Paula Petak: “Kada sam prvi put kročila na zeleni travnjak i obula kopačke znala sam, to je to!”

Paula Petak je 20-godišnjakinja iz mjesta pokraj Ludbrega kojoj je nogomet puno više od samog ”trčkaranja za loptom”. Još kao mala zavoljela je loptu. Od male curice koja je jedina igrala s dečkima dogurala je sve do Prvoligaškog kluba Katarina Zrinski, gdje danas ostvaruje vrhunske rezultate.

Što te potaknulo na treniranje nogometa?

Sam početak moje nogometne karijere nije bio planiran. Od malena sam imala ljubav prema lopti i sportu, bilo da se radi o košarci, rukometu ili nogometu. Pošto sam još bila dijete koje nije znalo čime se želi baviti u životu, istraživala sam sve strane poimanja sporta. Prvi put kad sam kročila na zeleni travnjak i obula svoje prve kopačke, znala sam, to je to!

Gdje si započela svoju nogometnu karijeru?

Svoju karijeru započela sam u NK Dravi iz Svetog Đurđa, malom selu kraj grada Ludbrega. Tih dana bila sam jedina cura koja je igrala zajedno s dečkima. Nikad se nisam bila susrela s nezrelim i ružnim ispadima od strane drugih nogometaša, jer me moja ondašnja ekipa uvijek branila i čuvala pošto smo svi bili iz male sredine i svi smo se družili i izvan terena. Cijelo svoje osnovnoškolsko školovanje igrala sam u ovom klubu, koji će mi uvijek ostati u lijepom sjećanju.

Kažeš da si tada bila jedina cura među dečkima, kada si onda započela igrati s curama?

Pa kako su godine prolazile, ženski nogomet više nije bila tako sporna tema te sam 2014. po prvi puta zaigrala u ženskom nogometnom klubu Podravina ’02. Godinu dana kasnije, 2015. potpisala sam za ŽNK Koprivnicu.

Trenutno igraš za prvoligaški klub ŽNK Katarina Zrinski, kako je to započelo?

Kao što sam već spomenula 2015. sam potpisala za ŽNK Koprivnicu, gdje sam igrala četiri godine, no zbog nekih nesuglasica, napustila sam klub i krenula dalje. Prošle godine dobila sam priliku igrati u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi za žene i tu nije bilo vremena za neodlučnost. Pošto su stvari već ionako krenule nizbrdo s prijašnjim klubom, nisam oklijevala i potpisala sam tako za ŽNK Katarina Zrinski.

Jesi li igrala na nekom većem natjecanju ili utakmici?

Imala sam čast, zajedno sa svojim prijašnjim klubom iz Koprivnice, prisustvovati na međunarodnom turniru za žene koji se održavao u prekrasnom gradiću Mentonu, na Azurnoj obali same Francuske, gdje smo postigle i više nego odličan rezultat i vratile se doma ”obojane” u broncu!Također, igrala sam i na najvećim malonogometnim turnirima u Hrvatskoj, poput Kutije šibica i samog Zagreb Wintercupa.

Kakva su ti iskustva i doživljaji s tih natjecanja?

To je nešto sasvim neopisivo! Taj osjećaj napetosti koji izgara u tebi kad najbitniju tekmu završiš neriješeno kako je bilo i u Francuskoj te sami jedanaestercikroje vašu sudbinu. Kad ljudi na tribinama skandiraju tvoje ime, tek tad znaš koliko daleko si dogurao! To je bio jedan od ljepših osjećaja kad smo iz velike Francuske izašli kao mali brončani pobjednici

Smatraš li da ženski nogomet može postati popularan kao i muški?

Kako sam opisala svoja iskustva i doživljaje i koliko god sve lijepo i krasno zvučalo, nažalost smatram da ženski nogomet nikad neće doseći popularnost kao muški. U sadašnjemsvijetu još uvijek postoji previše predrasuda koje se godinama ne mogu smanjiti nego se samo povećavaju.

Koja ti je najveća želja vezana za nogomet?

Kao što sam bila malo prije spomenula, teško da će se u Hrvatskoj moći živjeti od ženskog nogometa. Upravo zbog tih muško – ženskih razlika koje se rade, smatram da prosječna plaća jedne igračice nije ni približna cifri koja se spominje u muškom nogometu. Tako da nemam velikih očekivanja od nogometne karijere. Ali još sam mlada. Uživam u svakom treningu, svakom druženju poslije utakmice i što je najvažnije, uživam u samoj igri. Mislim da mi taj osjećaj sreće nitko ne može oduzeti. Moja najveća želja, a da je vezana uz nogomet bi bila da se s godinama otvori što više ženskih klubova u Hrvatskoj i da se svima pokaže kako je moguće jednu večer plesati u štiklama, a već sutradan „zaplesati“ na travnjaku.

Baviš li se još čime osim s nogometom?

Pošto igram u Prvoj hrvatskoj ligi, a usto i radim, nemam baš vremena za bavljenje nečim drugim. Nogomet je ono što volim i nikad mi nije teško izdvojiti vrijeme za trening ili utakmicu, a uz to se i dobro provedem. Što je najbitnije, uz sve to mogu voditi i normalan privatan život. Uvijek imam vremena za svoje voljene, a i često se viđam s prijateljima. Kad dosegnem određene godine života i više ne budem mogla trčkarati za loptom kao malena djevojčica, naravno da ću se posvetit nečem drugom, ali nogomet će zauvijek ostati moja prva ljubav.

Spomenula si da radiš, možeš li nam otkriti gdje, osim naravno ako nije tajna?

Naravno da nije tajna. Trenutno radim kao konobarica u Caffe Baru ”Bukovečki dvorac”, koji se nalazi nedaleko Ludbrega u Velikom Bukovcu. Mislim da se mogu pohvaliti da kuham poprilično dobre kave, tako da se nadam da se vidimo na kojoj!