Pacific Rim: Uprising (2018.) – Je li se isplatilo čekati pet godina?

U ljetu 2013. godine ljubitelji Sci-Fi žanra počašćeni su filmom čija je radnja bila idealna za sve fanove ”monster movieja”; veliki roboti sukobljeni s još većim čudovištima. Ova jednostavna i ambiciozna ideja bila je pod vodstvom Guillerma Del Tora, redatelja čija je karijera prepoznatljiva upravo po takvim filmovima. Nismo morali gledati dalje od ”Hellboya” (2004.) ili ”Panovog Labirinta” (2006.) kako bi utvrdili da je nadaren za tu tematiku i da je film u dobrim rukama. S Del Torom na čelu i glumačkom postavom koju su predvodili Idris Elba, Charlie Hunnam i Ron Perlman stvoren je iznenađujuće zabavan ljetni blockbuster. Pet godina kasnije dobili smo dugo očekivani nastavak.

Mnogi su fanovi originala (uključujući i mene) bili skeptični od samog početka, ponajviše zbog toga što Del Toro nije redatelj nastavka. Original je sve važne elemente filma uspješno kombinirao: zanimljiva priča, impresivni specijalni efekti, dobro koncipirane bitke i dovoljno razrađeni likovi.”Uprising” je bio suočen s visokim zahtjevima publike te zadatkom unaprjeđenja i nastavka priče nakon kaiju rata. Steven S. DeKnight pokušao je popratiti i nadograditi Del Torovu ideju.

Najpoznatiji po svom radu na seriji ”Daredevil” (2015.- ) i ”Smallville” (2005. -2007.), DeKnight nema gotovo nikakvog iskustva u filmskoj industriji te mu je ovo bio prvi film kojeg je režirao, a ovaj nedostatak iskustva vidljiv je u brojnim segmentima. Glumačka postava također je većinski ”nepoznata”, izuvez nekoliko imena iz originala, kao što su Charlie Day, Burn Gorman i Rinko Kikuchi, dok ulogu protagonista igra John Boyega, trenutno najpoznatiji kao Finn iz ”Star Wars” nastavaka. On je ujedno i najsvjetlija točka filma.

Prošlo je deset godina od pobjede u kaiju ratu i zatvaranja zadnjeg prolaza u Pacifiku, a ljudska se rasa polako oporavlja i popravlja masivnu štetu nanesenu tijekom napada. Kroz naraciju mladog Jakea Pentecosta (John Boyega), sina poznatog generala Stackera Pentecosta (Idris Elba) dobivamo uvid u trenutno stanje svijeta. Također saznajemo da Jake nije poput svog oca, ne želi slavu ni čast, a dane provodi zabavljajući se i provaljujući u stara Jaeger spremišta kako bi ukrao i prodao vrijedne dijelove. Tijekom jedne od ovih provala upoznaje Amaru Namani (Cailee Spaeny) te oboje ubrzo završe u postrojenju namijenjenom za obuku Jaeger pilota. Tamo upoznajemo ostale likove, no jedini likovi koji su dovoljno razrađeni i bitni za priču te stoga vrijedni spomena su doktorski duo iz originala, Dr. Hermann Gottlieb (Burn Gorman) i Dr. Newton Geiszler (Charlie Day) te Jakeova polusestra Mako Mori (Rinko Kikuchi).

Nakon ovog prvobitnog upoznavanja svih važnijih likova, film radi svoju prvu veliku pogrešku; previše vremena posvećuje razvijanju prijateljskog odnosa između Jakea i Amare, no cijeli proces čini se jako forsiran i nepotreban, pogotovo uzmemo li u obzir da je glavni cilj radnje sukob robota i čudovišta. Da je ovaj odnos razrađen malo bolje i po mogućnosti malo brže, gledatelji ne bi imali dojam da se u gotovo pola filma ništa ne događa. Ovu pogrešku donekle ublažava Boyega svojim humorom i karizmom, no i to ubrzo pada u vodu zbog mnogobrojnih scena koje prate razvijanje Amarina odnosa s ostalim kadetima.

Previše vremena posvećeno je ovim nepotrebnim segmentima, a premalo upravo onome što nas je sve toliko oduševilo u prvom djelu; vizualnom spektaklu i užitku gledanja masivnih, razornih borbi. Čak i likovi koji su u originalu imali svrhu i vitalni dio u cijeloj priči ovdje se potpuno izokreću ili koriste tek kao način da se radnja nastavi. Ovo je ponajviše slučaj s likom dr. Newtona, koji je zajedno s dr. Hermannom u originalu činio zabavan, ali efikasan duo vitalan za razvoj priče. Charlie Day bio je savršen za ulogu ekscentričnog i energetičnog ”ludog znanstvenika”, a ovdje sve te osobine nestaju.

Kada napokon dobijemo ono što smo došli vidjeti, borbu kolosalnih bića i robota, cijelo iskustvo čini se dosadno i neefektivno. Možda zato što se bitke odvijaju po danu,  za razliku od većinski noćnih bitki u originalu, a možda zato što nas jednostavno nije briga hoće li piloti u Jaegerima nastradati. U svakom slučaju, bitke nisu ni približno impresivne koliko bi trebale biti da zasjene navedene nedostatke.

Ukratko, ”Pacific Rim: Uprising” bio je razočaravajuć u gotovo svakom pogledu. Boyega i Day jedine su svijetle točke cijelog glumačkog sastava, a njihov doprinos nije bio dovoljan da ovaj film postavi uz bok svog prethodnika. Pet godina čekanja dostojnog nastavka bilo je uzaludno.