Orhan Memedi: “Planiram nastaviti diplomski studij na Sveučilištu Sjever i jačati vlastite kapacitete. Mislim da je važno uvijek raditi na sebi, kroz cijeli život”

Orhan jedan je od studenata koji su svoj završni rad obranili putem Interneta. U intervjuu saznajemo kako planira nastaviti obrazovanje na Sveučilištu Sjever, što za njega znače mediji i kakvu ulogu oni nose u romskoj zajednici.

Kako to da ste odabrali studij novinarstva?

Novinarstvo me uvijek zanimalo te sam se u mlađim danima povremeno bavio pisanjem tekstova za romske medije. Novinarstvo je jedna od rijetkih struka u kojoj možeš iskoristiti svoju kreativnost, a ujedno utjecati na javno mnijenje. Često vidimo iskrivljenu sliku nečega što želimo čuti i lakše nam je apsorbirati nešto u ukrašenom izdanju, nego kroz realnu sliku. Sjećam se da sam nerijetko bio i nezadovoljan  time što sam i pročitao o vlastitoj zajednici pa sam tako i iskoristio priliku povremeno pisati za romske medije koji su objavljivali moje tekstove. Iako sam se vidio u tom području, nakon završetka srednje škole ipak sam upisao pravni fakultet od kojeg sam morao odustati zbog zdravstvenog stanja te sam svoj status zamrznuo. Godine su prolazile i moja područja u kojem se usavršavao bili su ljudska i manjinska prava te sam niz godina profesionalnog rada proveo, a i još provodim, u tom području. U poslu me uvijek me proganjalo to što nisam završio fakultet u mlađim danima. Iako sam imao opravdan razlog svog odustajanja, jednostavno to poglavlje nikad nije dovršeno.  Vrijeme prolazilo, tako i moje profesionalno usavršavanje kojoj je uz praksu nedostajao formalni dio, diploma!

Mislim da s 18 godina ne možeš toliko biti svjestan svojih želja i ambicija, a meni je s 29 godina bio, manje-više, jasan cilj što otprilike želim u životu i to isto dovelo do novinarstvo kojim sam se paralelno bavio uz posao. Jednostavno kada radite neke poslove, ljudi automatizmom očekuju da imaš diplomu određenog fakulteta, a kada se opravdavaš da nemaš i nasumično navodiš razloge i shvaćaš da to nedovršeno poglavlje jednostavno moraš zatvoriti.

Tako sam se uz posao s punim radnim vremenom, honorarnim poslovima i obitelji (tada sam imao jedno dijete i drugo na putu), odlučio da moram nastaviti svoj studij i dobiti diplomu kojom više ne bih imao prepreke za potpuni razvoj vlastitog potencijala.

Utječe li ta struka na ponašanje okoline oko Vas?

Trenutno se ne bavim novinarstvom kao poslom na puno radno vrijeme, nego više kao honorarni posao, a često i  volonterskoj bazi. Ne mogu reći da utječe na ponašanje okoline jer moja okolina, ukoliko je definiramo, čine dvije krajnje različite skupine koje rijetko imaju dodirnih točki.  Kada govorimo o okolini odnosno romskoj zajednici, ona manje-više novinarstvo definira kao nezahvalan posao koji se prezentira kroz različite emisije kao što je Provjereno te se posao često povezuje u negativnom kontekstu. Često se to nepovjerenje u medije reprezentira i na romske medije i utječe na moj poslovni dio s romskom zajednicom koja je svjesna etiketiranja i ima nerijetko rezerviran pristup prema meni, što stvara dodatne prepreke, ali one s vremenom polako nestaju. S druge strane, kao integrirani pripadnik romske zajednice, druga strana priče je neromska zajednica koja podržava svaki pomak integraciji, ali s određenom distancom. Kada pristupam u toj okolini s novinarskog aspekta, svjestan pojedinih nelogičnih ili nejasnih mjera integracije dovodim sebe u isti položaj kao svaki drugi novinar u svojoj struci, samo manjinski. 😊

Kako se prema Vama odnosi društvo u kojem se krećete, utječe li Vaša nacionalnost na odnose?

Na moju sreću mogu reći da sam odrastao u integriranoj obitelji koja je cijenila obrazovanje te se samim time mogu pohvaliti da u svojoj obitelji imam osobe koje obavljaju raznovrsna zanimanja u društvu. Nažalost, to vam ne garantira ravnopravan odnos u svim životnim područjima. Moraš biti svjestan da često, pa i u najmanjim odnosima, tvoj izgled, ime i prezime utječu na ishod situacije i da se povremeno moraš više potruditi da budeš jednak u društvu. Iako to možda zvuči grubo, ali odnosi se grade na povjerenju, ali to povjerenje često izostane kada netko čuje ili vidi da si pripadnik manjine koja često puni stupce Crne kronike. Moram priznati da je nekad to opravdano, ali svaki pojedinac je odgovoran za svoje postupke pa bi isto trebalo vrijediti za romsku zajednicu. Svjestan sam tih činjenica i to je utjecalo na moj osobni razvoj te je nacionalnost kao jedan dio mog identiteta učinilo takvim kakvim jesam i ponosan sam na to. Mogu se šaliti na svoj račun, ali i ukazati drugima da nije sve tako crno i bijelo. Živimo u društvu i vremenu u kojem je različitost svakodnevnica svih nas, potreban je trud svakog pojedinca da shvati važnost uvažavanja „drugačijih“ po bilo kojoj osnovi.

Smatrate li opravdanima negativne stvari u medijima koje se tiču romske nacionalne manjine? Jesu li svi tako loši kako to prenosi hrvatski medijI?

Smatram da je neopravdano nečiju slabost i greške koristiti za profit i veću čitljivost ili gledanost. Svjestan sam da je postotak prekršajnih djela kod članova romske zajednice veći od prosjeka te da siromaštvo donosi niz drugih problema s kojima se suočava i romska nacionalna manjina. Zbog tih je činjenica teško steći kvalitetan dojam i sliku o romskoj nacionalnoj manjini koja u medijima mahom neopravdano prednjači u crnima kronikama i raznim drugim negativno intoniranim medijskim napisima. U mom završnom radu postoji dio u kojem ih uspoređujem s afro-amerikancima koji zbog svoje povijesti imaju probleme integracije. Naime, od dolaska na europsko tlo, bili su porobljavani, prisilno asimilirani i kažnjavani zbog onoga što jesu.

U današnjem se medijskom prostoru, nažalost, rijetko može naći novinarski prilog koji prikazuje realnu sliku romske nacionalne manjine i probleme s kojima se Romi doista suočavaju. Može se to vidjeti i iz rezultata  istraživanja  koje sam koristio za svoj završni rad, a prema kojem više od trećine Roma (38,7 posto) smatra kako mediji svakodnevicu Roma u Hrvatskoj ne opisuju (uopće ili većinom) objektivno, a samo 19 posto drži da mediji dobro rade svoj posao u predstavljanju romske populacije. Također se to može naslutiti iz odgovora o najčešćim temama u medijima, u kojima je najmanje onih vezanih uz njihove svakodnevne životne probleme, čak 46,2 posto ispitanika je istaknulo slučajeve iz crne kronike.

Iz svega toga vidljivo je da romska zajednica, svjesna svoje slike u medijima, pristupa istima nekim odmakom kada ti mediji dolaze na teren. Romsku zajednicu ne čini kriminal već ljudi koji se svakodnevno suočavaju s različitim problemima kao i svaki drugi pojedinac u društvu.

Radili ste istraživanje za završni rad, koliko su ostalima važni portali romske nacionalne manjine?

Ako govorimo o romskoj zajednici, mislim da su portali veoma važni.  Trenutno imamo samo dva tiskana medija koji imaju nakladu od 1000 i 1500 primjeraka i pet romskih portala koji aktivno djeluju. Portali ne iziskuju troškove tiskanja te drugih popratnih troškova koji se teško pokrivaju kroz sredstva za rad kojih je i ovako premalo. Drugi bitan detalj je jednostavan pristup i promocija sadržaja kroz društvene mreže. Shvatio sam kroz dugogodišnji rad u civilnom sektoru da su portali, za sada, najbolji način pružanja informacije zajednici. Kao što sam prije naveo, Romi često žive izdvojeno, u romskim naseljima koji nemaju uređenu infrastrukturu. Iako često možemo vidjeti naselja bez osnovnih uvjeta za život, mogu naglasiti da sam se iznenadio sa zastupljenošću interneta unutar romskih naselja. Postoje i nekoliko projekata koji su omogućili besplatne pristupne točke ili besplatan Internet za cijelo naselje.  To pruža ogroman potencijal za romske web portale koji mogu pružiti korisne informacije romskoj zajednici, od natječaja za privremeni rad putem javnih natječaja, do natječaja za stipendije za romske učenike u srednjim školama i studentima. 

Kako popraviti stanje romskih portala?

Postoji niz načina kako pomoći popraviti stanje romskih portala, ali samo je jedan proces kroz koji moraju proći romske udruge da bi se održala konkurentnost u neprofitnom medijskom sektoru. Romski mediji se ne mogu financirati kao komercijalni mediji te jedina opcija koja bi osigurala kontinuiran i kvalitetan rad jest jačanje kapaciteta romskih udruga kako bi aplicirali na redovnim natječajima za neprofitne medije koje postoje. Ako uzmemo generalno stanje romskih udruga, možemo vidjeti da od preko 200 registriranih udruga svega 20 posto aktivno djeluje, bilo to lokalno ili nacionalno. Od tih 20 posto svega 50 posto udruga ima godišnji proračun koji prelazi 50 tisuća kuna. Ostatak udruga, koji čine nemali broj, djeluje volonterski i bez sredstava, što ne začuđuje ako uzmemo obrazovnu sliku Roma te velik broj osoba s nezavršenim osnovnim obrazovanjem. Udruge jednostavno nemaju kapacitete kako bi konkurirali na postojeće natječaje. Volja postoji, ali ne i kapaciteti. Zato spominjem neizbježan proces koji moramo proći kako bismo ojačali romske medije, a to jedino možemo ulaganjem u obrazovanje djece i mladih koji će posredno ili neposredno sudjelovati u radu nevladinih organizacija te samim time ući u konkurentnost udruga koji s kvalitetno obrazovanim članovima udruge mogu konkurirati na natječaje, a samim time ojačati vlastite kapacitete. Kako okrenemo obrazovanje je ključ uspjeha u svim područjima pa i u jačanju kapaciteta udruga i romskih medija.

Kakvi su Vam planovi sada kada ste završili studij? U kojem području želite najviše djelovati?

Planiram nastaviti diplomski studij na Sveučilištu Sjever i jačati vlastite kapacitete. Mislim da je važno uvijek raditi na sebi, kroz cijeli život. Kako sam definirao svoje profesionalne ciljeve u životu, mogu samo reći da planiram i dalje aktivno baviti se ljudskim pravima i medijima kako bi pomogao vlastitoj zajednici i kreirao bolje sutra za moju djecu.