Osvrt: „La vita é bella“ – „Život je lijep“ – život je igra
Film „Život je lijep“ redatelja Roberta Benignija iz 1997. godine filmski je klasik koji svakako treba pogledati. Nimalo laka, već upravo tragična ljudska sudbina ispričana je s nevjerojatnom lakoćom pogleda na život kroz vječnu igru s neutaživom željom u sretan kraj.
Glavne uloge igraju: Roberto Benigni (Guido Orefice), Nicoletta Beraschi (Dora), Giorgio Cantarini (Giosue Orefice). Film je osvojio tri Oskara za najboljeg glavnog glumca, najbolji strani film i glazbu.
Na početku ove tragikomedije gledamo lepršavu ljubavnu priču između mladog Židova Guida i djevojke Dore. Društvo u kojem žive podijeljeno je u klase. Guido ne pripada u tu „višu“ Dorinu klasu. Za njega ne prostoje prepreke, klase i sve primitivne i ružne podjele ljudi. On poznaje samo ljubav i dobro. Upravo pozitivizam i neopisiva dobrota njegove duše neiscrpno je vrelo mašte i želje učiniti svaki životni trenutak magičnim i nezaboravnim.
Vrtlog Drugog svjetskog rata zahvatio je Italiju. Guidovu obitelj, kao i mnoge druge, odvode u logor smrti. Okruženje od kojeg se ledi krv u žilama. Guido sa svojim sinčićem zatočen je u jednom dijelu logora, a njegova supruga Dora u drugom. Fascinantni su načini kojima Guido u takvom okruženju nastoji održati obitelj na okupu i cijelu situaciju sinčiću Giuoseu prikazati kroz igru, kako bi što manje osjetio brutalnost stvarnosti. Često, dodatno ugrožavajući svoj život, pokušava se približiti supruzi, koju naziva Principessa, kako bi joj olakšao zatočeništvo i dao joj do znanja da su živi. Jedan takav most stvorila je glazba. U jednom trenutku uspijeva putem razglasa pustiti njihovu omiljenu pjesmu i na taj način ulijeva snagu i volju za životom supruzi, ali i sebi. Moć ljubavi je nevjerojatna i upravo njegova snalažljivost te stvaranjem igre u svim teškim situacijama uspijeva spasiti svog sinčića, koji ostaje jedino živo dijete u logoru.
Sam kraj filma nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Zadnjom igrom spašava sina, a on odlazi u vječnost. Rat završava i to je kraj igre. Dječak izlazi iz skrovišta i ispred njega dolazi tenk kao glavna nagrada, kao što mu je otac i obećao ako osvoji 1000 bodova. Dječačić je presretan jer je osvojio glavnu nagradu. Vozeći se na tenku putem nalazi svoju majku te joj u naručju veselo uzvikuje: „Pobijedio sam! Pobijedio sam!“.
Svu bol, brutalnost i samu igru kroz film opisuje upravo taj dječarac, sada odrasla osoba, koji je zahvaljujući ljubavi, hrabrosti i neslomljivom pozitivizmu svog oca uspio preživjeti užase logora smrti.