Pisanje dnevnika – mudrost ili ludost?

Još od početka ožujka, nekako sam se samoinicijativno odlučila da započnem pisati dnevnik. Čula sam da je to odlično za novinare, da svakodnevno vježbaju pisanje, sastavljanje i sabiranje svojih misli, ali i da je prekrasna uspomena kada jednog dana nađete taj dnevnik i krenete čitati.

Počela sam ga pisati netom prije početka ove pandemije, potresa, karantene i zabrane kretanja. Nikad si ne bih zamislila da ću takve misli i događaje zapisivati u svoj dnevnik. Već sada kada krenem na početak dnevnika, dakle radi se o razlici od dvadesetak dana, jasno je da sam živjela u kompletno drugom svijetu i stanju misli. Samo sam na kratko spomenula koronavirus u smislu, „Ah opet Kinezi rade probleme“ i u mislima „Ma neće to do nas doći“. Zaokupljena sam s tako bezvrijednim stvarima, ni brige ni pameti. Već kada se približavao dan kada smo imali „Dan otvorenih vrata Sveučilišta Sjever“, na kojem  sam vodila panel raspravu, tada već počinjem ozbiljnije shvaćati situaciju u Hrvatskoj ali i oko koronavirusa. Naš fakultet se odlično pripremio i odgovorno ponio prema cijeloj situaciji. Slušali su sve mjere i odredbe koje je izdao stožer i na svakom toaletu bilo je dostupno dezinfekcijsko sredstvo u pozamašnim količinama. Osjećala sam se sasvim sigurno i znala sam da radimo sve kako treba. No, bila sam i dalje previše zaokupljena svojim nastupom i da to napravim što bolje i prikažem faks u najboljem svijetlu, kako bi srednjoškolci vidjeli koliko znanja i vrijednosti stječemo ovdje.

Voljela bih s Vama podijeliti jedan dio što sam zapisala u dnevnik, a nije privatnog karaktera, upravo na  datum prvog dana proljeća, i na Međunarodni dan sreće.

„20. ožujka”

Prvi dan proljeća, i Međunarodni dan sreće. Što je sreća uopće sad u ovo vrijeme? Prije bih rekla da je za mene sreća kad imam neki odličan outfit,  lijepo se sredim pa me dečko izvede na večeru ili odem sa svojim prijateljicama na kavu. To su mi bile baš stvari za gušt. Ta estetika lijepog, frizura, šminka i lijepa odjeća. Ili neki lijepi izlazak i izlet s mojim prijateljicama na Kalnik i slično. Najveći gušt mi je bilo u ljeti, kad nam se navečer oko 22 sata pojavila želja da idemo jest u McDonald’s. Sjeli bi u auto i otišli u Varaždin, pojeli i vratili se kući. Koja sloboda kretanja. Zaželjeli bi za vikend otići u Graz, rezervirali autobus i otišli. A danas, na dan kada je 128 zaraženih u Hrvatskoj, u Italiji preminulo skoro 700 ljudi od koronavirusa. Danas mi je sreća biti zdrava. Sreća mi je da su svi moji, meni bitni, ljudi zdravi. To je sreća. Vidjeti ih,zagrliti ih. Zahvaliti im na tome što postoje i što paze na sebe i ostale. Situacija postaje sve ozbiljnija i brinem se kako će završiti faks ove godine. Kako ću pisati i braniti završni rad. Za sad se fokusiram da što bezbolnije odradim online faks. Da ostanem zdrava, prisebna i vedrog duha. …“

Sada kada gledam misli od toga dana, nakon potresa i stresova proživljenih time, nakon zatvaranja gradova, vrijeme propusnica za kretanje, zatvaranja kafića i svega što nije neophodno za život. Moji problemi od tog dana čine se smiješni i naivni. Ali i dalje moje misli o tome što je to danas sreća, kakav život danas živimo, ostale su iste. Naša sloboda kojom se toliko hvalimo, tako je krhka. Mi ljudi toliko smo mali, nezahvalni. Nikad nisam voljela taj užurbani život, ali jako mi je teško sada kada ne mogu vidjeti ili očekivati skori povratak oca koji radi u Njemačkoj. Ne mogu očekivati posjet prijateljica jer su također uz svoje obitelji. Sada sve postaje tako nebitno i pada u drugi plan. Na prvom mjestu nam je psihičko i fizičko zdravlje. To je sve. Tako je jednostavno.