Otrov, Crvena jabuka

Tražila sam šal jučer za faks. Znate onaj jedan jedini šal koji dolazi u obzir kada je hladno. Onaj famozni deka-šal. Da, upravo taj koji odmah padne na pamet kada spomenemo deka-šal. I kao slučajno sam pogledala u ormar u kojem znam da nije. I kao slučajno je tamo bio sakriven mali bijeli bor, ukrašen mašnama i perlicama kojeg demonstrativno izložim na stol čim dođe 1. prosinac. I kao slučajno sam dotaknula taj bor, čisto da postanem svjesna da će uskoro biti vrijeme da izvadim taj bor ukrašen s mašnicama i perlicama. Da, deke-šala kao slučajno nije bilo tamo, ali nema veze (puno slučajnosti, znam, što ću). Bio je točno tamo gdje sam ga ostavila prošli tjedan kada me vani iznenadilo sunce. Vrijeme je čudo zadnjih tjedana. Kada krenem, toplo je i sunčano. Kada se vraćam, gackam kao mali pingvin od hladnoće. O da, definitivno je vrijeme za deku-šal. Baš me briga što izgledam kao smotuljak u njemu.

Konačno je došao taj dugo očekivani tjedan u 11. mjesecu. Tjedan kojeg znamo pod imenom Sajam knjiga. Sajam fantazije, drugih svjetova i različitih dimenzija. Oni dani kada svi putevi vode na te male štandove s hrpom knjiga od kojih svaka zove da se uzme baš nju. Neke privlače svojim bogatstvom slika i boja, druge naslovom koji u nama izaziva vrtlog osjećaja i znatiželje, a treće niskom cijenom (tko nas drugi osim knjige može odvesti na Mjesec i to samo za jednu teglicu kovanica). Knjige. Već osjećam miris papira i zov na tisuće i tisuće riječi koje se skrivaju između tih dvaju malih korica. Kamo će nas odvesti? Što će u nama probuditi? Koji miris ćemo osjetiti? U koju dimenziju ćemo odletjeti, odšetati, odjahati? U sve dimenzije. U sve svjetove. Postojeće. Nepostojeće. U sve mirise boja i zvijezda, u sve dodire površina i oblaka. U neku drugu stvarnost. Umjetničku. Šarenu. Isprepletenu drugim stvarnostima. Toliko stvarnu da se nitko ne bude usudio reći da nije stvarna. Možda od straha da ju ne izgubi. Da ju ne uvrijedi pa da ona povuče svoje dugačke, malo creepy prste zajedno sa svim čudima, zvijezdama i dimenzijama u koje nas je uvukla. Kako odabrati? Kako odabrati samo jedan novi svijet od tisuću drugih koji su nam nadohvat ruku?

Ne radi se o bajkama i savršenom svijetu. Ne radi se o trilerima sa završetkom koji nas uhvati nespremne. Pa čak niti o povijesnim knjigama u kojima se nalazi prošlost i temelji današnjeg svijeta. Radi se o istraživanju. Putovanju. Tome da nam riječi stvore kartu u glavi. Novi svijet. Nove dimenzije. Nove boje i mirise. Novi način dodira i osjećaja. Znate onaj tren kada se odloži knjiga, osmijeh je na licu i krenemo pokoriti ovaj svijet? Da. O tome se radi. O tome kako upoznavanje nove stvarnosti utječe na našu stvarnost koju sami kreiramo. Jer onda dodajemo sve te nove boje i mirise. Dodajemo novi način dodira i osjećaja. Shvatimo koliko smo nezahvalno gledali svijet oko nas. Onaj svijet koji je uvijek tu. Koji je ispred nas kada izađemo iz topline sobe. Koji je pun svojih čuda. Svojih dimenzija. Da, naša stara Kugla ima dimenzije. Mnogo njih. Neki ih vide. Neki ne. I to je u redu. Uvijek vidimo ono što želimo vidjeti. Kako želimo vidjeti. Ne znači da je itko od nas u krivu. Nije. Samo mi želimo vidjeti više. Želimo osjetiti više. Dodirnuti drugačije. Ne želimo vidjeti granice. Zapravo, odbijamo ih vidjeti. Imamo pravo stvarati vlastitu stvarnost, isto kao što imamo pravo stvarati i vlastite granice. Ako ih uopće želimo stvoriti. Nije uopće bitno. Dok god je stvarnost naša, naša su i pravila kreiranja iste.

Knjige nas obogaćuju. Obogaćuju rječnik. Misli. Pogled na svijet. Naprave da vidimo nešto što je prije bilo ravno ispred nas, a mi nismo bili niti svjesni toga. Naprave da vidimo nevidljivo. Da osjetimo boje. Dotaknemo oblake. Putujemo na sve strane svijeta dok smo sklupčani pored prozora kroz kojeg se vidi obris one breze koja nas prati od kada smo bili premali da se popnemo na nju. I kada smo napokon gotovi s čitanjem, kada smo napokon upili onu posljednju riječ druge dimenzije, shvatimo koliko smo se obogatili. Shvatimo koliko djelića drugih dimenzija i svjetova smo ukrali i sakrili u naše dodire. Osjećaje. Mirise. Stvorili smo onaj mali djelić koji upotpunjuje stvarnost koju kreiramo svakim trenom. Svakim korakom. Svakim ukradenim djelićem iz neke druge dimenzije kojeg ljubomorno čuvamo ispod kaputa.