Osječka škola – zagrebačka legenda, Igor Cvitanović: „Moj pogodak Newcastleu je jedan od mojih najdražih, ali i najtužnijih u karijeri“

Kao rođeni Zagrepčanin i navijač Dinama, oduvijek slušam o klupskoj legendi koja je trajno obilježila desetljeće Dinamovog nogometa pa i HNL-a s trećim i drugim mjestom na popisu najboljih strijelaca Lige i plavih.

Svojom brzinom i agilnošću bio je prava noćna mora za svakog braniča protivničke momčadi. Danas se uz pitanja prisjeća nekih najvažnijih trenutaka u igračkoj karijeri. Nakon umirovljenja, bavi se treniranjem igrača te se nada da će uspjehe s terena moći nastaviti i na trenerskoj klupi.

Od top 25 najboljih strijelaca HNL-a u povijesti, samo je 5-6 aktivnih igrača, Kramarić i Čop su jedini od tih 6 mlađi od 30, pošto hrvatski igrači tako mladi odlaze van Hrvatske. Mislite li da će vaše drugo mjesto biti oboreno u bliskoj budućnosti? 

Teško je to reći. To je prvenstveno iz razloga što ste naveli da mladi igrači, pogotovo oni koji su kvalitetni i dobri, jako brzo odlaze van i nemaju ni broj utakmica ni mogućnosti da zabiju jako puno golova, tako da će se ti brojevi vjerojatno u neko vrijeme stignuti, ali kada, to je pitanje.

Što to govori o ligi danas u usporedbi s krajem dvadesetog stoljeća?

Ja nikad nisam pristalica uspoređivanja vremena, svako vrijeme ima nešto svoje i svako vrijeme treba gledati kroz prizmu toga vremena. U moje vrijeme igrao se određen tip nogometa danas igra drugačiji tip nogometa. Danas je zaštićeniji nogomet nego što je prije bio. To je možda jedna od najvećih promjena, naravno i brzina nogometa. Neću reći da je u tehničko-taktičkom smislu možda puno lakše igrati, a u fizičkom teže, već ima nekih aspekata gdje je možda lakše, a gdje je teže. U nekom tehničko-taktičkom smislu je lakše zato što je nogomet bio grublji prije, tako da sad do izražaja dolazi stvarna tehnika. Nekad je ipak obrambeni igrač imao veću slobodu u smislu oštrih startova i svega toga.

DVA POGOTKA U DEBIJU

Mnogi sportaši kažu da su im prve utakmice uvijek urezane u pamćenje, što mislite koliko su ta prva dva gola u debiju za Dinamo značila za Vaše samopouzdanje devetnaestogodišnjaka?

To je teško opisivo. Kad dođeš u Dinamo, prvenstveno uđeš u taj veliki projekat, ipak je Dinamo veliki projekat. Ja sam rođeni Osječanin i prošao sam cijelu školu Osijeka, ali doći u Dinamo je sasvim neka druga dimenzija. Kada sam dobio priliku, na toj utakmici protiv Sarajeva, biti na klupi, već je moj nekakav san ispunjen, a onda kad mi je pokojni trener Kuže rekao da se spremam na zagrijavanje i da ću ući u igru već sam se tresao na zagrijavanju od uzbuđenja i kad sam ušao, moj prvi kontakt s loptom je bio gol, moj drugi kontakt s loptom je bio gol. Teško opisiva sreća, ali naravno i veliki poticaj za sve ono što je dalje išlo. Silna motivacija. Samopouzdanje do neba, gode svi ti komplimenti koji su se dešavali, ali u svemu tome je bilo najvažnije ostati na zemlji da se radi, radi još više, i to je nekako moj put bio.

Na Dinamovoj web stranici piše da Vam je prva sezona bila 89’/90′, te godine je na Maksimiru odigrana jedna od nezaboravnih utakmica protiv Crvene Zvezde i nastala je legendarna slika Zvonimira Bobana kako udara milicajca koljenom u glavu. Možete nam opisati ambijent?

Bio sam rezerva na toj utakmici. Nisam bio u onih prvih jedanaest koji izlaze van na zagrijavanje, tako da nisam ni bio baš svjedokom svega što se dešavalo jer smo mi ostali u svlačionici i tek kad su se igrači počeli vraćati nakon što su ih suci maknuli s terena, znamo svi koja je ostao na terenu. Manje-više svi drugi su se vratili dole i onda smo znali da se nešto dešava.

Da se nadovežem na velike utakmice u Dinamovoj povijesti, zabili ste Partizanu 2 gola na Maksimiru od ukupnih, tada „Croatijinih“ 5, u prvoj utakmici prvaka Hrvatske i srpskog nogometnog kluba nakon raspada bivše države. Možete mi opisati atmosferu u svlačionici prije i nakon utakmice?

Neopisivo, prvenstveno jer su velike tenzije bila i velika očekivanja, ne samo navijača Dinama nego od cijele Hrvatske, ipak je to prva nogometna utakmica nakon rata i očekivanja su bila takva da smo se mi čak četiri dana ranije sklonili u karantenu u Dvorac Bežanec u Zagorju, da se maknemo iz grada toliko velikog pritiska koji nas je okruživao zbog karata, prijatelja, rodbine, ljudi koji nas intervjuirati. Napravili smo dobar potez, klub je napravio dobar potez, da smo se maknuli malo van grada i da smo mogli u miru se pripremati za tu utakmicu. Ta utakmica nam je svima obilježila karijere, a mi smo i nakon prve utakmice, što smo izgubili u Beogradu 1:0, bili sto posto uvjereni da smo bolji i kvalitetniji i da neće biti problema u Zagrebu. Potvrdilo se da smo bili u pravu.

Pogledao sam snimku utakmice protiv Newcastlea i Vaš gol u 93. minuti za produžetke pred 36000 ljudi na Maksimiru i naježio sam se. Iako je utakmica završila neriješeno, da li bi rekli za taj pogodak da je to bio najbolji osjećaj prelaska lopte preko gol linije?

To jedan od mojih najdražih, ali i jedan od najtužnijih golova. Najdraži je jer sam zabio u doslovce u zadnjim sekundama utakmice. Igrali smo s igračem manje, negativan rezultat iz prve utakmice, igra s igračem manje skoro cijelo drugo poluvrijeme, uđeš u produžetke i imaš igrača manje, boriš se do 118. minute i izgubiš na kraju. Ipak nismo prošli, tako da je to moj najsretniji i najtužniji gol. Taj gol u devedeset i trećoj minuti, ja sam imao osjećaj, kada sam počeo slaviti dok su svi skakali na mene, da se stadion ruši, da se sve tribine ruše, tolika buka, toliko oduševljenje i entuzijazam cijelog stadiona. Jednostavno neopisiv osjećaj.

ŠPANJOLSKA I JAPAN

Igrali ste vrlo kratko i u Japanu, kako je došlo do toga?

U ono vrijeme se išlo većinom na kraju karijere, ja sam to išao u trideset i drugoj godini. Dobio sam ponudu, zvao me je moj prijatelj koji je imao kontakte u Japanu i pitao me jesam li zainteresiran, ja sam rekao zašto ne. Bio sam tamo godinu dana, igrao u Shimizuu.

Jeste li u Japanu doživjeli kulturološki šok?

Teško se bilo priviknuti, ali nama sportašima nekako možda puno lakše jer smo naučili na određenu disciplinu i režim rada i svega. Trebalo je određeno vrijeme od dva, tri mjeseca da se priviknem, čak i mita njihova disciplina nije toliko predstavljala problem u prilagodbi. Više mi je predstavljala problem hrana. Sve je to drugačije. I naravno nakon nekog vremena shvatiš da je to jednostavno samo način života i moraš se adaptirati.

U usporedbi sa životom u Španjolskoj gdje ste također igrali u Real Sociedadu?

Španjolska je druga priča, Španjolci su Mediteranci, onako ležerniji život i način života. Španjolska je predivna zemlja i jedna od zemalja gdje bih, nakon Hrvatske, volio živjeti.

Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju ste zabilježili 27 nastupa, kada se osvrnete na svoju karijeru, da li žalite što niste odigrali neko Europsko ili Svjetsko prvenstvo? Pošto je Ćiro Blažević izjavio u intervjuu za SN da mu je jedna od najvećih pogreški u karijeri što vas je izbacio iz reprezentacije jer bi zabili Francuzima 2-3 gola.

To Ćirino ne bih više komentirao, niti želim komentirati. Naravno da mi je žao, ali imao sam peh. Jednostavno to je tako bilo da u moje vrijeme igranja i u vrijeme, kad sam ja bio član reprezentacije, u reprezentaciji su bili Šuker, Bokšić i Goran Vlaović. Jako mi je teško bilo doći do statusa prvotimca. Šuker i Bokšić su bili nezamjenjivi. Kad je jedan od njih falio, igrao je većinom Vlaović jer više je falio Bokšić nego Šuker, tako da je bio kompatibilniji napad Vlaović-Šuker nego Šuker i ja, jer smo obojica bili ljevaci. Tako da generalno, imao sam peh što u moje vrijeme je Šuker bio na to nivou i nisam mogao očekivati da ću dobiti puno prilika.

Jeste li već pred kraj karijere planirali nastaviti nogometni život kroz trenerski posao ili je to došlo samo od sebe nakon karijere? 

Nisam previše razmišljao da ću se nakon karijere baviti trenerskim poslom, premda sam znao da ću biti na neki način uključen u nogomet. Odlučio sam se za trenerski poziv i to je ono što me ispunjava i to je ono što ja želim. Nogomet me ispunjava, a nakon karijere nekako je najrealnije biti nogometni trener ili se baviti menadžerskim poslom, u menadžerskom poslu se nisam vidio, u trenerskom jesam. Krenuo sam u trenerske vode, dobio sam priliku raditi u Dinamovoj školi u kojoj sam radio skoro šest godina. Nakon toga sam dobio priliku raditi u prvoj ekipi, biti asistent Branko Ivanković i Zoranu Mamiću, nakon toga sam se odlučio krenuti samostalno.

Je li pohađanje Srednje pedagoške škole postalo podlogom za trenerski posao?

Dobro mi je došlo u smislu edukacije, u smislu komunikacije, ali i zbog psihološkog i pedagoškog aspekta u ophođenju s djecom i igračima jer kako sam počeo raditi s djecom to mi je jako dobro došlo, kako se ophoditi s njima, kako ih trenirati, pristup igračima na treningu i utakmici, i ophođenju s njihovim roditeljima.

U trenerskoj karijeri u Dinamu kao pomoćni trener ste na Maksimiru izgubili par utakmica u europskim natjecanjima s puno golova razlike te ste nakon jedne utakmice sa Salzburgom izjavili: „U životu nisam popio pet komada na Maksimiru“. Znam da je svakom sportašu teško izgubiti, koje su razlike nakon loše utakmice iz pozicije trenera i igrača?

Vremena su drugačija, možda mi u naše vrijeme kad smo gubili, nismo gubili takvom razlikom. Nismo igrali stalno na tom jako, jako visokom nivou. Igrali smo europske utakmice protiv klubova možda malo jačih od nas, ne toliko jačih kao što su Real Madrid ili Bayer. Igrali smo u ono vrijeme protiv Milana, izgubili smo u Milanu 3:1, doma smo izgubili 3:0. To je bio top Milan, sa Shevchenkom, ali generalno nismo imali baš toliko visoko profilnih utakmica osim one jedne godine, dobro ja sam već otišao, kad je Manchester United bio domaćin i Dinamo je izborio 0:0  na Old Traffordu. Generalno, mislim da smo imali više „al pari“ protivnike nama.

Kako se s porazom nosi trener, a kako igrač?

Trener vodi određeni broj igrača i trener je manje, više odgovoran za sve. Ti kao igrač si samo jedan mali kotačić kao dio stroja. Nikad nema individualne krivnje, krivnja je podijeljena na sve igrače, a kad si trener jedini si odgovoran. Trener je taj koji je uvijek odgovoran. Trener je taj koji, kad je loše odgovoran, a kada je dobro, igrači su zaslužni. To je nekakva karma trenera.

Kažu da se vrhunski igrači teško snalaze u ulogama trenera jer bi ponekad najradije sami uzeli loptu i odradili posao. Kako ste se nosili s tom tranzicijom?

To je od trenera do trenera. Treneri nikad ne smiju zaboraviti da su bili igrači. To je prvenstveno, prvo i osnovno. Zašto? Jer neke stvari koje si radio kao igrač, sad ćeš igračima braniti. Zaboravljaš što si radio u nekim segmentima treninga i igre, daješ neke savjete koje možda znaš da si ti krivo radio, ali se stavljaš u poziciju igrača, kako igrač reagira na takve savjete i da li ih prihvaća na pravi način, da li ih ne prihvaća na pravi način, a onda kad dođe utakmica bitno je smanjiti nervozu i tenziju i pustiti igrače da oni pokažu na čemu su radili tokom tjedna. Dati neku sugestiju, ali pretjerano miješanje u samo djelovanje igrača na terenu, nije dobro.

U kojoj bi se od liga petice danas najbolje snašli kao igrač i kao trener?

Španjolska definitivno, kao igrač i kao trener. Premda nisam nešto napravio u Real Sociedadu dok sam bio tamo, ali sam kao igrač i kao trener uvijek oduševljavan Španjolskom.

Žalite li za propalim transferom u Middlesbrough?

Pa da, u ono vrijeme kad sam htio ići bio je Bryan Robson trener, legenda Manchester Uniteda. On je bio tamo trener, htio me dovesti i nekako sam se vidio, poslije dobrih utakmica u Dinamu, da mogu i tamo proći. Međutim to je propalo, nisam imao dovoljan broj nastupa, jer onda igrači koji nisu bili u Europskoj uniji morali su imati 75 posto nastupa u zadnje tri godine za svoju reprezentaciju, a ja taj fond utakmica nisam imao i zbog toga nisam dobio radnu dozvolu. Inače je sve bilo dogovoreno.

NAJBOLJA DEVETKA

Pošto je pitanje o najboljem nogometašu svijeta već otrcano i  ne treba uspoređivati različite pozicije. Za kraj pitanje za golgetera o golgeterima. Lewandowski i Suarez imaju oboje oko 370 golova u karijeri, tko je po Vama bolja „devetka“ ?

Dobro si rekao, teško je uspoređivati različite, ali to su iste pozicije pa se mogu uspoređivati. Sad, netko voli ovaj profil igrača, netko voli onaj. Lewandowski je prava devetka pa čak bi rekao da je i Suarez. Suarez je nekako malo prgaviji i bezobrazniji, a Lewandowski je više gospodin i mislim da Lewandowski ima bolji finalni touch za loptu od Suareza. Suarez je malo više „krvnik“, a Lewandowski je sa mekanim dodirom i dobrim ulaskom u prostore. Ja bih više volio Lewandowskog u svojoj momčadi.