Osveta je slatka, ali…

U kratkoj priči „Ugovor s Viragom“ akademik i slavni pisac krimić romana – Pavao Pavličić pripovijeda s impozantnom dozom ironije o osveti koju glavni lik provodi nad konkurentom Brankom koji ga je „prešišao“ u omiljenosti kod pokojnog tekstopisca drame o Faustu Gabrijela Viraga te je pokojnik oporučno ostavio svoj slavni jaguar režiseru te predstave Branku.

Narator ove priče se nikako nije mogao pomiriti s tom činjenicom. Kratka-slatka priča je bila prijavljena na 49-ti natječaj Večernjeg lista za kratku priču „Ranko Marinković“ koji se održavao 2014. godine. Te godine na natječaju je bila žestoka konkurencija među akademicima. Dobitnik druge nagrade je bio akademik Luko Paljetak, treće akademik Ivan Aralica, a među kandidatima je bio još jedan akademik, Slobodan Novak. Akademik Milivoj Solar, predsjednik žirija je Pavličićevu priču okarakterizirao antologijskom. Pavao Pavličić jedan je od najplodnijih hrvatskih pisaca i jedan od najčitanijih, proslavio se kriminalističkim romanima za djecu i odrasle, od kojih je više ekranizirano. Rođeni Vukovarac, 72-godišnjak, živi i stvara u Zagrebu, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja struke za svoje stvaralaštvo. Ova priča je jedna u nizu njegovih nagrađivanih kratkih krimić priča.

Priča je ispričana kroz pripovijedanje glavnog lika kojem ne saznajem ime, a on je glumac u nikad odigranoj drami o Faustu koji je sinteza odnosno „neka kombinacija Goetheova, Mannova i Brešanova Fausta“. U ekspoziciji saznajem glavni razlog ogorčenja i povrijeđenosti naratora, a režiser predstave Branko je žrtva njegove osvete. Čitajući zaplet očekivao sam kriminalistički rasplet, možda sa dozom misterija, ali me rasplet posve iznenadio. Kao temu naglasio bih upornost naratora u osveti izazvanoj dubokim ogorčenjem i zavišću koja vodi do tragičnog raspleta.

Osobne priče tzv. malih ljudi, njihove tragedije, naivnosti, razočarenja, neostvareni snovi, ljudske slabosti i nesposobnost opraštanja, upornost u zlu i osveti su motivi i problemi kojih se priča dotiče. U ovoj minijaturi jezik je narativan, svakodnevan i vrlo sugestivan prosječnom čitatelju. Priča je pisana toliko usavršenim beletrističkim stilom i toliko je pitka da mi se, čitajući je, ponekad činilo da je stil kolokvijalan. Jezik ove kratke priče je svegeneracijski.

Kako je pisana priča vrlo mi se svidjelo što do samog raspleta nisam saznao da li će biti mistična drama ili krimić priča. Upornost naratora u osveti me zapanjila, očekivao sam da će prekinuti sa potajnim dolijevanjem benzina u jaguar i kvarenjem plovka od rečenice: „Tako je došao na spasonosnu ideju da auto daruje meni.“ Očekivao sam da će fabula krenuti u sretnijem smjeru i da će pouka ove priče biti lukavstvo kojim je narator postigao cilj- dobio slavni jaguar, prevladao želju za osvetom, naratorovo nadmudrivanje naivnog Branka i na neki način, ispravljanje nepravde. Tragični kraj priče me pomalo i šokirao. Besmislena mi je tolika upornost naratora u osveti jer je Branko nastradao i toliko žuđeni jaguar je sada samo olupina. Priznajem da sam zaintrigiran naivnošću naratorove žrtve, režiser Branko je faustovske elemente nikad uprizorene drame projicirao u svoj život i dopustio da ga narator izmanipulira do ludila i tragedije. Po mojemu sudu Brankova naivnost nema dovoljno snage, tonaliteta ni uvjerljivosti ( „Vozim se već tri mjeseca, a još ni jednom nisam točio benzin.“), osim ako Branko ne boluje od nekog mentalnog poremećaja.

Književna forma kratke priče mi nije privlačna jer više volim duboke psihološke analize, detaljnije razrade karaktera likova i njihovih postupaka. Siguran sam da ljubitelji ovakve književne forme imaju pravu  poslasticu, i ja bih je njima svakako preporučio. U cijelosti priča mi nije bila zanimljiva jer sam je doživio prejednostavnom i preplitkom, osim ekspozicije i činjenice da je narator toliko uporan u svojem osvetničkom naumu.