Poruke s estrade
Slušajući nedavno na hrvatskoj glazbenoj televiziji Party mix (to bismo preveli kao pjesme za zabavu?), u uhu su mi ostale riječi pjesama koje su dominirale repertoarom. Radi se, dakako, o pjesmama kraljica hrvatske estrade, Severine i Jelene Rozge, zatim pjevačica koje su im glavna konkurencija, kao što su Danijela Martinović ili Andrea Šušnjara iz Magazina, ili pak novih lica poput Lidije Bačić i Kristine, te iskusnijih lica poput Nede Ukraden iz susjedne zemlje. Budući da njihove pjesme znatno utječu na određenu populaciju, razmislio sam o nekim porukama koje je u njima moguće prepoznati.
Prvo što mi je bilo zanimljivo je činjenica da hrvatska estrada gaji multikonfesionalnost. Tako Severina u pjesmi Hurem posti kao sred Ramazana, a Rozga se nalazi u stanju nirvane, što saznajemo iz njezine istoimene pjesme. No, osim činjenice da se Severina približava islamskim, a Rozga indijskim religijama, više me zainteresirao stav koji pjevačice izražavaju prema muškarcima. Krenimo od Severine. U pjesmi indikativnog naziva Tarapana Seve pjeva da se oko nje nalazi „hiljadu luđaka“ koji misle da je laka, odnosno „hiljadu kretena“ koji osim svojih žena nešto bi sa strane… Severinu, dakle, okružuju luđaci i kreteni. Više sreće nema niti Andrea Šušnjara iz Magazina koja u pjesmi Jutro nakon konstatira „Caka, je u tom caka, / svaka cura mora / jednom pronaći divljaka“. Kristina u pjesmi Odnijela te votka svojem dragom želi poručiti „jasno ti je da si nula, / ali ja sam stotka“. Lidija Bačić pak u pjesmi Viski izražava nezadovoljstvo činjenicom da „nitko više ne zna prići curi na finjaka“, a Neda ukraden u pjesmi Tetovaža (koju izvodi s Ivanom Zakom) konstatira da njezin dragi život provodi kao „baraba“. Vodeće naše estradne dive muškarce vide, dakle, redom kao luđake, kretene, divljake, nule, barabe i slično. Stoga ne čudi da im i cjelokupno stanje u kojem se nalaze izgleda kao „totalni raspašoj“ (Danijela, Raspašoj), „tarapana“ (Sverina, Tarapana), „urnebes“ (Danijela, Capuccino), čak i kao „cirkus“ (Rozga, Cirkus).
No, primijetio sam da su se i kriteriji naših estradnih umjetnica prema muškarcima promijenili. To se lijepo može ilustrirati usporedbom dviju pjesama o brodovima, izvedenima na splitskom festivalu 1978. i 2012. godine. Prva od njih je pjesma Ta tvoja barka mala Ljupke Dimitrovske, u kojoj malu barku svojeg dragog naziva brodom: „Ta tvoja barka mala, / što pusta na sve strane / Ja sam je brodom zvala, / ja sam je brodom zvala / A jedva u nju stanem“. I dok Dimitrovska tješi svojeg dragog da je njegova mala barka za nju ustvari brod, Danijela Martinović u drugoj pjesmi posvećenoj brodovima na splitskom festivalu, Brodolom iz 2012., svojem dragom predbacuje da je njegov brod premali: „Amore mio, ja moram ti reći / o, da je bar malo / bar malo ti veći, / to bi bilo to“. Kriteriji su se u tih tridesetak godina, čini se, bitno promijenili.