobama s invaliditetom što se itekako mora pohvaliti, sve se više omogućuje da osobe s invaliditetom sudjeluju u kulturnom životu (barem u okviru udruga i sličnih organizacija).

Pozitivni rezultati traju dok traju i poticaji i nagrade od države

Glavni problem s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u gotovo svim područjima života, a osobito vezanim uz zaposlenje su predrasude. S time se slaže i naša sugovornica koja je i često bila žrtva istih: “Predrasuda o osobama s invaliditetom kao „manje produktivnim, nesposobnim“ radnicima od kojih poduzeće „neće imati nikakvu korist nego samo smetnje“. Mnoge osobe s invaliditetom poslodavcu ne spominju svoj invaliditet u strahu da će ih odbiti zbog te činjenice. Poslodavac je taj koji mora sebe promijeniti i osvijestiti kakav potencijal imaju osobe s invaliditetom i koju dodanu vrijednost daju njegovom poduzeću. Moramo odbaciti negativnost i uzeti ono pozitivnu da bi poboljšali postojeće stanje. Pozitivni rezultati danas traju onoliko koliko traju razni poticaji, nagrade i mjere koje država daje poslodavcu za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko OSI ostane kod poslodavaca raditi nakon isteka određene mjere… ili koliko OSI dobije ugovor na neodređeno, bolje radno mjesto nakon osposobljavanja ili veću plaću. Ukinimo sve mjere i dobit ćemo pravo stanje u segmentu zapošljavanja osoba s invaliditetom.”
Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika (osim predstavništava stranih osoba, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica), dužni su zaposliti, na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru i u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom. U suprotnom, od 1. siječnja 2015. postali su obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade.
K.L. zaključuje kako je nužna promjena svijesti u državi prema osobama s invaliditetom. Međutim i ona sama ističe: To se ne može dogoditi dok šutimo o svemu što se oko nas događa i osobe s invaliditetom prepuštamo na brigu udrugama i specijalnim ustanovama. Osobe s invaliditetom moraju uvijek i u svemu imati jednaka prava kao i svaka druga osoba. Država mora poticati dugoročno i održivo zapošljavanje osoba s invaliditetom. Uvesti osobnu invalidninu svakoj osobi s invaliditetom bez obzira na radni status. Prilagoditi obrazovni sustav osoba s invaliditetom potrebama na tržištu rada. Uključiti medije u poticanje ravnopravnosti osoba s invaliditetom. Da bi došli do zapošljavanja osoba s invaliditetom, moramo ih najprije obrazovati za ona područja i one poslove koji se uistinu na tržištu rada traže i omogućiti im praksu s kojom mogu konkurirati ostalima i biti uistinu dio tržišta rada. Mi danas obrazujemo osobe za zanimanja na kojima se ni osobe bez invaliditeta mogu zaposliti. Tu je korijen problema. Nije poanta da osoba s invaliditetom dobije srednju stručnu spremu i sjedi ostatak života doma, nego da sukladno mogućnostima, ostvaruje sredstva potrebna za život .