Pit… i to je Amerika, Azra

Udahnem, izdahnem. Udahnem, izdahnem. Trudim se disati normalno nakon toliko pojedene hrane. Da ne pričam o tortama za doručak. Da, za doručak. Strašno. Totalna neumjerenost u jelu i piću. Dobro, zapravo se radi o jednom jedinom obroku u danu koji se sastoji od nekoliko sljedova predjela, glavnog jela i deserta, tako da se taj jedan jedini obrok vremenski produlji na cijeli dan, pa navečer, kada legnem u krevet, mogu maziti trbuh i food baby. Da. Božić je nekako postao sinonim za daj-hrane-mesa-kolača-svejedno-prejedanje-here-i-come. Nije da se ostatak godine ne jede fino ili da nema kolača, nego se sada svi ugledamo u Djeda Mraza i uzmemo ga kao uzor za fit liniju koju želimo njegovati ovih dana. Drugim riječima, trebamo kile da nas griju za vrijeme hladnih, zimskih dana. Kada smo već kod toga…

Zbog Božića nisam primijetila nešto jako bitno. Nešto što se uspjelo poskrivećki dovući i uvući. I to još prošli tjedan. Inače, uvijek čestitam taj događaj jer imam osjećaj da bi ga se i trebalo čestitati. Ipak dođe jednom godišnje kao rođendan. Ali ovaj put sam u potpunosti zaboravila na to. I priznajem, malo me grize savjest. Jer ne znam da li je itko čestitao. Ili je ona ostala bez ijedne jedine lijepe i tople riječi. Pa službeno je stigla zima! Službeno je došla starica u dugom, elegantnom bijelom kaputu koji joj se vuče po podu i ostavlja led i sige iza sebe. S dugačkim prstima u tamno plavim rukavicama pronalazi i najmanje pukotine u ulicama kojim prolazi, a sa šarmantno zločestim osmijehom izaziva svijet oko sebe. Jedini zvuk koji ju odaje su one male potpetice kojima elegantno korača i izaziva led u žilama i strahopoštovanje. Jer se zna koliko blaga zna biti. Ali i okrutna. S kašnjenjem joj želim čestitati što je dočekala svoju smjenu i što je opet gospodarica sljedećih nekoliko mjeseci. You got this, girl. Woman. Old Woman. Kako god želiš. Pardon. Kako god želite. Na Vi smo, znam. Moja greška.

Službeno je prošao Božić. Još doček Nove godine i kako ono dalje ide? Čeka se ljeto, zar ne? Tako se dijeli godina, čujem. Na čekanje ljeta i Božića/Nove godine. Neću. Odbijam tako dijeliti godinu. Zapravo odbijam uopće dijeliti godinu i samo čekati nešto. Ne želim čekati praznike. Niti snijeg. Niti Valentinovo. Ne želim čekati rođendane i ljeto. Kraj školske/akademske godine. Ne želim čekati. Zar je smisao svega ovoga samo čekanje i odbrojavanje do nečega? A ono između samo gledanje na sat i križanje dana na kalendaru? Volim sve dane. I noći. Sve trenutke prije, između i nakon. Zapravo, ni ne gledam ih tako da budem potpuno iskrena. Gledam ih kao na sada. Na upravo sada. Ne prije, između ili poslije. Samo sada. Ne vidim smisao čekanja i odlaganja. Ili konstantnog traganja za pravim trenutkom. Ne, ne. Samo sada. Pa i svi ovi veliki datumi kada dođu će također biti gledani kao sada, zar ne? Sve će doći, bilo za tjedan dana, bilo za mjesec dana, bilo za 365 dana. Doći će. Ispunite dane do onda. Ispunite trenutke, sekunde i sate. Upotpunite bijelo platno na kojem su označeni samo ti veliki datumi. Nemojte doći na kraj još jedne godine, izvaditi to godišnje platno i onda se čuditi kako ima samo nekoliko velikih polja na kojima su ispisani datumi, a između sve bijelo. Crtajte po platnu. Crtajte kemijskom, pa što ako ne možete izbrisati ako napravite nešto krivo. Uzmite vodene boje, pa što ako vam se cijela čaša vode razlije i oboja cijelu trećinu platna. Uzmite nezašiljenu olovku i crtajte nepravilne debele crte. Pišite pjesme bez rime i smisla. Pišite nepovezane riječi, nabacajte ih bez pravila. Samo upotpunite polja između tih velikih etapa koje su savršeno pravilno raspoređene tijekom cijele godine.  Nemojte čekati i čekati i samo odbrojavati. Nije to smisao vremena kojeg imamo u svojim rukama. Ne postoji samo jedan gospodar vremena, svatko je svoj gospodar i svatko sam odlučuje što će raditi s vremenom kojeg ima u svojim rukama. Svatko odlučuje kako će povući konce koji ne drže lutku, već vrijeme. Iskoristite ga. U potpunosti ga iskoristite. Jer kraj je godine. Već je kraj još jedne godine. Kako izgleda vaše godišnje platno? Jeste ponosni na njega? Još uvijek ga stignete staviti u šarenilo. Vi ste glavni umjetnik u njegovom kreiranju.

Pred kraj godine, uvijek se sjetim školskih dana kada sam pisala datum na početak svakog lista prije onog službenog naslova Školski rad. Sjećam se kako sam tjednima krivo pisala godinu jer se nisam mogla naviknuti da je nova godina (možda je do mene i mog pamćenja brojeva jer sam, evo, prije koji dan, stala i pokušavala se sjetiti da li imam 23 godine ili 24 i onda sam dobila blagi srčani kada sam shvatila da imam 24). Mislim da ću kada ponovno krenu predavanja pisati samo datume, bez godina. Makar, možda da pišem i godine zbog onog vježba čini majstora?

Za tri dana je doček 2019. godine. Nadam se da ćete ga provesti točno onako kako želite. Bilo da je to na trgu, u hotelu, u vlastitoj sobi s dobrom knjigom i čašom vina, čaja, pive. Možda u kafiću u gužvi balona, u stanu s društvom ili boljom polovicom. Možda kakvim bijegom daleko od svih i svega. Na bilo koji način da dočekate Novu godinu, nadam se da ćete ju dočekati točno onako kako vama najbolje odgovara. To je najbitnije. Bilo gdje, bilo kako, ali kada otkuca ponoć, da se nasmijete sami sebi, osjetite ono posebno zadovoljstvo i sreću, i nastavite biti ono što jeste. Želim vam sretnih novih 365 dana da ostvarite sve svoje planove i snove i iskoristite svaki trenutak najbolje što možete!