Otok, Darko Rundek
Imam nekih nedoumica. To traje već neko vrijeme, ali baš danas se ponovilo i opet su mi bili upitnici iznad glave. Samo da naglasim, ovo nije promocija ili nešto. Ovo je čista ljubav prema određenom mjestu i nedoumice koje mi se javljaju u vezi određene stvari. Sva mišljenja su moja i isključivo moja i nemaju veze sa stavom i mišljenjem ovoga portala. Dovoljno profesionalno i ograđeno da ne bi bilo nismo znali? Tehnički, promoviram ljubav, ali eto, to sam ja. Nego, o čemu se radi?
Marilyn’s. Svi ga znamo, svi ga volimo. Znam da ga volite. I znam da ga volim. Dakle, ljubav je očita. Uzajamna. Jer znate da ste uvijek dobrodošli tamo. Znate da je tu za vas u trenucima tuge, sreće, ispitnih rokova, rupa između predavanja, kava nakon predavanja, kartanja famoznog Una, tračanja, živciranja, komentiranja u nadi da izvjesna osoba koja igra glavnu ulogu u tom komentiranju NE sjedi iza vas i još svašta nešto. Znači uvijek je tu. I svi ga znaju. Moji doma, a to je 107 kilometara udaljeno, znaju za Marilyn’s.
Svaki faks ima to neko svoje kultno mjesto okupljanja. Mi imamo Marilyn’s. I naš stol koji doduše nije naš službeni stol, ali ga uvijek pokušavamo uhvatiti. Ah, ti dani čekanja rezultata dok pijuckamo kavicu, pelin, cedevitu. Ti dani kada se tridesetak studenata pokuša ugurati za jedan stol da svaki sa svakim uspije prozboriti koju riječ dok se čekaju rezultati web dizajna. Ti dani kada smo izvadili laptope na stol i prebacivali sve moguće i nemoguće s jednog laptopa na drugi. Uz kikiriki. Ti dani svega i svačega provedeni na mjestu koje je postalo paralelni život studenata.
Ono što mene zapravo sada muči je čuvena računica plaćanja računa. Nije do cijena, ne brinite, o čemu pričamo, pelin je 6 kuna – savršeno po meni! Pričam o našem studentskom plaćanju koje je zbilja fascinantno. I eto, dogodilo se opet danas. Dođe račun, sve super, sve pet. Svatko krene na stol stavljati svoj dio i hop! Račun već plaćen. Kako, zašto? Kako je sve plaćeno dok su tek 4 osobe od njih 6 stavile svoj dio novaca na stol? Znači misterij. Dok se svi raskusuramo, i dalje ispadne na stolu 50 kuna viška. Čije je to, nitko ne zna. Ali eto zagonetke. Svaki put, ista priča. Više se niti ne zamaramo oko toga čiji je koji dio za platiti jer znamo da će se na stolu kroz koju minutu naći i više nego dovoljno novaca za plaćanje. Ali kako, pitanje je koje me muči već mjesecima. Dobro, nije da me baš muči muči, ali je zbilja zagonetka koju nitko ne razumije. Marilyn’s misterij, ne?
Još nekoliko dana i tjedana i faks je gotov. Zar već? Pa kuda će to vrijeme više! Sjećam se onih ne tako davnih dana kada nisam znala što prije da pišem, učim, rješavam, a sada je sve to tako nadomak cilja i ljeta da ne mogu da se ne zapitam kamo će ovo vrijeme. Ne brinite, neću krenuti filozofirati oko vremena, prolaznosti i trenutaka. Makar, kada se sjetim, za ravno 25 dana ću imati 25 godina. Danas mi je došlo u glavu kako je to ¼ stoljeća. Kada se tako kaže, zvuči staro, zar ne? Nema veze. Ajde, pomirit ću se jednom s tim, razmišljat ću o pozitivnim stranama cijele te priče.
I tako, još koji tjedan i gotovo je. Još koji put zauzimanja stolova, još koji put narudžba punih kava, još koji put da se svi stisnemo oko stola i pokušamo u 90 minuta ugurati sve priče, veselja i žaljenja. I onda do sljedeće akademske godine i novih susreta. I još jednom – Marilyn’s misterij, ne?