Osvrt na književnu kritiku autorice Katarine Luketić

Književna kritika objavljena na T-portalu pod naslovom „Kristian Novak odabrao je teži put, a rezultat je izniman roman“ autorice Katarine Luketić (22. 12. 2016. godine).

U svojoj kritici autorica donosi nam osebujan uvid u roman Kristiana Novaka, mladog i nadarenog pisca koji je svojim romanom „Ciganin, ali najljepši“ dao prikaz paralelnog svijeta između dvije stvarnosti, one naše i one njihove. U samom uvodu nazvala ga je iznimnim pa samim time i odličnim literarnim uratkom, nahvalivši jezik i stil, ali i tematiku samog djela.  Autorica ove kritike Katarina Luketić stručnjakinja je na području komparativne književnosti i ruskog jezika, a studije je završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ona je književnica i stalna kritičarka „T-portala“.

Zbog veće razumljivosti autorica kritiku rastavlja na četiri dijela i tom podjelom nas uvodi u dubinu romana. Kroz ta četiri dijela autorica pokušava zaintrigirati buduće čitatelje. Podnaslovima naglašava tematiku i karakteristike romana.

Na početku autorica citira uvod romana što nije prikladno za početak medijske kritike. Svojom interpretacijom uvodnog citata romana autorica opravdava tematiku Novakova djela i želi naglasiti koliko je ta tematika danas sveprožimajuća jer je strah općenito, a pogotovo strah od drugoga i drugačijega, neophodan preduvjet današnjega društvenog ugovora. Drugim odlomkom svojeg teksta autorica daje sasvim nepotrebno, upadno suvišno komentiranje kulture i značenja kulturom formiranih identiteta. Ona tim odlomkom nadilazi okvire svog zadatka. Simbolikom metafore u prvom podnaslovu autorica prosječnom čitatelju njezine kritike daje lažnu predodžbu o filozofskom romanu te time zapravo odvraća prosječnog čitatelja. U sljedećem odlomku autorica na filozofsko-sociološki način objašnjava tematike koje prožimaju roman i želi nas upozoriti da će nas ovaj roman natjerati na ozbiljno samopreispitivanje. Nadalje nam se navode konkretnije teme romana, ali na preopširnoj osnovi. Je li to najbolji način za privlačenje čitatelja – nameće se ovo pitanje.Izdvajanjem teme straha od moguće bliskosti i sličnosti s Drugim u drugi odlomak nam se daje naslutiti intiman tonalitet romana čime se želi još intenzivnije privući pažnja čitatelja.

U drugom podnaslovu naglašava se da se radi o romanu dijaloga kao bitnoj karakteristici što je poželjno. Demontaža uvriježenih predrasuda i stereotipova koja će se dogoditi u  svijesti potencijalnih čitatelja objašnjava se laudacijama Novakovim književnim vještinama i vrlinama. Kontrastom između pogrešaka isprobanih na autobiografskoj prozi Novaka i hrabrošću pisca da se odvaži u nove književne avanture u ovom romanu autorica ističe višu književnu kvalitetu, a ujedno i izniman napredak Novakove proznog stvaralaštva. Napokon nam se navode četiri glavna naratora u romanu te njihove glavne uloge, a zatim saznajemo da vezivno tkivo romana čine više mrtvih tijela nađenih u međimurskoj šumi blizu granice. Te informacije su ključne za potencijalne čitatelje ove kritike i svakako smo ih trebali saznati puno ranije. Dobro je naglašena još jedna karakteristika romana, a ta je različitost likova, njihovih iskustava i uloga, njihovih perspektiva. Pohvalom živosti odnosno stvarnosti naratora u romanu autorica nadilazi okvire razumijevanja prosječnog čitatelja. Daljnjim objašnjavanjem dijaloške forme zalazi se u suviše stručnu terminologiju i time je prepreka stavljena pred prosječnog čitatelja prevelika, pogotovo izrazom „Bahtinov ideal“. Ovdje nam je objašnjeno zašto je autor odabrao teži put, ali se taj put svakako isplatio.

U sljedećem podnaslovu imamo intrigantnu dilemu u kojoj smo se svi ponekad našli ili zatekli –  pripadamo li negdje ili smo pred izopćenjem? Sljedećim odlomkom uvodi nas se u unutarnje borbe glavnih naratora romana koji proživljavaju vlastite drame pripadanja ili isključenja iz određenih grupa. Uspješnost Novaka da će razbiti našu  površnost i predrasude kada se susrećemo s drugim zajednicama i narodima barem u romanu je očita iz ovog dijela kritike. U ovom dijelu kritike razvidno je da je kritika pisana za intelektualan auditorij što potkrepljujemo zasićenošću stručnim i prosječnom čitatelju čak egzotičnim terminima. Autorica se referira na podtekst romana u kojem je kritika medijske stereotipizacije Roma i izbjeglica još jedan plus za čitatelja, da li prosječnog ili intelektualca već je upitno. Kao još jedan adut romana navodi se slojevitost i izbjegavanje površnosti što je pozitivan dio kritike. Spominjanjem temeljne etičke dvojbe autorica prelazi okvire medijske kritike književnog djela. Ostale podteme romana koje nabraja autorica su efektne u naglašavanju širine tematika romana i svakako privlače potencijalne čitatelje. Tumačenjem scene iz romana u kojoj se našao inspektor Plančić ona čitateljstvu približava fabulu romana i njena kritika dobiva na vjerodostojnosti. Posljednjim podnaslovom naznačuje se da je djelo svakako slojevito, ali puno tamnih slojeva koji nam sugeriraju duboku i ozbiljnu kritiku društva. Razjašnjavanjem uspješnosti autora u građenju različitih napetosti – između različitih kultura i između individue i grupe ističu se vrline autora kao pisca. Nabrajanjem slika iz romana koje simboliziraju tamne slojeve ljudske svijesti i ljudskog društva dočarava nam se atmosfera i slojevitost. Zaključak autorice je hvalospjev tematikama romana te pohvala autoru koji je uspio dati moć književnosti kakvu bi trebala imati.

Autorica kroz svoju kritiku koristi različite stilske figure, npr. metafore, kontraste koje efektno koristi u naglašavanju uzbudljivosti romana. Podnaslovi čitatelja uvode u dubine i širine tematika i problematika koje romanopisac obrađuje. Njezina interpretacija romana kao književne varijacije ključnih tema ljudske egzistencije; identitet, kultura, Drugost, različitost, samopoznavanje i prihvaćanje drugih je zapravo njezin duboki uvid u razmatranja i poante koje nam je autor želio prenijeti. Njezina artikulacija srži ovog romana je dokaz shvaćanja višeslojnosti i višeznačnosti naracije, likova i simbolike kritiziranog objekta. Naglašena nam je da dinamika romana počiva na temeljima ljudskog straha od Drugoga, na temeljima sukoba bliskoistočne i europske kulture, manjinske romske i većinske hrvatske kulture, ali i na temeljima osobnih drama i sukoba koje proživljavaju četiri naratora koji su prisiljeni nadići okvire koje im zadaju kulture iz kojih potječu da bi ostvarili ljubav, snove, ambicije ili samo preživjeli. Autorica u kritici također na filozofski način kritizira kulturu koja nas formira i kao individue i kao kolektiv da ne toleriramo već demoniziramo odnosno mrzimo Druge i Drugost.

Kao što sam rekao na početku, autorica nam već naslovom naglašava da se radi o iznimnom književnom djelu, ova kritika je napisana i usmjerena intelektualcima i obrazovanijoj publici čime je manje obrazovana publika ostala zakinuta i teško da će ova kritika u prosječnom čitatelju probuditi veći interes za čitanjem. Kada govorimo o medijskoj kritici ona svakako treba biti pisana jednostavnijim jezikom prosječnog čitatelja kako ga ne bi dovela u zabludu o sadržaju samoga romana i ciljanoj publici, odnosno čitateljstvu jer dijelovi kritike daju naslutiti da se radi o djelu koje je svojim sadržajem i načinom pisanja ni manje ni više uz bok Dostojevskom i njegovom „ Zločinu i kazni“.  Autoricu bih svakako pohvalio zbog odlične podjele materijala, dobro raščlanjenog sadržaja i odlično ukomponiranih podnaslova. No unatoč svim zamjerkama koje sam u ovom osvrtu iznio, svojom kritikom autorica je u meni pobudila želju da pročitam ovo nadasve hvaljeno djelo.