Ovisnik o biciklizmu – priča Branimira Buhića

Koprivnica. Grad sporta, grad rukometa i nogometa. Ali, volimo se pohvaliti da smo najbiciklističkiji grad u Hrvatskoj. Zašto ne? Evo nekoliko „zdravih“ primjera. U Koprivnici djeluju Old timer klub Biciklin, Biciklistički klub Rotor, na gradskim trgovima i ulicama postavljene su replike povijesnih bicikala, među kojima je i ona Leonarda da Vincija.

Središnji trg krasi Spomenik biciklu, a po stanovniku imamo najviše asfaltiranih biciklističkih staza. Idemo dalje. Volimo biti „in“ te je s toga naš grad nekoliko puta proglašen kao „smart city“ godine. U gradu funkcionira besplatan sustav „Bicko“, javni servis za prijevoz građana biciklima.

Dosta tehnikalija. Bitni su ljudi. U ovoj priči bitni su bicikilisti i biciklizam. Bitan je čovjek, moj prijatelj, koji se „krizi srednjih godina“, blago rečeno, odupire prepuštanju osjećaja slobode pedalirajući prirodnim prostranstvima gdje god i kad je to moguće, da ne ulazim u detalje. Možemo odmah zaključiti da ne troši lovu na brze i ušminkane automobile, skupocjenu „fensi šmensi obleku“, ispijanje „mast hev“ pića i korištenje raznih preparata za pomlađivanje svega i svačega. Šalu na stranu. Jednostavno svoje slobodno vrijeme ulaže u gušte i zdravlje, a da pritom ne zapostavi svoju obitelj.

Branislav Buhić, moj „frend“ kojem u osobnoj iskaznici piše da ima spojene brojeve četiri i sedam (47) je glavni lik ove priče.

Pričamo tako, i pitam ga pa Brane, dobro zašto baš biciklizam uz sve moguće sportove?

„Ha vidi. Probao sam ti ja neke sportove, ali niti jedan me nije dovoljno ispunjavao. Prije, sad već 15-a godina, točnije 2007. godine, kupio sam svoj prvi brdski bicikl. Tu započinje moja avantura vožnje biciklom po šumi. Tada sam shvatio da upravo time želim ispuniti svoje slobodno vrijeme. Oduvijek sam natjecateljskog duha pa sam uskoro krenuo s natjecanjima u brdskom biciklizmu.“

Mnogi se pitaju kako to da se neki u srednjoj ili zrelijoj dobi počnu baviti nekim zahtjevnijim sportom, poput biciklizma. Koja je tvoja motivacija u ovim godinama?

„Moj moto ti je da uvijek treba ići težim putem i mislim da se uz veliko htijenje i trud sve može. To me motivira jednako kao i spoznaja da me vožnja biciklom opušta. Naravno, na taj način čuvam i svoje zdravlje. Pa vidiš da dobro izgledam, mladoliko, hahahahaha.“

Brane ima zaista sreću da ima prekrasnu obitelj. Supruga, kćer i sin dosta često s njim idu na natjecanja. To mu daje dodatnu snagu da bude bolji i brži. A možemo reći i da idu na obiteljski izlet.

Zanima me kak’ izgleda tvoj dan kad imaš trening i tko ga osmišljava i na koji način?

„Moj dan započne, naravno odlaskom na posao u ranim jutarnjim satima. Ovisno o završetku posla, ponekad samo rekreacija, a ponekad pravi trening koji traje otprilike dva do tri sata, odnosno vozim 50, 70, 100 ili ne znam 150 kilometara. Kraj dana rezerviran je za obitelj. Plan treninga i njegovo izvođenje radi mi osobni trener. Ponekad treniram sam ili u grupi, a o oko održavanja bicikla uglavnom se brinem sam.“

Postoje brdski i cestovni biciklizam.

„Tako je. Iako zvuče jako slično, brdski i cestovni biciklizam su dva dosta različita pojma. Osim u njihovim karakteristikama i sastavnicama (drugačiji položaj vožnje, različita važnost aerodinamike), razlika je i u biciklima. Brdski bicikl, za razliku od cestovnog ima šire gume, veću masu….“

Zanimljivo je da si isprva, kad si shvatio da je biciklizam prava stvar za tebe, manje-više vozio sam ili s nekolicinom prijatelja. Nakon toga si se priključio biciklističkom klubu.

„Istina. Prvi klub u kojem sam trenirao je BK Rotor Koprivnica. Tamo sam proveo vrijeme od 2014. do 2020. godine. Prije dvije godine pridružio sam se jednom od najuspješnijih klubova u Hrvatskoj, BK Rijeka. Odlična logistička organizacija, osiguravanje dijelova i dodatne opreme za bicikl, briga oko zdrave prehrane i samog zdravstvenog stanja članova kluba, samo su neki od razloga zašto sam se odlučio na iskorak i odlazak u Rijeku.“

Brane, u organizaciji si utrke kroz Hrvatsku. Koje su tvoje obaveze?

„Na utrci kroz Hrvatsku ili „Cro race“ radim već pet godina. Zadužen sam za koordinaciju u cilju i postavljanje sigurnosnih mjera u krugovima da ne bi došlo do većih padova im ozljeda. Prije same utrke odlazim na njeno trasiranje i izvid rute.“

Sudjelovao si na mnogim utrkama. Izdvoji neke koje odskaču od ostalih.

„Vozio sam zaista po cijeloj Hrvatskoj i Europi. Posebno bih izdvojio kvalifikacije i nastup na amaterskom svjetskom prvenstvu koje se održalo prošle godine u Sarajevu. Radilo se o utrci koja se vozila po drugačijim i opasnijim uvjetima. Naime, tijekom utrke padali su kiša i snijeg, ceste su bile zaleđene te su mnogi natjecatelji morali odustati. Usprkos svemu završio sam utrku i osvojio 23. mjesto. od otprilike 500-ak prijavljenih natjecatelja. Isto tako izdvojio bih utrku održanu u Poreču,  Istria 300 – Ride your limits. To mi je bio pravi izazov. Stazu dugačku 300 kilometara odvozio sam za 11 sati i 11 minuta.“

Rekoh, bravo majstore, svaka čast. Ali ne bih htio biti na tvojem mjestu kad se skineš s bicikla nakon pola dana. Nego Brane, daj mi još reci jel’ bi htio možda voziti Tour de France, odnosno postoji li mogućnost?

„Tour de France nemam mogućnosti voziti jer je to utrka namijenjena za najbolje profesionalne timove kojih ima svega 18. Međutim, nema veze. Ostvario mi se san gledajući utrku uživo. Bilo je to za mene jedno vrlo lijepo i posebno iskustvo, a nešto sam malo i naučio.“

Nego, prijatelju, opiši ti meni za kraj, onak’ filozofski riječ biciklizam

„Hmmmmm. Mogu reći da je to poseban sport kojeg čini spoj zdravog života, ekologije, zabave, turizma i prehrambene industrije. Jel’ to to? Dobro?“

Ma, Brane, prijatelju, svjetski, a naše. A sad bicikl ostavi sa strane i idemo….